Dajte malo poezije: Sergej A. Jesenjin, "Pismo majci"

Sergej A. Jesenjin (1895. - 1925.) je jedan od najvećih i najznačajnijih pjesnika svih vremena. Njegove pjesme su i danas jednako čitane i cijenjene kao i onda kada su napisane. Skandalozan način života, brojne avanture, brak sa četiri žene i prerana tragična smrt još su neki od razloga skretanja pažnje javnosti na njega. Nosio je ogroman teret svog emocijama satkanog bića. Veliki zaljubljenik u prirodu, selo, tradiciju i žene. Pjesmama je izražavao ono što vidi, doživljava i osjeća. Često je uviđao patnju. Patnju čovjeka ili životinje jednako je doživljavao kao svoju ličnu. U ženama je pronalazio ljubav i strast, ali u svakoj kratko. Bio je senzibilne prirode i nemirne duše. Žene su mu pružale ljubav, ali i donosile novu bol na onu već postojeću ili pak čežnju koju je često prenosio na papir. Nigdje nije našao mir, nigdje nije bio njegov dom.

Svoju prvu pjesmu „Breza“ napisao je sa devet godina. Pjesmu je objavio u dječijem časopisu „Mali svijet“. Književni pravac mu je imaginizam, čiji je i začetnik. Stil pisanja mu je slobodan, pun metafora i neobičnih tema. Prvu zbirku pjesama „Radunica“ izdao je 1916. godine. Nakon izdate prve zbirke Jesenjin stječe još veći ugled u društvu pjesnika. Ubrzo nakon prve izdate zbirke izdaje drugu „Plavetnilo“ kojom i dalje kroz stihove prikazuje nenadmašne ljepote sela. U ratnim godinama odlazi u vojsku i kratko stopira pjesničko stvaranje. Osnovao je izdavačku kuću „Firma umjetnika riječi“ 1918. godine. Iste godine izdaje zbirke pjesama „Druga zemlja“ i „Pjesme kavgadžije“. Ušao je u dubine duša svojih čitalaca. Poezija širokog spektra, od crkvenih zvona, prostranih polja i prirode do pijanih noći, besmislenih dana i slika očaja i smrti. Čitan je kako u Rusiji, tako i zemljama širom svijeta. Poezija mu je čitana čak i u svemiru. 

"Pismo majci"

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
Zbog mene veoma zabrinutu
I da ideš svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
Uvijek isto priviđenje muči:
Kako su u krčmi finski nož
U srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
Da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
I srce mi živi samo snom,
Da što prije pobjegnem od jada
I vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
Rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
Budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
Nek miruje ono čega ne bi:
Odveć rano zamoren životom,
Samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
Svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
Viđaju onako zabrinutu,
I ne idi svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.
.
(Prijevod: Dobriša Cesarić, 1924.)

Podsjećamo, za vrijeme novonastale situacije s pandemijom prouzrokovane koronavirusom koja je, među ostalim, primorala JU "KŠC" Ljubuški - odjel Knjižnicu Ljubuški da zatvori svoja vrata, kako bismo ostali povezani s članstvom, nadasve ljubiteljima poezije koji za istom žude, dok je do daljnjega prolongiran naš svakodnevni rad s korisnicima naših usluga, kao ujedno i naše brojne te raznovrsne kulturne manifestacije, u rubrici "Dajte malo poezije" objelodanjivat ćemo poeziju znanih i neznanih ljubuških pjesnika, ali ujedno i poeziju proslavljenih svjetskih književnika.