Sveta Matilda, kraljica

Ondje je njezina baka bila opatica, pa nije čudo da je ona svoju unuku nastojala što brižnije odgajati. Životopisci hvale Matildu kao vrlo sposobnu ženu, koja je bila vješta u mnogim umijećima, a naučila je odlično i latinski jezik. Ističu i njezinu tjelesnu ljepotu i ljupkost.

Glas je o njoj prohujao čitavim krajem pa jednog dana vojvodin sin Henrik dođe da vidi i upozna tu mladu damu. Ona mu se vrlo svidjela pa je od bake opatice zaprosi za ženu te sa sobom odvede u Wallhausen, u svoj dvor.

Matilda je imala zvanje za brak i obitelj. Zavoljela je svoga muža, rodila mu petero djece, a uz njega je postala ne samo vojvotkinja, već i kraljica i majka čitave saske zemlje. U braku je s mužem živjela vrlo uzorno i skladno. Kad bi kralj bio u vojni, ona bi upravljala zemljom, a imala je prema svakom podatljivu ruku. Skupa s mužem sagradila je brojne crkve i utemeljila nove samostane.

Kako je Matilda jako voljela svoga muža, njegova smrt silno ju je rastužila. Utjehu je tražila u vjeri, a jednoga je svećenika zadužila da stalno služi svete mise za njezinog pokojnika. Imala je troje muške djece; Najmlađi sin Bruno posvetio se duhovnom staležu, Henrik, drugi po rođenju, bio je majci naročito drag. Blage i vedre naravi bijaše prava slika svoga oca i zato bi ga Matilda najradije vidjela kao nasljednika na prijestolju.

No otac je na samrti odredio da ga naslijedi najstariji sin Oton, koji je stvarno i bio najsposobniji. Matilda je poštivala kraljevu volju, a Otona su izabrali za kralja i zemaljski knezovi. Kasnije je Oton I. Veliki postao i rimski car.

Matilda je bila dobra savjetnica svoga sina vladara, a još bolja majka siromaha, hodočasnika, kojima je iskazivala gostoljublje. Sinovi su smatrali da je ona i previše darežljiva, što ju je zaboljelo, ali je sve strpljivo podnosila. Kasnije i oni uvidješe da su bili nepravedni prema majci pa je zamoliše za oproštenje, a ona im je od srca oprostila.

Matildu je zadesila još jedna teška bol. Umro joj je 955. najdraži sin Henrik. Otada je otklonila od sebe sav kraljevski sjaj te živjela posve povučeno udovičkim životom. Bila je ipak uvijek spremna da služi kad zatreba svome sinu kralju i kraljevstvu. Tako joj je kralj nakon sjajne pobjede nad Mađarima na Leškom polju kod Augsburga povjerio da organizira vjersku i crkvenu proslavu te pobjede, što je ona i učinila.

Kada je Oton 962. Pošao u Rim po carsku krunu, povjerio je majci svoga sina, šestogodišnjeg prijestolonasljednika Otona, i ona je uz Brunu, nadbiskupa Kolna, i Wilhelma od Mainza u carevoj odsutnosti preuzela odgovornost za carstvo. Matilda je 967. Osjetila da joj se bliži kraj. Dala je prenijeti u svoju zadužbinu Quedlinburg, gdje umro te bio pokopan i njezin muž, koji ju je ondje čekao. Njezin unuk Wilhelm, nadbiskup Mainza, podijelio joj je posljednje sakramente. Na putu kući sam je umro dvanaest dana prije svoje bake, koja je preminula 14. ožujka 968. Službeno nije proglašena svetom, ali je Nijemci štuju kao svoju prvu svetu kraljicu. Svetičin se blagdan slavi na današnji dan u biskupijama: Paderborn, Fulda i Munchen.

Ime Matilda potječe iz germanskog, a znači snaga u borbi.