Časna sestra Ljubica Kovač liječila je travama na tisuće ljudi, dolaze joj i ministri i sirotinja

Dolazili su joj ministri, glumci, pjevači, sportaši, obični ljudi, manje i više imućni. Svima nastoji pomoći i nikoga ne odbija. Uz čaj, pacijent dobije dozu i molitve jer se časna, a i njezin tim, svakodnevno mole za pacijente. Kaže nam da je mnoge novinare odbila, premda zanimanja ima toliko da bi svaki dan mogla biti na televiziji. Međutim, na naš poziv za razgovor se ipak odazvala, na čemu joj se ovom prigodom zahvaljujemo.

Razgovarala: Kristina Perić/Hercegovina.info

Po dolasku nas ljubazno prima u svoju kuću. Sjedamo na ugao ukrašen heklanim stolnjacima čekajući da ona ponešto još obavi jer, iako je ponedjeljak i neradni dan, za časnu Ljubicu i njezine suradnike ljudi stalno dolaze. Ubrzo stiže i počinjemo ugodan razgovor. 

Kako je sve počelo?

“U snu nisam snila da ću liječiti. Ljubav travama kod mene je urođena, a mama mi je pokojna znala dosta trava. U proljeće bi išla s njom brati divlje zelje. Naučila sam tada brati trave i ona bi meni rekla ‘danas je zelje’ i ja bi joj donosila smjesu za ručak. Mi djeca nikakvu dječju bolest nismo imali, i mnogo godina kasnije pomislim kako su naše žene bile pametne i pitam se tko ih je sve naučio”, počinje časna sestra Ljubica (81).

Potom nabraja biljke koje su naše bake brale da bi iz prirode donijele ukusan ručak.

“Maćuhice se beru u divlje zelje kad su mlade, a protiv kožnih bolesti su izvanredne. Onda, mi to zovemo škripavac, a književni mu je naziv srcopuc, toga smo jako puno brali, a to je fantastičan lijek za srce. Zatim šurlin, pastirska torbica - svako krvarenje zaustavlja. Onda se bere i divlji mak, ali samo kad je mlad, kad je star ima dosta otrova. To se sve mlado bralo u zelje, koje bi mi jeli dva puta u tjednu. Bili smo svi crveni i debeli (opa. smijeh)”, ističe časna dodavši da ju je majka naučila 6-7 biljaka koje se beru u zelje. Mudrost i znanje tih starih žena i danas ju fascinira.

Zanimljivo, mnogo godina nakon prvih šetnji s majkom po livadama, ona koja ju je učila o travama postati će njezin prvi pacijent.

“Jedan brat u Dubrovniku, jedan u Zagrebu, jedan u Beogradu, jedan u Mostaru, sestri muž obolio i onda sam molila Kongregaciju u Rimu da me puste skrbiti o roditeljima. Dobila sam dozvolu dok potreba traje. Kad sam došla paziti roditelje, oboje su bili nepokretni, nisu mogli ništa. Ona je imala strašan Parkinson. Noge i ruke su dan-noć tresle. Koliko sam samo proplakala zbog nje. Skuham ručak, a ona ne bi voljela da je hranim, nije to podnosila. Uzela bi žlicu da jede, pa bi ostala gladna, a sva se posula. Potom sam joj tražila neke cjevčice i našla jednu kako bi mogla jesti zgnječenu hranu. I tada mi je rekla da se prvi puta nakon mnogo godina najela. Jednostavno, ispolijevala bi se i izgubila volju”, priča sestra Ljubica.

Krenula je roditelje liječiti biljem.

“Mislim ja, ubrat ću trave ive, vriska i dubčaca. To je naše jako ljekovito bilje. Toga naberem i svako jutro joj jednu šolju iza ručka i to je počela piti. Navečer prije spavanja bi joj dala drugu šolju, stavila bih meda i par kapi limuna. I pila je. Uvela sam joj onda i treću šolju iza ručka. Dvije godine nakon toga, možda mjesec dana manje, događa se promjena. Bio je ručak, vidim ona drži ruke i miruju. Ulijem joj juhu i neću ništa da reknem, da se ne bi sjetila da dr'će. Dadnem joj žlicu. I pojede ona tu juhu i kasnije lešo, rižu i salatu. Na koncu je ja pitam je li išta primjetila, ona odgovara da nije. Uopće nije primjetila da ne dr'će, zaboravila je to”, priča časna. Još bi iza toga nekada preko dana zatresla rukom, a časna joj je uporno davala čaj od triju trava.

