Čudesna priča o travaru iz Ljubuškog: Kroz njegovu ordinaciju prošli deseci tisuća ljudi iz cijeloga svijeta

Iako sam od svojih mladih dana tražio u stranim i domaćim knjigama znanja u liječenju ljudi, ipak se cijeli moj rad temelji uglavnom na dugogodišnjem iskustvu i pronalaženju ljekovitih trava, kojima obiluje naša zemlja. I mislim da se ne varam ako kažem da je iskustvo ponekad bolje od velike nauke“, tako je pisao Sadik Sadiković 1. svibnja 1928. godine u predgovoru svoje knjige Narodno zdravlje koja je i danas uzor mnogim fitoterapeutima jer na jednostavan način donosi detaljne upute za liječenje biljem više od 300 tegoba i bolesti.
I nakon 90 godina…

Knjiga legendarnoga hercegovačkog travara dosad je doživjela desetak izdanja, zadržavši duh vremena kad je nastala, s izrazima kao što su bljedobolja (anemija), mjesečni cvijet (menstruacija), guke (otečene limfne žlijezde na vratu), zaduha (astma)… I narodni nazivi biljaka – primjerice, miloduh, čestoslavica, broć, oman – pridonose ugođaju priča iz davnine, kao i same recepture, proizašle iz vjekovnih spoznaja o pripremi iscjeljujućih odvara (uvaraka, čajeva), masti, obloga, banja (kupki)…

Premda je prošlo 90 godina otkad je Narodno zdravlje prvi put objavljeno, smisao današnjih zdravstvenih preporuka i autorovih zapravo je isti. Sadiković je tvrdio da bi u prehrani trebale prevladavati biljne namirnice te da se „ljudi moraju čuvati da budu u piću i hrani umjereni, ne jedu i ne piju prehladno i prevruće, hranu dobro prežvaču, paze na se, da se peru i čiste, da rade, jer znojenjem otječu iz tijela škodljivi sokovi. Uz to bi trebali piti čajeve koji će pomoći unutarnjem čiš­ćenju i odvratiti mnoge bolesti.“

Duševne boli mogu ostaviti tragove na cijelom tijelu

Također je napisao da nam „treba biti prva briga pravilno kolanje krvi“ te da je „redovita stolica glavni uvjet dobre probave, a dobra probava glavni uvjet zdravlja“. Preporučivao je da valja izbjegavati slatkiše, alkohol i duhan, a kretati se što više na svježem zraku i duboko disati. Itekako je bio svjestan pojave koju u 21. stoljeću nazivamo stresom, upozoravajući da „duševne boli mogu ostaviti tragove na cijelom tijelu“. Sadikovićevi zapisi pokazuju da ni menopauza i andropauza nisu moderne izmišljotine – posebna poglavlja u Narodnom zdravlju posvećena su „mijeni kod žena“ i „mijeni kod muškaraca“.

I ono što je danas popularno kao personalizirano liječenje, Sadikoviću je bilo dobro poznato – isticao je da svaki organizam traži svoj lijek, odnosno, da se vrste i doze biljnih pripravaka trebaju prilagoditi svakome ponaosob, te se o ljekovitim travama treba savjetovati sa znalcima, a „to ipak ne znači da liječnika treba smatrati nepotrebnim“.

Mnoga znanja stekao već u dječečkoj dobi

Upravo je o liječničkom zvanju Sadik sanjario još od malih nogu. Rođen je 1867. godine u Ljubuškom, u imućnoj hercegovačkoj zemljoposjedničkoj obitelji Sadiković koja je bila poznata po učenosti i dugoj tradiciji liječenja travama. Sadikov djed školovao je svoje sinove u europskim metropolama, pa se unuk nadao studiju medicine.

Prema podacima iz biografije Sadik Sadiković za sva vremena – objavljene 2010. godine u Sarajevu, a koju je napisao pokojni Senad Malohodžić, poznati novinar, publicist i televizijski urednik, čija je baka bila sestra slavnoga travara – Sadik je mnoga fitoterapijska znanja sâm stekao već u dječačkoj dobi, proučavajući stare knjige koje je zatekao u svom domu.

One su preostale još iz razdoblja turskih osvajanja, kad je u Ljubuški stigao turski liječnik Šeremet i nastanio se u kući Sadikovih predaka. Sa sobom je donio literaturu na orijentalnim jezicima o liječenju biljem i uredio vrt u kojemu je uzgajao ljekovite trave. Nakon njegove smrti knjige su ostale nedirnute i gotovo zaboravljene dok nisu došle u Sadikove ruke.

