Ramazan u kući i srcu Ljubušaka

To je deveti mjesec u 1445. hidžretskoj, lunarnoj godini, kada muslimani ispunjavaju jednu od pet temeljnih dužnosti svoje vjere – post. Imali smo priliku razgovarati s Abdulahom Smajićem iz Ljubuškog, koji nas je pobliže upoznao s ramazanskim običajima u ovom gradu. 

„Islamski post inače traje mjesec dana. Posti se od zore do zalaska sunca tako što se u  tijelo ne konzumira ništa od hrane i pića, a također se suzdržava i od drugih tjelesnih užitaka. Istovremeno, vodi se računa da i duhovno pročišćenje prati tjelesno i zato postač izbjegava ružno ponašanje, neprimjeren govor, pa čak i loše misli. Umjesto toga, nastoji što više vremena provesti u molitvi, učenju poruka iz Kur’ana, druženju i drugim korisnim aktivnostima“, kazao je, kako ga od milja zovu Avdo Ljubušak za Hercegovina.info. 

Nakon uspješno obavljenog posta i radosti iftara – svečanog obroka kojim se okončava post, nastupit će vrijeme za obaveznu noćnu molitvu, a odmah nakon nje za “teravih namaz” (“teraviju”), tj. dodatnu molitvu koja se isključivo obavlja tokom Ramazana.

Po islamskoj objavi upravo u mjesecu Ramazanu Bog je objavio Kur’an iz kojeg muslimani crpe izvore svoje vjere, saznanja o Bogu i svijetu, norme življenja i ponašanja i motivaciju za rad na putu dobra i napretka u ličnom i društvenom životu. Zadnjih deset dana Ramazana duhovni uspon se intenzivira i doživljava momentum, a vrhunac doživljaja je 27. noć, u kojoj se vjeruje da je Poslaniku spuštena objava.

Dani Ramazana muslimanima uvijek pružaju izuzetan doživljaj.

„Duh Ramazana se da osjetiti u kućama i ulicama diljem islamskog svijeta, i šire, od Sidneyja do Chicaga, do Atene do Kopenhagena, od Kuala Lumpura do Buenos Airesa, i od Vladivostoka do Johannesburga. Svugdje muslimani u mjesecu Ramazanu nastoje biti bolji, pokazati najljepše lice, popraviti međusobne i općenito međuljudske odnose, te neizostavno dijeliti i solidarizirati se sa slabima i siromašnima“, objasnio nam je. 

U univerzalnu matricu vjerskih propisa vezanih za način ispunjavanja vjerskih dužnosti tijekom mjeseca Ramazana, svaka lokalna zajednica dodatno utkiva nešto originalno iz bogatstva svog kulturnog nasljeđa, te tako nastaje svojevrstan kolorit sačinjen od lokalnih različitosti, specijaliteta, atrakcija i zanimljivih običaja.

„Muslimani Ljubuškog svakako daju svoj doprinos tom koloritu. I oni su Ramazan oduvijek doživljavali i sad doživljavaju kao period duhovne obnove, nade, uzajamnog razumijevanja i solidarnosti. U ambijentu kojim dominiraju stanje posta i svijest da je post stroga vjerska dužnost za odrasle, što podrazumijeva često mukotrpno odricanje od hrane i pića, oni uvijek pronalaze veliku satisfakciju i čar i provode ga u klimi svečanosti i slave. Ne čudi, stoga, to da postiti vole i djeca, naravno u svojim dječjim mjerilima“, priča nam Avdo te dodaje kako posebnu čar Ramazanu u Ljubuškom pridodaju zajednički iftari, bilo u organizaciji Medžlisa Islamske zajednice i lokalnih džemata, bilo obiteljske ili susjedske naravi. Značajni i veoma posjećeni skupovi zajedničkog iftara orgniziraju se kod džamije u Gradskoj, Kiraethane (“Fejzina kafana”) na Gožulju, u džamiji u Vitini, te u novije vrijeme u “Havinoj kafani” na Žabljaku. 

Kako nam je Avdo objasnio, sudjelovanje u tim skupovima, a i u sveukupnom ramazanskom ambijentu, uzima i dijaspora koja nastoji doći tijekom Ramazana, ili bar virtualno sudjelovati u raznim ramazanskim segmentima. Budući da prirediti iftar za nekog postača predstavlja veliku čast i zaslužno djelo, ljudi iz dijaspore se ističu u podršci organiziranju tih prigoda.

Tradicija ramazanskog topa: zvukovi prošlosti koji oživljavaju sadašnjost

Nezaobilazan pečat ramazanskom ugođaju, bez kojeg Ramazan u Ljubuškom ne bi bio savršen, je i ramazanski top. Naime, višestoljetna je praksa u Ljubuškom da se za najavu sehura (uzimanja obroka pred početak posta), zatim točno vrijeme početka posta, i naravno, iftara, koristio pucanj iz topa. 

