Posjet maloj općini u kojoj uskoro niču Mamićevi dvori

Svi smo u Ravnome tek kasnije čuli da je navodno kupio neku parcelu na području, prva je o tome na svojem Facebook profilu nešto objavila ovdašnja političarka Stana Burić.

Ipak, nije istina da mu je parcelu prodala Općina Ravno. Nema ona velikih parcela za sportski centar i luksuzne vile, što se navodno planira graditi. Takvih vila na području općine već ima, ne samo na Ivanici poviše Dubrovnika. Takvu je parcelu mogao kupiti samo od nekog privatnog vlasnika koji je, znajući ovdašnje ljude, ostavio i sebi pristojnu parcelu za slične sadržaje koji će u susjedstvu Mamićevih dvora vrijediti neusporedivo više nego negdje na osami, piše Slobodna Dalmacija.

Uvjerava nas to sugovornik u mjesnoj betuli, gdje se po nepisanom pravilu najlakše i najbrže doznaju sve novosti. Doista: i mještani su o planovima gazde Dinama u egzilu doznali iz medija. Čuli su za njegove ambiciozne planove, a iz iskustva znaju da tamo gdje se Maminjo pojavi, tu pare same od sebe rastu…

Najpoznatiji bjegunac od hrvatskog pravosuđa želi proširiti poslovno carstvo na područje udaljeno svega desetak kilometara od Dubrovnika! No, projekt je još na čekanju zbog – HDZ-a?

Ne računajući Dubrovačko-neretvansku županiju, činjenica je da za Ravno ne znaju ni mnogi u Hrvatskoj, ali ni u Dalmaciji, kojoj to pitoreskno mjesto i općina gravitiraju. Mnogi od onih koji znaju za Ravno još su “opterećeni” starom predodžbom o mjestu sred krševite Hercegovine, u zapadnom dijelu kraškog Popova polja, kojim vijuga najduža europska ponornica Trebišnjica.

Mjesto je to iz kojeg iseljavanje nije počelo poslije Domovinskog rata, nego još davne 1976. godine, kada je ukinut čuveni “Ćiro”, odnosno uskotračna željeznička pruga. Nakon toga život se ubrzano gasio, mladi, i ne samo oni, krenuli su trbuhom za kruhom, plodna polja zarasla su u šikaru, staje su imale sve manje krava, koza i ovaca, nestajali su tradicionalni zanati. Općinska granica s Hrvatskom duga je 80 kilometara, a s kraja na kraj općine je 70 kilometara asfaltom preko Trebinja ili 40 kilometara gotovo neprohodnim makadamom. Treća je mogućnost asfaltirana biciklistička staza duga 45 kilometara, bivša trasa “Ćirine” štreke. Staza je izgrađena sredstvima fondova EU-a, proglašena je jednom od top četiri u Europi na temelju više parametara, osobito ljepotama prirode kojom prolazi. Postala je jedna od najpoželjnijih staza, a tek slijedi uređenje odvojka Kijev Do – Belenići, koji je jednako lijep – rekao je Josip Raguž, pomoćnik načelnika općine Ravno za urbanizam i graditeljstvo.

Do kraja studenoga u Ravnom se završava i zgrada sa šest stanova za mlade obitelji. Neće se prodavati, nego će se davati u najam. Za sve koji se žele tu doseliti i raditi useljenje je već uoči Božića. Do tada, povratak je još uvijek uglavnom vikendom.

Svakog petka 50-90 vozila stiže u Ravno, a tijekom lovne sezone, od 1. listopada do 31. siječnja, još ih je više. Ljeti se uglavnom radi u obližnjem Dubrovniku.

Iz Općine poručuju: Svi koji žele raditi u Ravnom, javite se, pomoći ćemo vam naći posao i stan.

