Biblijska poruka 5. 3. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana – Život kao vinograd za koji sam odgovoran

Mt 21,33-43.45-46

Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbiše njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.«

»Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.«

»Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«

Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo — kakvo čudo u očima našim!

Zato će se — kažem vam — oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«

Kad su glavari svećenički i farizeji čuli te njegove prispodobe, razumjeli su da govori o njima. I tražili su da ga uhvate, ali se pobojaše mnoštva jer ga je smatralo prorokom.

Postoje u evanđeljima izričaji iz Isusovih usta koje bismo tako rado izbrisali jer su otužni, sumorni, pesimistični, odveć nabijeni tragičnošću ljudskog neposluha, lutanja. Najradije ih se ne bismo ni spominjali. Nu, unatoč tome toliko su zbiljski, istiniti, do te mjere odražavaju ‘condition humaine’, da su neizbrisivi iz Božje povijesti s ljudima. I moramo ih prepričavati jer tvore neotuđivi isječak svačijeg života.

Uzmemo li u zrenik sinoptički, panoramski Isusove prispodobe, zamijetit ćemo jednu neobičnost. Kad god Isus zbori u prispodobama o prirodi, o pticama nebeskim, ljiljanima poljskim, pastirima i njihovim stadima, o divnom Božjem stvorenju, za koje sam Gospodin u izvješću o stvaranju (usp. Post 1) veli da bijaše ‘dobro’, štaviše i ‘vrlo dobro’, osjećamo nepomućeni dašak mira i reda, nutarnjega sklada i zaštićenosti te udomljenosti u Božjoj ruci.

Ali, kad je u Isusovim ustima riječ o čovjeku koji uzima ‘stvar u svoje ruke’, koji kroji svoju pravdu, želi svoju neovisnost, autonomiju, slobodu od svega i svakoga, koji prema svojim mjerilima radi tobože odgovorno, a u biti krajnje neodgovorno i prema sebi i prema onima s kojima živi, tada je sve dramatično, zapetljano, nabijeno sukobima i na kraju sve svršava u posvemašnjoj katastrofi: i po njega i po one za koje je odgovoran i u čije ime radi.

U današnjim misnim čitanjima dominira tematika i misao patnje i smrti. Četiri nas tjedna dijele od Velikoga petka, i već sada se naslućuje i pretkazuje Isusova patnja i smrt. Onaj starozavjetni Josip – prodan, izdan od braće, ali čudesno spašen – slika je i lik Isusa Krista u Starom zavjetu. Nijedan zemaljski otac ne bi postupao kao ovaj u Isusovoj prispodobi. Ali nebeski je Otac odlučio ići do kraja, do ludosti križa, kako će se izraziti Pavao. Ne preže ni pred zadnjim, izručuje svoga Sina osudi, izrugivanju, križu, sramotnoj smrti.

Možda ćemo se zapitati: “Što se to tiče nas, to se odnosi na Izrael od prije 2000 godina?” Pitanje je, što smo naučili iz Isusove smrti, što smo spoznali o istinskom ‘zaglavnom kamenu’, na kojemu se sve temelji? Mislim da bismo morali ovu Isusovu prispodobu pročitati kao povijest svakoga pojedinoga od nas, a ne samo pod uopćenim vidikom ljudske povijesti, dakle, kao osobni upitnik svakomu od nas.

Nije li, naime, svako ljudsko srce, svaka ljudska duša predivni Božji perivoj, vinograd, predivno oblikovan Božjom rukom, povjeren nama kao onim najamnicima, da ga obrađuju. U svakom trenutku morali bismo znati da nam je povjereno iznajmljeno blago koje treba izrasti, dozrjeti do punine, ljepote, i donijeti plod u svoje vrijeme.

Isusova prispodoba započinje upravo s krivom pretpostavkom na ljudskoj strani. Čovjek se ne osjeća radnikom koji je poslan u Božje ime obrađivati Božje stvorenje, nego gospodarom i stvoriteljem. Kao da se kroz cijelu povijest ponavlja Adamov pad, istočni grijeh: Ne želim služiti, želim biti poput Boga. Prometejsko nastojanje koje svršava u propasti i katastrofi. Kroz povijest se čovjek ponaša neodgovorno, sebično, misli samo na svoj vlastiti probitak i korist, provodi život u potiranju prava drugih.

A zaboravlja da će odlučno pitanje na kraju života glasiti, ne što je kao čovjek učinio dobra ili zla, kao da se život sastoji u nabrajanju pogrešaka ili krjeposti, nego će odlučno pitanje glasiti glede naših životnih plodova: Prema plodovima ćete ih prepoznati! Gospodin povjerava vinograd onima koji donose plod u svoje vrijeme, a to će reći, koliko smo dopustili da u nama pusti život i žilje Isus i njegov Duh Sveti, odnosno koliko smo prilika prokockali i uništili? Jer, sve što nije učinjeno u našemu životu u skladu s Isusovom riječju i osobom, ispast će na kraju bezvrijedno, pisano po vodi.

Nad nama vreba opasnost ili pak mogućnost da nam se oduzme povlastica, biti Božja djeca, biti Božji narod, te da se prenese na one koji će donositi plodove u svoje vrijeme. Pogledajmo samo u povijest Crkve, zamislimo se nad svim onim nekoć kršćanskim narodima koji su danas daleko od Krista. Što je bilo s tako bujnim kršćanstvom u sjevernoj Africi, što je bilo od kršćana u Siriji, cijeloj Maloj Aziji? Danas im ondje nema ni traga. Što se zbiva danas na Zapadu? Sve manje je vjernika jer se odbijaju Božji poslanici. Sve više pustoši i pustinje. Sve više krštenih pogana, onih koji su tek poliveni vodom na krštenju, ali od svega toga u životu nema ništa.

Nije li sav Božji govor kroz našu povijest bio govor utaman? I je li sama Božja strpljivost na izmaku? Što nam svima predstoji? Bog je kroz cijelu povijest slao svoje sinove, proroke, svece, putokaze u novu budućnost. U posljednjih stoljeće i pol kao da je došao do krajnjih granica svojih mogućnosti te nam namjesto pojedinih svetaca šalje zadnje što ima, svoju Majku, da nas upozori na opasnosti koje nam prijete te da nam posvijesti kolika je odgovornost na čovječanstvu, udalji li se od Boga.

Tolika su i brojna njezina ukazanja samo završni Božji pozivi čovječanstvu na premišljanje vlastitih stavova. Inače prijeti svijetu i čovječanstvu katastrofa i propast. I što ako čovječanstvo u svome odbijanju Neba postane ujedno i čovječanstvo majkoubojica? Upravo bi to možda bio onaj eshatološki trenutak kad je i sama Božja strpljivost na samom kraju. Jer i ona ima svoje jasne granice.

Današnje je vrijeme posvemašnje sekularizacije, razvlašćivanja Boga. Ljudi, političari, znanstvenici pokušavaju na sve moguće načine Boga ukloniti, zanijekati, otjerati ga s njegova posjeda. Postalo je gotovo suvišno slati poslanike i proroke. I kakve plodove ubiremo? Gorke plodove nezadovoljstva i nesreće. Molimo da nas ne zadesi sudbina kakva snađe Isusove suvremenike.