'Nema pedlja ratišta širom Hrvatske koji svojom krvlju nisu natopili Hercegovci'
- Napisao/la hrvatskonebo.org
- Objavljeno u Aktualno
- Ispis
- Pošalji e-mail
Tanja Belobrajdić, nagrađivana književnica koja živi i piše na relaciji Vukovar – Zagreb, napisala je novu knjigu koja je upravo objavljena u nakladi izdavačke kuće Despot infinitus pod nazivom NISU ZABORAVLJENI – GRAD HEROJA. Tim povodom odgovarala je na pitanja za portal Hrvatsko nebo.
Knjiga Nisu zaboravljeni – Grad heroja, knjiga je o braniteljima poginulim ili nestalim u obrani Vukovara. Je li riječ samo o poginulim Vukovarcima?
Ne, naravno, u knjizi su opisane sudbine poginulih ili nestalih branitelja Vukovara, neovisno o gradu iz kojega su došli ili postrojbi kojoj su pripadali. Posebnu brigu vodila sam o tome kako bi u tekstovima jednako bili zastupljeni domaći branitelji, kao i oni koji su iz drugih krajeva naše domovine, ali i šire. Uostalom, kao što nema pedlja ratišta širom Hrvatske koji svojom krvlju nisu natopili Hercegovci, tako je bilo i u Vukovaru.
Glede postrojbi, nastojala sam prikupiti podatke o Tigrovima, pripadnicima MUP-a, Šiminim anđelima pakla, ATJ Lučko, pripadnicima HOS-a i brojnim drugima, a onda opet, koliko god je to moguće pravično spomenuti branitelje koji su branili različite položaje i dijelove grada, poput Sajmišta, Mitnice, Trpinjsku cestu, prigradska naselja itd.
Zašto naziv „NISU ZABORAVLJENI – GRAD HEROJA“?
Nisu zaboravljeni, jasna je poruka, ali pod tim nazivom sam i pisala i još uvijek pišem kolumne koje su sada objedinjene u knjizi, pa je za one koji su iščekivali ukoričenje ovih tekstova i prepoznatljiv. „Grad heroja“ – podnaslov je koji sam naknadno dodala, budući da je kolokvijalno uvriježen naziv „Vukovar, grad – heroj“. Ali grad su ljudi. Možda bi najbolje bilo citirati riječi Branka Borkovića – Mladog Jastreba, koje je u predgovoru ovoj knjizi napisao:
„Govoriti o Vukovaru, a ne govoriti o ljudima koji su ga branili, neoprostivi je grijeh“
Već na prvi pogled, knjiga „NISU ZABORAVLJENI – GRAD HEROJA“ je osmišljena drugačije negoli druge knjige slične tematike…
Veseli me što ste primijetili. Naime, doista se nadam kako ovu knjigu neće pročitati samo oni koji su osobno zainteresirani, obitelj ili suborci poginulih branitelja o kojima sam pisala.
Iz toga razloga, vodeći računa kako će je u rukama držati i mlađe osobe, ali i sve druge nedovoljno upućene u Bitku za Vukovar, nastojala sam ih kroz kronološki poslagane priče o pogibijama branitelja Vukovara zainteresirati i voditi prema kraju kako bi razumjeli tijek događanja te pakao u kojem su se našli jedan grad i njegovi stanovnici u Europi, na pragu 21. stoljeća. Naravno, ja nisam povjesničar, za taj dio, u sjajnom, opširnom uvodu, pobrinuo se prof. dr. sc. Ivo Lučić.
Osim tekstova o braniteljima Vukovara, tu su i neki drugi tekstovi, čak i poezija, kratke crtice…
Biste li mogli izdvojiti neku od napisanih priča?
Iako se kroz protekle godine pisalo o braniteljima Vukovara, činjenica je da se o nekima od njih pisalo puno više. Većina su doista bili ključni ljudi u obrani grada, pa nije neobično da su često i zasluženo spominjani. No vidite, mišljenja sam kako je prema brojnim drugim braniteljima u tome smislu učinjena nepravda. Naravno, ne namjerna. O braniteljima Vukovara najčešće se govori prigodom obljetnica i tada se, razumljivo, zbog vremena, spominju istaknutije osobe. Ali Vukovar je pun neispričanih, strašnih, bolnih, filmskih priča. Od kojih ni jedna nije snimljena, a široj javnosti su bile gotovo nepoznate.
Priča o Mariji Došen, ženi koja je izgubila u Vukovaru tri sina, kćer u devetom mjesecu trudnoće i dva unuka, tri, ako računamo i nerođenoga. Priča o Mariji Kreko i Nadi Kušnjer, braniteljicama Lušca koje su prilikom povlačenja zarobljene i strijeljane ispred škole koja bi, da je neko drugo vrijeme sigurno nosila njihovo ime. Priča o Ivanki Soldo i Ivici Jurkiću, mladom paru, nju je prvo ubila granata, a onda je i on poginuo na Sajmištu. Priča o jedincu sinu samohrane majke Ivanu Ivaniki koji se penjao na vukovarski vodotoranj kako bi uporno podizao Hrvatsku zastavu, znak da Grad još uvijek stoji. Priču o Ediju Vladisavljeviću, mladiću koji je na Veleprometu žrtvovao svoj život za brata. Priču o Nikoli Brindzeju koji je, već ranjen, četniku koji mu je prijetio kako će ga ubiti, prkosno viknuo: Pucaj tri puta!“. Brojne priče o znanim i neznanim junacima, svima jednako važnim njihovim najmilijima, svima voljenim i iščekivanima, a nisu se vratili. Koju izdvojiti?