Cijela je općina usmjerena na razvoj turizma. Najveći je mamac Vjetrenica. Nema dana bez biciklista koji prave besplatnu reklamu. Biciklisti se vraćaju s barem dvoje do troje prijatelja. Zbog svih njih planira se dodatno urediti šetnice, vidikovce, odmorišta, smještajne objekte. Bivše su željezničke stanice Ravno i Zavala već pretvorene u skladne i simpatične male obiteljske hotele i restorane. U Ravni su to učinila braća Marko i Dragan Čokljat, a Zavalu je uredio Teo Andrić. Apartmani i “zimmer frei” još nisu osvojili Ravno, ali turizam ubrzano izlazi iz povoja. Zapadni dio općine nerazvijeniji je od istočnoga, gdje se nalazi Ivanica, koja se razvija brzinom koraka od sedam milja. Navodno je u zapadnom dijelu općine problem preveliki broj suvlasnika parcela, kojima je cijena 5-10 eura za kvadrat, dok na Ivanici četvorni metar već zapada 40-100 eura!

Raguž podsjeća na to da Općina ima perspektivu za mlade, ali i za građane treće dobi:

– Najaktualniji projekti na Ivanici su vodovod i kanalizacija, za koje je dogovor da obavezno idu istodobno. Intenzivno se razgovara s Gradom Dubrovnikom i Općinom Župa dubrovačka, Vodovodom Dubrovnik i Hrvatskim vodama. Imamo idejna rješenja, ali preskupa su da bismo ih sami financirali. Kad se osigura novac, projekti se mogu riješiti za manje od devet mjeseci. A za dokumentaciju treba manje od 70 tisuća eura, a sve ide kao međudržavni sporazum.

Ravnjani su ponosni i vrijedni ljudi. Goste primaju otvorena srca. Bilo da je riječ o poljoprivredi, turizmu, graditeljstvu, komunali, svi koji žele ovdje raditi mogu se zaposliti. Tu je i osnovna škola, u kojoj je pedagoginja Ružica Skaramuca. Vedra je, ali ozbiljno obnaša dužnost predsjednice Općinskog vijeća. S puno žara govori o povratku iz izbjeglištva u Ravno i pučkoškolcima, koji su njezina misija: posvetila im se srcem i dušom, a nedavno im je organizirala i odlazak predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović na Dan otvorenih vrata za Hrvate iz BiH.

– Dogovorili smo ekskurziju u Zagreb i Krapinske Toplice. Posjetili su i ZOO, stadion na Maksimiru, a najveseliji je bio posjet predsjednici. Da ste samo vidjeli tu radost u očima djece. Svi su željeti s njom se fotografirati, predali su joj i darove, da bi nas kod kuće dočekalo njezino pismo zahvale. Djeci je to predivno iskustvo – govori Ružica, koja budućnost vidi u Ravnom. Ne u općinskom stanu, potporom Državnog ureda za Hrvate izvan RH, nego u obiteljskoj kući koju će izgraditi s momkom koji je trenutačno u Njemačkoj. Ali doći će on brzo, čeka ga njegova Hercegovka, piše Slobodna.

Dok razgovaramo na terasi hotela “Stanica”, prilaze nam mještani. Vide: novi smo, previše pitamo, ali opet, kad vide da nam Ružica vjeruje, i oni se otvaraju. Stigla nam je reći tek da će Ivanica na parceli od 70 hektara dobiti terene za golf i prateće urbane vile s bazenima i apartmanima. Nije stigla potvrditi ni poreći je li vlasnik samo general Ivan Čermak ili konzorcij investitora koji, okupljeni oko njega, za jači zamah izgradnje čekaju dovršenje komunalne infrastrukture na platou iznad Dubrovnika.

Svi polažu nade i u dovršenje koridora Vc: trasa još nije utvrđena, ali kakva god bila, ticat će tu općinu i donijeti još veći prosperitet. Jer, turisti će stizati u većem broju, bit će posla za nove radnike, ići će brži razvoj.

