Njihovo vrijeme tek dolazi – mladi su i uspješni, a gledatelji ih vole

Mahom u svojim dvadesetima, ovi mladi novinari pomalo preuzimaju primat od starijih kolega te se svakodnevno uživo javljaju s terena i izvještavaju javnost o najvažnijim događajima.

Nikolina Ćosić, 26-godišnja Osječanka, proteklih se mjeseci redovito javlja u informativnim programima HRT-a, a svi su je zapazili i kada se pojavila u prvom Dnevniku iz novog studija. Po struci je magistra medijske kulture, a na HRT je primljena na javnom natječaju lani u svibnju. Prije toga bila je dobro poznato lice Slavonske televizije.

– Lani sam prošla audiciju na HRT-u i odmah sam se preselila u Zagreb. Kad se pruži prilika za rad na javnoj televiziji osobi koja je nekoliko godina u medijima i koja je još mlada, nema tu razmišljanja. Odmah sam se odlučila na dolazak u Zagreb. Nije mi bilo baš jednostavno prilagoditi se u novoj sredini, jer je u Zagrebu sve ubrzanije i nema se baš slobodnog vremena. S druge strane, zato sam i došla pa mi nije bilo baš toliko strašno – kazala nam je novinarka, koja se u slobodno vrijeme bavila plesom.

Punih je deset godina plesala u Plesnom klubu Midal, a prije odlaska u Zagreb bila je i trenerica mladih cheerleadersica. Sada slobodno vrijeme provodi na kavama s kolegama i kolegicama i šećući se uz nasip.

Njezina kolegica Lucija Judnić bila je razigrano i znatiželjno dijete i voljela je istraživati svijet oko sebe, no nikad nije ni sanjala da će postati novinarka nacionalne televizije.

– Pjevala sam u Zagrebačkim mališanima i plesala klasični balet pa sam svojima znala doma često nastupati u dnevnom boravku, u kojem sam im održavala priredbe nakon što bih od kartona izradila televizor. Kao mala snimala sam s bratom i reklame na jednoj radijskoj postaji. A kad sam krenula u osnovnu školu, vodila sam programe na dan škole, što se onda nastavilo i u srednjoj. Imala sam profesoricu hrvatskog koja me tjerala da upišem novinarstvo, ali ja sam ipak otišla na međunarodne odnose. Kako su prolazile godine i predavanja, imala sam prilike doći u kontakt s ljudima s televizije i tako sam zapravo prvi put došla na HRT, na stručnu praksu. I eto, vratila se nakon nekoliko godina rada u međunarodnim kompanijama – kazala nam je Lucija, koja je na HRT-u prošla i Akademiju, na kojoj je naučila sve što će joj trebati u poslu.

A tajnama zanata naučili su je kolege. Priznaje da je tijekom prvog javljanja uživo imala tremu, a nije znala ni procijeniti vrijeme. No naučila je da je četvrtina papira zapravo jedna minuta govora.

– Najveći dio slobodnog vremena provodim sa svojim roditeljima, bratom i sestrom i s prijateljima. Prije koronakrize putovala sam, to mi je najdraži hobi i način na koji se opuštam, a sad se to svelo na odlaske vikendom k sestri u Osijek ili u Makarsku. Imam velik krug prijatelja pa, kad mi se pruži prilika, odmah to iskoristim za druženja u centru ili kod kuće. Prilično sam društvena, oko mene je svaki dan puno ljudi i uvijek je buka. Nemam hobije kojima se stalno bavim, ali recimo da najviše vremena provodim u kuhinji jer volim kuhati. Ponekad sviram violinu isključivo za susjede (haha), odem u kazalište, koje jako volim, te na koncerte. Nisam tip od vježbanja pa se može reći da teretanu posjetim samo kad vidim da baš moram. U pravilu dosta čitam, posebno kada imam neki malo dulji odmor. A najviše se volim navečer voziti po Zagrebu. Hiperaktivna sam i ne trošim vrijeme na spavanje i sjedenje kod kuće ni kad sam slobodna – kaže Lucija.

Valentina Baus sve je poznatije reportersko lice Nove TV, na koju je stigla kao studentica novinarstva i, kako kaže, tek se tada, kada je vidjela kako sve izgleda u praksi, zaljubila u novinarstvo.

– Ono sto je dosad definitivno obilježilo moju karijeru je epidemija koronavirusa. Od veljače do danas mislim da u Dnevniku nisam pratila nijednu drugu temu osim situacije s epidemijom. Situacija u kojoj se našao cijeli svijet, koja ostavlja posljedice u gotovo svim segmentima društva, virus o kojem svaki dan saznajemo nešto novo... veliki je izazov pratiti takvu temu. Upoznala sam mnogo divnih ljudi i stekla određena iskustva. Ovo je razdoblje života koje nikad neću zaboraviti i koje ću vjerojatno prepričavati djeci i unucima jednog dana – kaže nam rođena Šibenčanka, koja je dikciju “ispeglala” s Gabrijelom Kisiček, fonetičarkom Nove TV.

– Posljednjih mjeseci svaki slobodan trenutak koristila sam za uređenje stana. Onaj tko kaže da su to slatke muke, vjerujte mi, laže! Inače se družim s prijateljima, vježbam, volim otići na ručak ili na večeru, na piće do grada... A vratila sam se i u studentske klupe, u siječnju sam upisala doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tako da se uvijek nešto događa i mimo posla – kaže Valentina.

