Životna priča splitskog umjetnika rođenog u Ljubuškom

Premda je sedamdesetih i osamdesetih godina bio veoma zapažen, nagrađivan, obećavajući mladi autor u tadašnjoj Jugoslaviji, u devedesetima je ‘nestao’ sa scene, a pričalo se i da je mnoge radove uništio. Odlaskom 1991. iz Splita u Pariz, koji je ujedno bio i sklonište i grad u kojem je umjetnički najviše naučio, dolazi do dramatičnog životnog i duhovnog preokreta, vrenja i zrenja. Nakon povratka u Split sredinom devedesetih malo mari za karijeru, relativno rijetko izlaže i slabo je prisutan na umjetničkoj sceni, sve do 2013. Posljednjih godina mnogi ponovno otkrivaju Momčila Goluba, starog i novog. Taj po mnogo čemu ‘hibridni’ autor, sastavljen od brojnih persona – vizualnog umjetnika i pjesnika, konceptualnog umjetnika i kućnog majstora, pripovjedača i proroka, autsajdera i etabliranog umjetnika – na pragu sedamdesete iznova rekonstruira samog sebe, bez pompe i bez laži.

Dugo smo se pripremali i dogovarali za ovaj razgovor. Stjecajem okolnosti, na kraju se dogodio u vremenskom tjesnacu i skučenom prostoru, na proputovanju, u jednom bučnom splitskom kafiću blizu Autobusnog kolodvora. Znajući da nam je vrijeme limitirano na jedan sat, baš kao na psihijatrijskom kauču, naš je razgovor tekao brzo, bez teških ‘stručnih’ pitanja i potpitanja, ali zato s puno živopisnih detalja i odgovora.

Kad ste otkrili dar za umjetnost i tko je bio zaslužan za njegov razvoj?

Rođen sam 1949. u Ljubuškom, gdje sam pohađao osnovnu školu. Tu se moj otac Slavko priženio i bio jedan od dvojice-trojice Srba u Ljubuškom i tu mu se rodilo četvero djece. Otac me ljeti slao da čuvam stoku u Čvaljini, u Istočnoj Hercegovini, gdje su bili moji djed i baka. Meni je tu bilo pomalo dosadno, razbijao sam dosadu crtanjem. Počeo sam crtati u osnovnoj školi, skupljao sam stripove iz tog vremena i čim sam naučio čitati, počeo sam vješto crtati stripove. Moj otac je bio ogorčen što tako trošim sveske koje su bile vrlo skupe. Ali tu sam u studentskim danima napravio i svoje najbolje crteže.

Talent za umjetnost primio sam preko linije moje majke Ljiljanke. Rođaci po majci, Drago, Srećko i Vinko Galić, bili su akademski kipari, završili su u Beogradu Akademiju likovnih umjetnosti. Kad su radili portretne biste poginulih partizana za hotel u Ljubuškom, onda me Srećko Galić, na zamolbu moje majke, pozvao da prisustvujem modeliranju i tu sam mnogo naučio. On se prema meni odnosio kao da sam mu vršnjak. Pratio sam ga u radu i uz crtanje naučio i tehniku modeliranja. U Mostaru sam se pripremao kod poznatog kipara Nikole Njirića za prijemni ispit na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Nisam ga položio, pa sam išao u Beograd i tu sam položio. Nisam pravio neke razlike, Zagreb ili Beograd, to je sve za mene bila jedna država.

Vjerujem u metaforu

Studij kiparstva u Beogradu neočekivano se pretvorio u studij poezije?

Za mene je na prvoj godini studija bio presudan profesor crtanja Dragan Lubarda. Već na prvim satima crtanja on je krajnje duhovito i elokventno komentirao crteže studenata. Crtali smo razodjevenu Ciganku, a kad je došao do mene, rekao mi je: ‘Neću da gledam šta ti crtaš. Imam jednu zapoved za tebe. Ti čitaj pesme.’ Bio sam malo žalostan. Kad sam došao k svom cimeru u Studentski grad, ispričao sam mu to. A on mi kaže: ‘Golube, pa lepo ti je zapovedio.’ Prisjetim se kako je moja profesorica iz srednje škole osobito voljela Franca Prešerna i njegovu Juliju Primicovu. Prešern je ‘heklao’ njezino ime po vertikali, a očajavao po horizontali i sve tako, učili su nas neke pjesnike očajnike. A cimer mi govori: ‘Ni ti ni ta tvoja profesorica ne znate šta je pravo pesništvo. Idi kupi Vaska Popu, Stevana Raičkovića, Ivana V. Lalića…’ Istog dana u izlogu knjižare vidio sam knjigu Ivana V. Lalića, kupio je i na putu do Studentskog grada u autobusu pročitao pjesmu ‘Peščani sat’ i oduševio se. I tu sam zavolio poeziju. Našao sam pokraj Studentskog grada livadu s dračama i počeo uživati u nevjerojatnim metaforama.

