Kolumna integrativne terapeutkinje Dubravke Mijatović: Ništa nije slučajno!

Mi smo bića, individue, satkani od tjelesnog aspekta (tijela) koji ima izuzetno važnu ulogu u doživljavanju našeg duhovnog aspekta, emocionalnog aspekta, psihološkog aspekta, energetskog aspekta i tijela koje osjeća sebe i sve svoje aspekte i tako čini cjelovitost, cjelinu koja je jedno. Kad je jedan aspekt u disbalansu, svi ostali su u disbalansu što govori da su tijesno povezani i da ne mogu jedno bez drugog.

Ne nasjedajte na “učenje” i uvjeravanje da je tijelo nevažno, a duh je najvažniji. Sve je jednako važno, čak i ego je važan iako ga mnogi promatraju kao neprijatelja broj jedan. Bez zdravog ega ne bismo mogli svjesno i savjesno razlučivati ali i držati na okupu sve naše aspekte. 

Iskustva klijenata

Kroz život prolazimo razna iskustva. Svako od njih smo kroz svoje “više ja” odlučili iskusiti kako bismo “kušali život” i kako bi se život pokazivao i “predstavljao” kroz nas.

 Život je nepregledno prostranstvo mogućnosti. Zvuči vrlo inspirativno, kao što i jeste. Isto tako, život je i drugi polaritet, mrak naspram svjetlosti. Ovaj “mrak” kao dio nas i dio sveukupnog postojanja ima za cilj naše “buđenje” i osvještavanje tj. potrebu i vapaj našeg bića da taj dio transformira, iscijeli, što bi u prijevodu značilo vraćanje u cjelovitost jer je taj dio “odvojen” od nas i kao takav je destruktivan. Ljudi ga često nazivaju “zlo” i mnogi ne znaju da ga svi imamo i da je čeznutljiva potreba njegova da ga vratimo u jednost sa ostalim aspektima. Taj dio stručno nazivamo “sjena” ili “niže ja”.

S “nižim ja” također kreiramo u svom životu pa tako doživljavamo vrlo teška iskustva. Svako teško iskustvo u našem životu je vrisak tog dijela nas za temeljitom promjenom, za pročišćenjem. 

Nikako nije bilo slučajno što je moja klijentica drugi put zaredom sjela blizu stola gdje je bilo veće društvo, nešto glasnije, zbog čega se njoj počeo dizati osjećaj napetosti, nervoze, nemira, grča u dijafragmi i nikako nije mogla uživati u svojoj solo kavi nego se morala susretati sa svim  ” senzacijama” unutar sebe. U terapijskom procesu, na vidjelo su izašli njeni programi koje je podsvijest pohranila nekad prije i koje je to društvo aktiviralo i nije joj dalo mira, ne zato što su oni to htjeli nego zbog toga što je njena podsvijest bila “brava”, a njihova “pojavnost” ključ. U radu s njom otkrila sam njene sljedeće programe, energije drugih ljudi žestoko prodiru kroz mene, ja sam u psihološko emocionalnoj  neotpornosti, u društvu drugih gubim sebe, priče drugih ljudi me izbacuju iz vlastitog centra, povraća mi se na nekulturu i ljudi se koriste mojom snagom. S ovim aktiviranim uvjerenjima, ona nikako nije mogla biti smirena na svojoj kavi u blizini tog društva koje je za nju bilo ogledalo i pokazalo joj što treba unutar sebe otpustiti, a to su ovi programi ili uvjerenja. Kad se oni u terapiji maknu, osoba će ili biti potpuno indiferentna na glasnije društvo u kafiću ili ga kao takvog više neće kreirati.

 Nije nikako slučajno što je moja druga klijentica otišla u posjetu svojoj tetki koja ima psihološki poremećaj i koja je očajno pričala o svojim tegobama, osjećaju beznađa, nemogućnosti da se pokrene u životu, što je ovoj izazvalo strah i anksioznost. Dakle, ovdje je tetka bila “ključ”, a klijentica “brava”. Kad smo u terapiji otvorili tu temu, uzročni programi koji su se u odnosu na tetkinu priču podigli kao emocionalni naboj su, ja se nikad neću izvući iz strahova, ja sam stalno na nišanu drugih ljudi, ne umijem sa sobom, gadi mi se živjeti sebe, moje svako ustajanje je ponovno padanje.

Kad smo otpustili ova uvjerenja koja uvijek za sobom nose teške emocije poput tuge, očaja, straha ili neizvjesnosti, ponovno vraćanje na razgovor sa tetkom, u mislima, je bio potpuno smiren, nije više bilo straha niti anksioznosti. Nije slučajno što je sljedećeg klijenta direktor iskritizirao iako je u cijeloj toj situaciji bilo dosta nepravednog načina ophođenja s njim, što se u terapiji pokazalo kao potvrda određenih programa koje je imao, a koji su se ticali nepravde. Znači, klijent je sa svojim programima iskreirao tu situaciju sa direktorom kako bi isplivali i bili uklonjeni.

Graditi životne staze koje donose mir, osmijehe…

Ovakve i slične situacije koje nikad nisu slučajne, se događaju svima nama. Događaju nam se i krupni zalogaji u životu s kojima se davimo, poput bolesti, nesreća, dubokih razočaranja u život, u ljude u partnera ili partnericu, zaprljanih odnosa s roditeljima, siromaštva i izgubljenosti. Ali, naš se život ne smije vrednovati po broju udaraca i padova.

Oni se događaju iz našeg izranjenog i traumatski urušenog dijela i stalno nas sa “slučajnostima” vodi na taj put na kojem su blokade nas prestravljenih, znakovi STOP nas iscrpljenih, ograničenja brzine nas izbezumljenih i pogubljenih, te ga je nužno iznova graditi i sagraditi kako bi hodali po stazi koja životu donosi osmijehe, mir, da se ne prikradamo životu nego da ga iz naše izvornosti imamo. U punini.

Dakle, vidimo, čujemo, osjećamo i doživljavamo sve ono što je u rezonanci s nama. Svi smo nekom ogledalo i mnogi su nama ogledalo ukoliko želimo “niže ja” tansformirati u životno ja i to ” slučajno”.

Piše: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja

Foto: Goran Primorac