„U tradiciji Ljubuškog ponosno stoji zabilježeno da je ova praksa preživjela mnoga teška vremena, pa je u jednom razdoblju u bivšoj državi, zadugo, sve do 1979. godine, bila sasvim izolirana i održala se samo tu. Doprinos tome su svakako davale gradske vlasti svojom podrškom. Godine 2022. tradicija je ponovo je oživljena na očigled i radost svih, a naročito onih koji se i ovih dana nađu u Ljubuškom“, istaknuo je. 

Raznolikost aroma i okusa na bogatoj ramazanskoj trpezi

Kako naš sugovornik tvrdi, u trenutcima slatke uzbuđenosti, pa i napetosti pred iftar, u trenutku koji prethodi uzimanju prvih zalogaja u završetak posta, pucanj topa za trenutak bude najmiliji ton koji godi uhu postača, pompezno najavljujući niz slatkih trenutaka, obično započinjući s vodom, hurmama ili drugim poslasticama, a iza kojih slijedi niz vrhunskih specijaliteta u koje je domaćica uložila svu umješnost, te ogroman trud i ljubav. Bude tu bureka, musaka, dolmi i sarmi, itd., a svakako i raznih delikatesa, novijih  i tradicionalnih: smokvara, kompota, raznih napitaka, itd., kao nagrada postačima, i svima drugima koji budu u društvu, za strpljivost, izdržljivost i svesrdno zalaganje.

Teravih namaz kao izvor radosti i povezanosti

Teravih namaz je, opet, kuriozitet za sebe. Molitva koja svojom duljinom i dinamikom nadmašuje sve druge dnevne molitve, trajući u Ljubuškom negdje između 30 i 60 minuta, poseban je doživljaj, koji na svoje načine cijene i odrasli i djeca. „I jednima i drugima ona donosi radost i čilost, a čak i starije osobe osjete neuobičajenu živahnost prilikom njenog obavljanja“, izjavio je. Nakon obavljene molitve, vjernici obično sebe dodatno nagrade zajedničkim sijelom ili u krugu obitelji, s obaveznom kavom i drugim osvježenjima.

Konačna nagrada za cijeli mjesec posta jeste Bajram, kojim mjesec bude okončan. A on je, opet, festival za sebe. Kako Faruk tvrdi, dok je cijeli Ramazan bio uglavnom posvećen Bogu, sebi, obitelji i bližnjima, Bajram je posvećen svima. Nakon obavljene kratke bajramske molitve u džamiji, vrata kuća su širom otvorena i svi su u pokretu.

Bajram je praznik kojim se otvaraju vrata srca 

„Bajram je najbolja prilika za međusobno pomirenje posvađanih, posjetu zapostavljenih, i pomoć nemoćnih. Tijekom tri Bajramska dana razmjenjuju se posjete, obnavljaju veze i učvršćuju odnosi. Spisatelju ovih redova, koji je prije pola stoljeća odrastao u kuću tadašnjeg ljubuškog Glavnog imama, u zgradi Mejtef negdje na sredini između dviju džamija Gožulj i Žabljak, u sjećanje su urezana lijepi i nezaboravni doživljaji na te prigode. U posjetu su dolazili mnogi sa Gradske, iz Gornjeg i Donjeg grada, Vitine, itd., muslimani i kršćani“, priča nam naš sugovornik. 

Kako kaže, sreću vole podijeliti i sa svojim sumještanima.

„Posebna radost i čast bila je ugostiti i neizbježnom bajramskom baklavom počastiti fratre iz franjevačkog samostana na Humcu, obično predvođene Gvardijanom koji su redovno dolazili uz Bajram“, kazao nam. 

Bez obzira na individualna vjerska ili politička uvjerenja, duboko ukorijenjen u tkivu ovog mjesta je osjećaj zajedništva. Ono što ih po svemu sudeći čini iznimno snažnima kao zajednicu nije samo prisustvo raznolikosti, već i poštovanje i tolerancija koju svaki pojedinac iskazuje prema drugima. 

I u to vrijeme, a i danas, rodbina iz udaljenih mjesta dolazi i silno uveličava radost i bajramske dojmove, i pomaže da se zakratko svi povuku iz stanja intenzivne i često krute životne svakodnevnice. „Ramazan je, dakle, iznad svih drugih mjeseci, mjesec čistoće, Božjeg blagoslova, duhovne i fizičke obnove, solidarnosti i mira. S pravom je to što ga željno iščekuju milioni svake godine“, zaključio je naš sugovornik.