Za razliku od generacijski bliskog konceptualnog umjetnika i predpjesnika Vlade Marteka, vi vjerujete u metaforu?

Vjerujem u metaforu. Metafora oraspoloži duh čak i kad je žalosna.

Jesu li vas ipak u Beogradu tjerali da se bavite i kiparskim zanatom?

Kad smo na trećoj godini došli na klesanje kamena, meni to nije išlo. Drugima ide. Koliko god zamahnem, odlomi se komadić kao mala plomba za zub. Meni pjesništvo ide. Odlučio sam napustiti kiparstvo i otići na grafiku. Ne zato što mi se to više sviđalo, nego zato što će me tu ostaviti na miru da uživam u čitanju poezije. S profesorom sam dogovorio da ću ispuniti normu koju on zadaje i taj dogovor je funkcionirao. Pošto sam diplomirao s desetkama iz svih predmeta, dobio sam 1979. republičku stipendiju za dvije godine boravka na Cité internationale universitaire u Parizu. Tamo sam počeo posjećivati muzeje i shvatio da ima puno zanimljivijih stvari od onih što su nas učili na Akademiji. Uzor na beogradskoj Akademiji su bili Dado Đurić i Uroš Tošković, koji su slikali morbidne, nadrealističke slike… U pariškim sam muzejima i galerijama gledao videoart, kompjutorsku umjetnost, instalacije. Shvatio sam da je umjetnost direktan odnos prema neposrednoj okolini, koja je začudna. Jer temeljno filozofsko i poetsko i svako drugo pitanje jest zašto postoji nešto, a ne ništa. Na to pitanje ne može niti će ikad itko moći da odgovori: Zašto postoji sve što postoji, a ne ništa?

Pretpostavljam da je to bilo u vezi s vašim zanimanjem za zen-budizam, koji je bio privlačan i mnogim drugim zapadnim umjetnicima tih godina?

Sedamdesetih sam čitao knjigu Johna Cagea, koji me još više zagrijao za zen-budizam. To nije religija, nego metoda života u permanentnoj sadašnjosti. Međutim, devedesetih godina kod mene se dogodio zaokret ka kršćanstvu. Nisam bio ni kršten kao dijete. Početkom devedesetih u Splitu mog su susjeda Srbina, u uskom prolazu pored naše zgrade, iscipelarili do te mjere da je završio u bolnici. Nakon toga otišao je u Beograd i nikad ga do današnjeg dana više nisam vidio. Nisam mislio da bi mene netko dirao. Ali odlučio sam da odem u Pariz, s nadom da će me primiti u Cité internationale des arts (CIA), gdje je vrlo jeftin boravak. Darovao sam direktorici, madame Bruneau, jedan svoj rad, skulpturu ‘Alkemija kruha – od olova do pozlaćene bronce’. Ona mi je dopustila da budem tamo dvije ratne godine… Negdje 1992. nazvala me supruga iz Splita i rekla da je u novinama izašla obavijest da svi koji su izbjegli u vrijeme rata, u London, Rim, Pariz, mogu da se jave na listu povratnika i dala mi je adresu gdje mogu da se javim. Mislio sam da se radi o uredu nekog advokata, a kad sam došao tamo, ustanovio sam da je to crkva. Tad sam prvi put u životu prekoračio prag crkve. Unutra je bila jedna sestra dominikanka, u bijelom, postavljala je bijele ruže na oltar, bilo je vrijeme pred Uskrs. Kazao sam joj da o kršćanstvu ništa ne znam. Ona mi je na moju molbu posudila svoj primjerak Novog zavjeta, s riječima da joj ga vratim kad pročitam. Do tada, prizor raspetog Krista bio mi je strašan. Nisam mogao da shvatim ljude koji kleče pred raspetim čovjekom. Pa on je u goroj situaciji nego svi koji ga mole! Pošto sam trideset godina čitao poeziju, s ljubavlju prema svakom stihu, počeo sam u sedam sati ujutro u vrtu CIA da čitam evanđelje s ljubavlju, šetajući prekrasnim parkom u koji nitko ne zalazi. Shvatio sam da smo svi mi rezultat nečije požude, jedino Krist nije dijete požude. On je dijete riječi, logos.

Vama je riječ jako važna. Imate vrlo poetične naslove, koje je nemoguće točno ponoviti.

