Bitka za književnike iz Travnika i Mostara: čiji su Andrić i Šantić?

Umjesto da im se promoviraju i slave književna djela, dvojica pisaca rođena u Bosni i Hercegovini postala su predmet međunacionalnih i unutarnacionalnih obračuna. Vjerojatno takvu ostavštinu nisu željeli. Tko ima pravo organizirati jubilarne “Šantićeve večeri poezije”, spore se tako u Mostaru dvije “Prosvjete” – jedna vezana uz Srpsku pravoslavnu crkvu s jedne i druga “Prosvjeta” i Muzej Hercegovine s druge strane.

Apsurdno zvuči, ali ovaj sukob ima čak i svoje pozitivne učinke. Natječući se za “vlasništvo” nad piscem, dvije strane oživljavaju njegova djela. Tako je protekloga vikenda mostarski paroh Radivoje Krulj predstavio bogatu monografiju “100 Šantićevih večeri poezije”. Za razliku od Šantića, o kojemu njegovi “posvađani” sunarodnjaci izdaju monografiju, Ivo Andrić predmet je etničkog prisvajanja i to se ponajviše naglasi svakog listopada kada mu je rođendan (9. 10. 1892.) i obljetnica Nobelove nagrade (26. 10. 1961.). Rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika, i Katarine Pejić.

Dakle, kao etnički Hrvat školovao se i prve tekstove objavljivao u Hrvatskoj. Na sveučilištima u Zagrebu i Krakovu, gdje je studirao, upisao se kao Hrvat. Bio je zadivljen bosanskim franjevcima, ali je uistinu već nakon svoje dvadesete godine počeo pisati ekavicom i izjašnjavati se kao Jugoslaven. Život mu je, blago rečeno, kontroverzan. Kroz diplomaciju služio je raznim vladama – i Hitleru, i Staljinu, i Titu. Unatoč tomu, komunističke vlasti prigrlile su ga kao svoga. Svi su ga svojatali osim onih od kojih je potekao. Hrvati su ga se uglavnom odricali. U želji da ga otrgne od “tuđeg zagrljaja” i nacionalnog zaborava Matica hrvatska podignula mu je spomenik u Mostaru.

No, Hrvati još ne znaju žele li Andrića. Zato se Srbi bez ikakvih ograda ponose “svojim Andrićem”. Do koje je mjere išla nacionalna zloporaba toga pisca, govori činjenica da je njegovu kratku i izrazito dojmljivu pripovijetku “Pismo iz 1920.” Radovan Karadžić dijelio kao letak u svrhu potvrde stoljetne mržnje među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima. No, prema nekim tvrdnjama, osvetio im se Clinton koji je, navodno, čitajući isto to “Pismo”, NATO-u naredio bombardiranje Srbije. U svakom slučaju, pjesnik je u toj pripovijetci na upečatljiv način opisao Bosnu kao “zemlju mržnje i straha”. Zbog tih tvrdnji, a i brojnih drugih knjiga, “zamjerio” se i dijelu Bošnjaka koji u njegovim tekstovima, pak, prepoznaju mržnju prema islamu i muslimanima.

U projektu posrbljavanja Andrić nije jedini hrvatski književnik. Srpska akademska zajednica uložila je mnogo energije “dokazujući” da je sva srednjovjekovna dubrovačka književnost, zapravo, srpska. U “Deset vekova srpske književnosti” uvršteni su čak i Ivan Gundulić i Marin Držić. Argument kojim srpski povjesničari književnosti brane prisvajanje starih dubrovačkih pisaca srpskim književnicima jest štokavski jezik kojim je ta književnost pisana. Oni smatraju da je to isključivo srpski jezik. Kulturna javnost odbacila je taj falsifikat kao grub pokušaj grabeži hrvatske kulturne baštine. Zanimljivo je da u tu istu ediciju od dvjestotinjak knjiga srpske književnosti nije uvršten Aleksa Šantić, iako je njegova etnička srpska pripadnost neupitna. Ne ulazeći u druge motive, to što se međusobno bore za Šantića i prisvajaju Andrića, Srbi pokazuju koliko im je stalo do velikana. Hrvati, nažalost, vrlo često ne cijene svoje.

Dapače, mnoge uglednike guraju u blato tražeći im bilo kakvu mrlju. I zbog toga zemlja sve je pustija. Hrvati su malobrojan narod da bi se tako lako odricali i jednog čovjeka. I onih koji su zbog svoje ostavštine postali besmrtni, ali i onih živih koji danas u potrazi za boljim životom lako dobivaju radne i boravišne dozvole, pa i državljanstva Njemačke, Irske, Australije... Onda nije ni čudno da narod koji je uspio izgubiti nobelovca ne može sačuvati svoje “obične” smrtnike od iseljavanja?! Bude li se Hrvate u dijaspori zaboravljalo, asimilirat će se u Nijemce, Irce, Australce..., kao što je Hrvat katolik Ivo postao Srbin.