Školovanje

Sadikov otac podržavao je sinovo zanimanje za sve što je bilo u vezi sa zdravljem i liječenjem, no stjecajem okolnosti ipak ga nije poslao na studij medicine – ne zato što to nije želio, nego stoga što se tada smatralo da vrlo mlad i imućan čovjek za takvo što još ima vremena. Sadik je pohađao vjerske škole, gdje je usavršio arapski, turski i perzijski jezik, što mu je dobro došlo kad je nastavio školovanje u Istanbulu.

Dotad je prikupljao svu dostupnu literaturu o ljekovitom bilju, kao i recepte seoskih vidara širom Hercegovine i okolnih područja. U Istanbulu se sprijateljio s fitoterapeutima koji su mu darovali arapsku knjigu Stare metode liječenja na Istoku, iz koje je, kako je poslije pričao, najviše naučio o anatomiji ljudskog tijela.

Najdraže izlječenje u čitavoj karijeri

Sadiković se posebno divio legendarnom arapskom liječniku Ibn Sini iz 10. stoljeća, poznatom kao Avicena. Proučavao je i zapise o tradicionalnoj medicini raznih drevnih civilizacija: Sumera, Babilona, Egipta, Grčke, Kine, Indije… Nakon povratka iz Istan­bula, potpuno se posvećuje liječenju. Već je u svojoj dvadesetoj godini Sado, kako su ga često zvali, bio vrstan poznavatelj biljaka koje je nalazio u hercegovačkom kršu, popisujući ih i svrstavajući prema latinskim nazivima.

Dolazilo mu je sve više bolesnika, osobito nakon što se pronio glas da iscjeljuje na čudesan način. Među najpoznatijim je takvim događajima ozdravljenje njegove novorođene kćeri Šerife 1905. godine. Desetljećima poslije, Šerifina kći Enisa Mušić-Ribić ovako je to ispričala Senadu Malohodžiću dok je pripremao Sadikovićevu biografiju:

„Moja majka rodila se gotovo sasvim slijepa i stalno je plakala. Djed Sado nije gubio nadu u izlječenje svoje kćeri. Prinosio je ruke na njezine oči i ona bi se umirila. Pripremao je i posebne kapi kojima joj je ispirao oči. Ona je potpuno ozdravila; nikada nije nosila naočale. Imala je izvanredan vid, vezla je, heklala, šivala, a najviše je voljela čitati i molila je oca Sadu da joj donosi što više knjiga. Sado je bio oduševljen. Kako je kasnije često pričao prijateljima, taj njegov liječnički uspjeh bio mu je najdraži u cijeloj karijeri.“

Sado čudotvorac

Godine 1914., početkom Prvoga svjetskog rata, Sadiković je završio u austrougarskoj vojsci, najprije u Beču, a potom u Đeru u Mađarskoj. Bila mu je to, kako je rekao, velika škola, jer je radio kao bolničar i naučio njemački jezik. Nakon toga, nekoliko je godina proveo na Istoku – pretpostavlja se – u Kini i Tibetu, a kući se vratio s gomilom medicinske literature.

Postajao je sve popularniji kao „Sado čudotvorac“ i nepogrešiv dijagnostičar. Svakodnevno mu je dolazilo i do stotinjak pacijenata iz cijele Europe, čak i iz Azije i Amerike. Prema njegovim izjavama, procjenjuje se da je u tom razdoblju pregledao otprilike 15.000 ljudi u godini.

Rano ustajanje i odnos prema djeci

Prema Malohodžićevim zapisima obiteljskih sjećanja Sadikovićevih i narodne predaje, Sado je ustajao već u četiri sata ujutro te primao pacijente do večeri, a noću je čitao. Zaposlio je dvojicu pisara kojima je diktirao recepte, a ukućani su mu pomagali u pripremi biljnih lijekova i brinuli se o posjetiteljima.

Iako je bio bogat, nije svojoj djeci dopuštao da žive u raskoši, nego je od njih tražio da uče i rade. Premda je živio u izuzetno patrijarhalnoj sredini, naglašavao je da žene moraju biti obrazovane. Pamte ga i po tome što je uvažavao ljude drukčijih svjetonazora – primjerice, često se sastajao sa svećenicima iz ljubuških katoličkih samostana, razmjenjujući s njima iskustva u fitoterapiji.

Prvi travar koji je dobio dozvolu za rad

Liječenje, koliko se zna, nikome nije naplaćivao, nego je prepuštao pacijentima da, ako to žele, daju novac dobrotvornim i kulturnim društvima koja je potpomagao. Sadiković je bio toliko omiljen u Dalmaciji da je nadahnuo splitskog skladatelja Ivu Tijardovića da osmisli lika travara Salka u slavnoj opereti Splitski akvarel. No, Sadikovićevi poklonici bili su ogorčeni Tijardovićevim prikazom Sadikovića kao vrača kojemu Splićani potajno odlaze.