Povratnik u rodno Ravno, profesor kineziologije Božo Bukvić hvali jedinstvene plantaže jabuka i domaći med iz Ravnog. Pitamo zašto se vratio iz metropole, gdje je imao karijeru trenera muških i ženskih nogometnih klubova, trenirao je Mladost Buzin, Concordiju iz Granešine, Susedgrad, Zagreb, Maksimir…

– Trenirao sam i Macu Maradonu. Došao sam zbog roditelja i zaposlio se u Dubrovniku, no stalno sam se vraćao doma. Odlučio sam pozlatiti sve ono što je otac od kamena napravio: obnovio sam kuću i dosta toga već dogradio. Jednu ću sobu pretvoriti u kineziološki kabinet, drugu će posvetiti ocu Niku, posljednjem obrtniku kamenaru, po čemu su ga cijenili. Sad propagiram nordijsko pješačenje. Interes je sve veći, a uobičajena je trasa do brda Veliki vrh, nadmorske visine 900 metara. Tamo će ubrzo jedna njemačka tvrtka izgraditi vjetropark. Kuća je obnovljena kamenom dobivenim iz iskopa kanala za vodoopskrbne cijevi od Hutova do Ravnog.

Božo nas vodi do obiteljske kuće na predjelu Osredina. Tu žive i obitelji Čokljat, Brajić, Skaramuca i Blažević. Pokazuje zid s muralom u znak sjećanja na rupu od topničke granate. Imala je promjer četiri metra, ali sve se obnovilo:

– Oca je mučila i zaostala minobacačka granata kalibra 120 mm. Nekim čudom nije eksplodirala, a njemu se nije više čekalo pirotehničare te ju je cimajući izvukao iz zemlje, zabacio na rame i – odnio 200 metara od kuće!

Božo nabraja vrijedne sumještane poduzetnike koji su preporodili ovaj kraj: Dragan Obradović posadio je plantažu jabuka i zaposlio 30 ljudi, na ponos su građevinski poduzetnik Ivica Vukić i braća Ivan i Božo Skaramuca, koji se skrbe o 20 tisuća čokota loze. On i svi mještani puni su hvale za dr. Juru Burića, prvog župana Dubrovačko-neretvanske županije. Među prvima se vratio u rodni kraj, a svi kažu: da ga nije, tko bi nam sada radio u ambulanti?

Dr. Burić je tog dana po liječničkom pozivu bio na terenu, a u kući do Božove zatječemo njegova rođaka, umirovljenog montažera Ivicu Bukvića. Radio je u dubrovačkom Metalu i Vodospremi u Popovu polju, borio se u HVO-u i HV-u. Danas najviše žali što domalo više neće biti meštara jer je sve manje učenika i strukovnih škola.

Nailazimo i na lijepu kuću obitelji Jerolimov. Gospođa Marija je osobno, dok je suprug kapetan plovio morima, nadzirala meštre dok su radili. Rezultat nije izostao: kao kamena arabeska isklesana u stijeni, kuća izvana i iznutra blista. Kamen, drvo i kovano željezo jedini su korišteni u obnovi. Sve je s ljubavlju sređeno i opremljeno, lako bi na tržištu postigla cijenu od više stotina eura dnevnog najma. Ali ne iznajmljuje se, iako su vrata uvijek otvorena prijateljima iz Dubrovnika i cijele Hrvatske.

– Vratila sam se u Ravno sad kad sam u pravim godinama i znam prave vrijednosti. Dubrovnik volim iznad svega, ali sada trebam mir i okrenula sam se životu na selu, prekrasnom krajoliku i nedirnutoj prirodi, još boljoj hrani te divnim ljudima koji vole druženje. To se u gradu izgubilo, a ovdje je raj. Obnovila sam kuću kako je nekad izgledala, a bazen čini dodatnu vrijednost. Sve su to prirodni materijali. Mladima bih poručila da se vrate, jer Ravno ima sve resurse. Tu su zdrava sredina, zrak i hrana, sve je za preporučiti, čekaju ih stan i posao, imaju Dom zdravlja, a djeca školu.