Kad je Ješa Denegri vidio moje radove, rekao je: ‘Ovo je, po meni, poetičnije, profinjenije nego Braco Dimitrijević’, koji je radio slične radove s jabukama… Krajem sedamdesetih nastali su moji radovi poput možda najpoznatijeg ‘Mramor za Venerin bok’. Sve su to zapravo bili radovi osmišljeni u Parizu, kad sam bio republički stipendist na Cité universitaire. Tada sam upoznao mladog Makedonca koji je bio krojač u Diora. Jednom prilikom mi je pokazao svoj ured koji je bio sav od mramora. Otvorio je fioku i izvukao razne krojeve, za kapute, za odijela… I svi rezovi i sva štepanja i sve što sam vidio, sve je izgledalo kao dobro postavljena apstraktna slika. Pomislio sam, izložba krojeva bila bi sjajna izložba apstraktnih slika kad bih se mogao domoći tako nečega. Kupio sam knjigu fotografa Nadara, istrgao slučajno stranicu s Richardom Wagnerom, dao mu i zamolio ga da napravi kroj za Wagnera. Kad je napravio kroj, bio sam zadivljen krojačkom konstrukcijom fraka. Puni naslov te slike je ‘Geometrijska apstrakcija od krojačke podstave za kompozitora Richarda Wagnera naručena u Diora 1980. g. na temelju Nadarove fotografije’.

Za koju ste izložbu 1982. dobili Politikinu nagradu?

Za izložbu ‘Mramor za Venerin bok’ priređenu u Galeriji ‘73 u Beogradu na poziv kritičara Đorđa Kadijevića. On je bio selektor Splitskog salona, kad je vidio radove u mom atelijeru, pozvao me da napravim samostalnu izložbu u Beogradu. Rado sam to prihvatio, a na izložbu su došli najveći autoriteti iz svijeta beogradske likovne kritike: Ješa Denegri, Kosta Bogdanović, Slobodan Novaković… Zagrebački kustos Davor Matičević slučajno je boravio u Beogradu i pozvao me da izlažem u Galeriji Nova u Zagrebu, što se kasnije i realiziralo. Nisam bio ni svjestan koliko je to priznanje bilo značajno dok se nisam našao među nagrađenima na dodjeli priznanja.

Od 2000. do 2013. niste izlagali. Je li to bilo razdoblje krize ili kumulacije?

Dugi period bio sam odsutan s umjetničke scene jer sam se pripremao, nakon religioznog iskustva, otići u samostan. Nije bilo stvaralačke krize. Od 1990. do 2000. izlagao sam samostalno u Parizu, Berlinu, Splitu i Ljubljani. Znao sam da sam napravio veliki iskorak u umjetnosti, ali sam otvorio i pitanje smisla. Priznanje ili tišina, postalo je nevažno jer sam pronašao pravi put, mir u vjeri. Tada se nisam snalazio u ljudskoj nesnošljivosti na nacionalnoj osnovi jer sam se kao umjetnik uvijek bavio univerzalnim pitanjima.

Je li sada situacija drugačija? Stižu vam mnogi pozivi za izložbe.

Da, u dubrovačkoj Galeriji Otok postavljali su 2012. izložbu pod nazivom ‘Dominacija’, na koju su me pozvali umjetnici Željko Marović i Vanja Pagar jer su poznavali i cijenili moj rad. Tako je krenulo. Slijedili su pozivi Janke Vukmir, Branka Franceschija, Slavena Tolja, Joška Jerončića, Vice Tomasovića, Antona Maračića. Sve ono što se kretalo u meni niz godina predstavljeno je. Podržali su me i mnogi drugi kritičari, da spomenem Borisa Greinera, Bojana Krištofića, Anu Perajicu, ali i oni koji su i ranije pratili moj rad.

Je li teško biti ‘prorok’ u Splitu? Nekoliko recentnih performansa, poput onoga u kojem čistite cipele legendarnom splitskom čistaču cipela, jasno pokazuju da za vas ‘nebo nije granica’ kako, uostalom, glasi naslov sadašnje izložbe u Galeriji umjetnina.

Na putu za atelijer svaki dan prolazim pored Papeca, uličnog čistača cipela. On je gradska ikona. Rijetko tko zastane da mu Papec očisti cipele. Uključi radio, a poviše stola izvjesi špigete u svim bojama, koje privlače poglede. Sve to na rivi, ispod palmi koje su simbol sreće, a on nekad zaradi samo 20 kuna i nikad se ne žali. Jednom prilikom pročitao sam tekst pape Benedikta XVI. ‘Vjera je promjena mentaliteta’, izrezao sam taj naslov, nalijepio ga na karton, okačio oko vrata i zamolio Papeca da ja njemu očistim cipele. Bio je to znak poniznosti i uvažavanja svake osobe.

Na izložbi ‘Nebo nije granica’ Branko Franceschi je želio da pokažem samo nove radove, koji su nastali u zadnjih godinu i pol dana, nakon moje izložbe u Salonu Galić. Njemački umjetnik Jårg Geismar, s kojim izlažem u paru, jedan na jedan, preminuo je prije pola godine, a on je predstavljen retrospektivom. Franceschi je bio potpuno uvjeren da je to ravnopravna situacija i da ništa neću izgubiti u takvom sučeljavanju. Sada sam mu zahvalan što me natjerao da svakodnevno radim i što me nagovorio na velike formate, slike veće od tri metra, jer se sve pokazalo vrlo funkcionalnim. Nema smisla da opisujem radove jer čitatelji iz tog opisa ionako ne bi mogli razumjeti ljepotu konkretnog rada.