Opereta je prvi put izvedena 1928. godine, u vrijeme Sadikovićeve najveće popularnosti, ali i omraženosti – službena medicina predbacivala mu je da zavodi mase kao „nadriljekar“. Imao je poteškoća i s vlastima, nekoliko puta su mu zabranjivali rad, a čak je završio i u zatvoru, ali je zbog toga u Ljubuškome izbila pobuna pa su ga ubrzo oslobodili.

Naposljetku je, kao prvi travar kojemu je to uspjelo u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, dobio dozvolu za rad, i to s kraljevim potpisom – zato što je suprugu ministra izliječio od teške kožne bolesti. Ubrzo su mu poslali jednoga ministra koji je bio „krastav i polumrtav“, a Sadiković je i njega izliječio. U travarovoj biografiji zabilježeno je i kako je u trenu izliječio jednu poljsku groficu od mucanja te da je sinu austrijskoga grofa gotovo posve uspio ukloniti „grbu s leđa“.

Neuspješan pokušaj prijevare

Neki sarajevski mediji otvoreno su ga podržavali: Večernja pošta donosila je njegove savjete, Jugoslavenski list objavio je knjigu Narodno zdravlje, a potom i seriju Sadikovićevih članaka Kako da uščuvaš snagu, zdravlje i dug život.

Sadiković je ipak imao istomišljenike i među liječnicima, poput dr. Lovre Dojmija, poznatog stručnjaka za preventivnu medicinu. On je svoj susret sa Sadom opisao 1940. u prosinačkom izdanju zagrebačke Medicinsko-farmaceutske pošte, pola godine nakon Sadikovićeve smrti: „Htio sam da iskušam čuvenog travara, da se osobno uvjerim u njegovu sposobnost postavljanja dijagnoze. Predstavio sam mu se kao trgovac i zamolio ga da utvrdi od čega već mjesecima osjećam tegobe u trbuhu. Pošto me je pregledao, smiješeći se, rekao je: ‘Vi ste apsolutno vrlo loš trgovac, ali ste veoma dobar doktor, vama ništa ne fali!’“
Za prepoznavanje bolesti treba poznavati i dušu bolesnikovu

Navodno je Sadikovića posjetio i jedan rimski kardinal. Nakon što je paž­ljivo promotrio kardinala i opipao mu puls, upitao ga je što je bilo s njegovim desnim bubregom. „Prije nekoliko godina izvadili su mi ga najbolji talijanski kirurzi“, odgovorio je zaprepašteni kardinal.

O svojim sposobnostima Sadiković je napisao: „S raznih strana stižu mi pitanja kako raspoznajem razne bolesti. Većina mojih bolesnika me proglasiše vidovitim. Na ova pitanja teško je odgovoriti. Poznavanje bolesti nije lak posao, za to ne treba samo poznavanje njenih vanjskih znakova nego poznavanje i duše bolesnikove. Treba pokrenuti na rad jedno unutarnje osjetilo koje kanda leži više u srcu nego u moždanima i nameće se razumu kao neodoljiva slutnja koju je lakše osjetiti nego li opisati.“

Predvidio i datum svoje smrti

U Malohodžićevoj biografiji navedeno je da je Sado predvidio čak i datum svoje smrti, 2. travnja 1940. godine. Iz njegove obitelji poteklo je više od 50 liječnika, no ipak se nije ostvario Sadin san da početkom četrdesetih godina prošloga stoljeća osnuje lječilište. Tada je trebala biti objavljena Sadikovićeva druga knjiga, no rukopis je nestao i dosad nije pronađen.

Sadiković je na poseban način obilježio i život 83-godišnjeg mostarskog travara Rade Marušića. On se, naime, počeo baviti ljekovitim biljem zato što je Sadiković spasio život njegovoj majci koja se razboljela nakon što joj je dvoje djece umrlo pri porođaju.

„Dao joj je trave nad kojima će se pariti i čajeve koje će piti, rekavši da će za kratko vrijeme, čak za mjesec dana, biti potpuno u redu. Tako je bilo. Rodila nas je još sedmero, svi smo živi i zdravi, a ona je živjela 97 godina“, izjavio je Marušić. Sadi se odužio baš kako bi on to volio – napisao je cijenjenu knjigu Ljekovitim biljem do zdravlja, a kroz njegovu su ordinaciju u proteklih pedesetak godina prošli deseci tisuća ljudi iz cijeloga svijeta.