U povratku skrećemo ka Zavali, blizu je i Vjetrenica. Za Zavalu kažu da se upravo tu, ispod brda Ostrog, Gradac i Klisura, na početku Popova polja otvaraju vrata Jadrana. To je naselje najbogatije vrelima, a pristanište i riva ispod Zavale čuvaju uspomene na stara vremena dok su Popovim poljem, za velikih poplava, plovili lađari. Danas u taj dio Ravnoga kopnom doplove putnici namjernici koji znaju da ih tu čekaju domaći pršut i sir iz mijeha, panceta i kajmak, svježe i sušene smokve, vino, loza i travarica… Staru je stanicu otkupio Teo Andrić. O Ravnom i svojoj viziji turizma kaže:

– Ovo je jedino područje gdje su Hrvati u ovom ratu nešto dobili. Kad se dogovarao Daytonski sporazum, general Bobetko je predsjedniku Tuđmanu sugerirao da Dubrovnik mora imati tampon-zonu sigurnog zaleđa. Stoga se općina Ravno proteže od Primorja gotovo do Konavala te Hrvatska uglavnom graniči s Federacijom BiH, tek malim dijelom s Republikom Srpskom. Ali prostor ništa ne znači bez ljudi. Kao dijete ga pamtim kao raj i zato sam htio pokazati kako se ovdje može živjeti i raditi, otvoriti nešto, osigurati desetak plaća te povezati kraj turizmom. Zavala se u ratu pokazala kao najvažnija točka, samo sat vremena od Dubrovnika. A Vjetrenica je jedna od najpoznatijih špilja u Europi, očekujemo da se uskoro nađe na listi UNESCO-a. Zbog nje je otvoren i GP Orahov Do, preko kojeg se uskim asfaltiranim putem bliže vratiti nego preko GP Čepikuće – govori Andrić te dodaje kako će struka odrediti trasu autoceste:

– Danas turizam ide u pravcu aktivnog odmora i čestih izleta. Nema više 15 dana odmora u hotelu i samo kupanje. Biciklističku stazu od Mostara do granice s Crnom Gorom financirao je EU, nevjerojatno je koliko biciklista dnevno prođe i kakvu nam reklamu prave. Agencije su sve povezale s Vjetrenicom i noćenjima u malim hotelima. U šest godina broj posjetitelja Vjetrenici porastao je za 500 posto!

Pitamo i Andrića što može reći o poslovima Zdravka Mamića.

– Bio je tu jedan dan, nenajavljeno. No, značajan je još jedan projekt koji nema veze s njim: investitori su uspješni Hrvati iz Švedske i Švicarske koji su između Zavale i Čvaljine kupili teren za gradnju 40 urbanih villa u izvornom hercegovačkom stilu. Mnogo će uložiti, a radovi počinju već iduće godine. Računaju na bogatu klijentelu kojoj bi vile bile baza za dnevne izlete. Jer od Ravnog do Dubrovnika je 50 kilometara, do Mostara 80, do Stona 40, a do Crne Gore manje od 100 kilometara. Ideja im je pet navedenih dnevnih izleta, dok bi dva dana uživali u ljepotama ovoga kraja. To je još jedan dokaz da u Ravnom ima uvjeta i mogućnosti za povratak i život – uvjeren je Andrić, koji nas upućuje da posjetimo obližnje arheološko nalazište Crkvina – Zavala. Tu su otkriveni temelji crkve sv. Petra iz 9. stoljeća, što je svrstava među tri najstarije crkve u Hrvata. Zapravo, na tom su lokalitetu otkrivene dvije crkve, a druga je crkva sv. Petke iz 13. stoljeća, piše Slobodna Dalmacija.