Baš kao i Valentina, i njezin kolega Domagoj Mikić u novinarstvo se zaljubio za jednog posjeta televiziji kad je imao 16 godina. Htio je biti redatelj, a onda je ušao u novinarstvo, najprije na HRT-u, a zatim na Novoj TV, u “Provjerenom”. Radeći taj posao, doživio je sve pa i fizički napad.

– Bilo je tu svega, od zasjeda, prijetnji, neprospavanih noći, neugodnih pitanja za neke sugovornike. Nažalost, jednom sam imao i situaciju da se jedan poduzetnik nije mogao pomiriti s činjenicom da je njegova prijevara raskrinkana te da svi tragovi upućuju na to da se iza uspješnog poduzetnika krije najobičniji prevarant zbog kojeg su mnoge obitelji ostale bez krova nad glavom. Očito je tada mislio da će me fizičkim napadom pokušati zastrašiti i zaustaviti prilog. Naravno da nije uspio – kaže Domagoj, koji je i autor dokumentarno-igranog serijala “Tragovi”. Okidač za taj projekt bila je priča o ženi koja je tražila humanitarnu pomoć za sebe i obitelj, tvrdeći da ih je suprug napustio i otišao s ljubavnicom. Nekoliko mjeseci poslije ispostavilo se da žena nije napuštena, nego je hladnokrvno, s ljubavnikom, ubila supruga pa odlučila tražiti pomoć.

– U život mi je prije sedam mjeseci ušlo jedno malo stvorenje koje itekako diktira što ćemo supruga i ja raditi u slobodno vrijeme. Tako da je najbolja antistresna terapija nakon posla šetnja u prirodi i neumorna igra – kaže Domagoj.

RTL-ova reporterka Leona Šiljeg diplomirala je sociologiju i komunikologiju, a s novinarstvom se prvi put susrela u rodnom Ljubuškom, u kojem je na tamošnjem radiju vodila dječju emisiju.

Na RTL je stigla kao studentica i vrlo brzo počela je s javljanjima uživo. Za jedan prilog je i nagrađena, onaj o beskućniku koji studira.

– Rado se sjetim jedne vožnje u tramvaju nakon tog priloga. Cura i dečko razgovarali su upravo o njemu. Govorili su da su vidjeli na televiziji priču o beskućniku koji studira. Stajala sam iza njih i samo se nasmijala. Pamtim puno priloga. Za neke se posebno vežete. Jedini smo pratili operaciju razdvajanja čeljusti djevojčice Lorene u Austriji. Na isti dan Lorena i ja slavimo rođendan pa joj čestitam. Prvi smo donijeli TV intervju s roditeljima sijamskih blizanki Valentine i Kristine, pratili njihove prve korake. Pratim ih i nakon TV kamera i reflektora. Kako im je bilo na moru, jesu li progovorile, ljute li mamu... Sretna sam jer smo imali priliku donijeti i prekrasnu priču o najmanjoj djevojčici rođenoj u Hrvatskoj. Osječanka Elena rodila se s 414 grama, ali izišla je iz bolnice. Ima tu i tužnih priča s dječje onkologije. I onih koji su izgubili bitku. Često ih se sjetim – kaže Leona, koja prati zdravstvo pa kaže da ni sanjala nije da će zbog epidemije koronavirusa njezin sektor doći na prvo mjesto po važnosti.

– Svi znaju da sam zaljubljenica u pub kvizove. Od onog ponedjeljkom, preko onog srijedom do nedjelje. Nekad se znalo dogoditi da sam svaki drugi dan na kvizu pa sam ipak malo smanjila. U vrijeme lockdowna baš su mi nedostajali pa su se onda pokrenuli online. Bilo je to zanimljivo. S lijepim vremenom nastavili su se kvizovi na otvorenom. Kvizovi, planina, rijeka, priroda, more, bicikl. Što god. Od Visa do Velebita. Za paraglajding kriv je moj brat. On se prvi počeo baviti tim sportom. Nakon što je probao terene u Australiji i Kolumbiji, shvatio je da Ljubuški ima sve to. I sad postoji klub s više od 30 pilota. Ja letim samo u tandemu. Zamislite samo kako je mojim roditeljima. Imaju petero djece i baš svi su u zraku. Sami ili s instruktorom – svejedno. Vjerujem da nije lako, jer nije baš da je to bezopasan sport – kaže Leona.

Ilija Radić već nekoliko godina radi na RTL-u, a prije tri godine svoju klišku adresu zamijenio je zagrebačkom. Premda je želio biti sportski novinar, na RTL-u prati politiku, a posebno se pamti njegovo izvještavanje nakon potresa u Zagrebu. No i dalje se bavi sportom, trenira džiju-džicu.

– To je najkompleksniji sport u kojem sam se ikad okušao. Predivna vještina koja trenira i um i tijelo i pomaže u nošenju sa svim izazovima života. Sa svojih 35 godina dogurao sam do ljubičastog pojasa, što je negdje na pola puta do konačnog cilja – kaže vatreni navijač Hajduka, koji, kada je god moguće, odlazi na utakmice voljenog kluba.