Dok je Andrijica robijao u Kopru, brojni su tražili njegovu amnestiju. Biskup Paškal Buconjić 1899. pisao je caru Franji Josipu da se Šimić u hajduke odmetnuo za silnu nevolju i molio ga za pomilovanje. U narodu se pričalo kako je napadao osmanlijske karavane i trgovce, otkupljivao zemlju za siromašne, gradio im kuće, darivao konje i krave. Kad je iz koparskog zatvora stigao u Split, dočekalo ga je mnoštvo Splićana koji su ga nosili na rukama. Sinjani su ga na rukama nosili gradom i gostili gotovo dva tjedna te ga i fotografirali u pravoj hajdučkoj opravi. Prema tvrdnji prof. Josipa Barača, splitski nogometni klub Hajduk dobio je ime po hajduku Andrijici Šimiću. Tako zorno stoji i u monografiji splitskog nogometnog velikana.
Mr. Stjepan Ivanković 2000. godine u listu “Zapad” piše: “Prije nekoliko godina mogao se u novinama pročitati odgovor tadašnjeg trenera splitskog ‘Hajduka’ Bonačića (Luka, bio trener splitskog kluba 1997. i 1998.) na pitanje jednog stranog novinara (Engleza) da li ime njegova kluba znači odmetnik. Njegov je odgovor bio da su hajduci kod nas bili ono što je u Engleskoj bio Robin Hood.” Kad je nogometaš Dinama Dario Šimić prije nekoliko godina nastupao na turniru za Zdravka Jurčića Miša u Grudama, potvrdio je da je potomak hajduka Andrijice Šimića (zapravo njegova brata Jakova).
Posljednji hrvatski hajdučki harambaša umro je 5. veljače 1905. u Runovićima. Prošlo je više od 120 godina od njegove smrti, ali u svijesti i narodnom pamćenju ime hajduka Šimića i dalje živi. I dalje se prepričavaju njegove hajdučke zgodne i nezgode. Andrijica Šimić, nadimkom Milać, rodio se 22. studenoga 1833. godine u zaseoku Alagovac u župi Ružići kod Gruda. Jedno vrijeme služio je kod age Tikvine u Mostaru, bio je puškar, a počeo se baviti i ugostiteljstvom. U hajduke se odmetnuo nakon što su mu osmanlijski poreznici opljačkali oca Ivana. Andrijica se najprije žalio kadiji u Ljubuškom, a umjesto kadijine reakcije, završio je u pritvoru. Nakon bijega iz pritvora pridružio se poznatom imotskom hajduku Jovi Kadijeviću. Godine 1867. uhićen je u Aržanu, ali je ubrzo pobjegao iz ljubuške tamnice te hajdukovao po Dalmatinskoj zagori. Hajdukovao je od Imotskog do Sarajeva i Nevesinja, gdje je imao više sukoba s čuvarima osmanlijskih i austrougarskih vlasti. Bio je uhićen 1866. te dvije godine tamnovao u Splitu, Imotskom, Duvnu, Livnu i ljubuškom zatvoru, odakle je utekao prepilivši okove. Kad je jedne prigode bio uhićen u Livnu i bio svezan, a na putu do zatvora u Travniku na prijevaru je umakao turskom čuvaru reda. Kad su ga austrougarski žandari bili pronašli u jednoj kući, uspio im je uteći s naćvama (velika drvena posuda za umijesiti kruh) na leđima, s kojih su zbog oblika i građe ispaljeni meci na hajduka Šimića skretali u stranu. Hajduci su imali svoje jatake koji bi ih obavještavali o potjerama. O Šimiću su lijepo mišljenje imali i muslimani u Drežnici. O Andrijinoj ljudskosti bilo je puno svjedočanstava, a zlodjela pojedinih hajduka bila su pripisivana njemu. Šimić je znao kažnjavati i bogate kršćane te štitio siromašne i potlačene, dijeleći im plijen. Iznimno je štitio žene i branio žensku čast. Imao je pet sestara (i brata Jakova). Volio je odmarati pod onim hrastom pod kojim bi sjedio did Kikaš u Raosovim i Vrdoljakovim “Prosjacima i sinovima”.