“Odjednom se smirila, poslije bi nam načistila hrpu ljekovitog bilja. U 94. godini je umrla, 11-ero djece rodila, tri puta po dvoje djece”, priča sestra Ljubica. Uz domaći čaj, liječila je i domaćom hranom.

Roditelji nisu htjeli kupovnoga mlijeka, pa časna kupuje i kravu, premda ju je majka odgovarala, misleći da ju neće znati musti.

“Odemo na sred polja, tamo 10-15 krava. Kažem ja susjedu – Stipe ja bi onu zadnju malu. On se čudio što sam izabrala, ali sam ga nagovorila da mi nju kupi. Ja sam je tako voljela, vi nemate pojma. Ne bi se makla dok je pomuzem”, priča časna. Nabavlja i koke, te roditelje hrani sirom, mlijekom, maslom, jajima, medom.   

Otac bi rekao da su oživjeli kako je došla.

Uporedo s majkom - liječila je i oca, koji je imao druge muke, anemiju, i padao bi, noge ga nisu nosile. Nakon promjene ishrane i čaja i on je došao sebi.

Otac je imao i gorak susret s UDBA-om, s čime su bile vezane i njegove zdravstvene tegobe. Bio je toliko prebijan da bi osjećao svaku promjenu vremena.

“1949. tatu su odvezli u zatvor. Gimnazija se tu gradila i jedan njegov najbolji prijatelj ga je sreo dok je jednoj ženi stavljao oluke. Dočekao ga je kad se on vraćao i zovnuo u krčmu na rakiju. On se prvo nećkao, ali ipak otišao s njim. I šapne mu na uho ‘Pere propade naša Hrvatska, a otac mu odgovorio ‘ma neće propasti, ostat će bar na dva’, i pokazao mu dva prsta. Tu su se razišli i on ravno na UDBA-u i prijavio ga i tri i pol godine otac je bio u zatvoru. To su bile strašne godine, godine gladi”, prisjeća se časna sestra Ljubica.

Oca su u zatvoru tukli, tražili da prizna da je pričao s jednim fratrom, kako bi i njega zarobili, sedam puta vodili na strijeljanje zbog toga. Nije htio priznati jer tog fratra nikada nije vidio. Tukli su ga, šest mjeseci je bio u samici u Ćelovini.

Prvi pacijent

Kad je dobro podigla roditelje, spontano joj je došla po pomoć jedna Gruđanka.

“Kaže mi, časna sin mi umire od astme. Niti oči otvara, niti hoda, niti ništa. Žena neće da ode, a ja se pitam Bože moj šta ću. Već je i jesen, bilja nema. Žao mi je bilo odbiti i kažem joj da dođe, ja ću nešto napraviti pa ako pomogne, pomogne. Naberem ja trputca (bokvice) široke i uske, na mjestu gdje mi je mama rekla da bi moglo biti. Daleko sam otišla dok sam to našla. Nisam imala nikakva sredstva, nas troje u trošnoj kućici. Roditelji nemoćni, mirovine nema nitko, ni oni ni ja. I naberem je malu pregršt jedne i druge bokvice, dođem tu i sameljem na mašinu od mesa. Pofurim vrućom vodom, i kolika je težina bila trputca toliko stavim meda. Zagrijem da ubijem bakterije. Nije mi to nitko rekao, samo mi došlo u glavu. Ujutro se stvorio krasan sirup. Procijedim i žena odnese kući pola litra. Rekla sam joj da mu svaki sat daje po kašikicu toga. Četiri dana je tako radila, peti dan je povratio jezovitu količinu sekreta i ubrzo mu je bilo bolje, do mjere da se ustao igrati s drugom djecom”, priča časna o svom prvom pacijentu, ako se izuzmu roditelji.

Ubrzo je žena došla po novu dozu sirupa, kako bi sin koji je koristio tri pumpice i imao tešku astmu, u potpunosti ozdravio. Žena je ubrzo došla da zahvali zbog potpunog ozdravljenja sina i plati časnoj.

“Pitala je koliko je platiti, rekla sam joj ništa, jer sad znam što liječi atmu i bronhitis", prisjeća se sestra Ljubica.

Lijek protiv korone probala na sebi

Upitana ima li lijek za koronavirus, časna Ljubica nam otkriva da ga je probala na sebi, nakon što joj je virus prenio jedan pacijent, a da ga je donijela iz jedne šetnje.

“Išli smo na izlet na Brač, i ja kažem ovoj jednoj sestri, ovo je pelin, a nije naš. Pogledaj kako je siv. Možda je to japanski. Utome izađe žena i pita me časna što ste trebali. Upitam je je li to japanski pelin, ona odgovori da jeste, da joj je muž moreplovac - duga plovidba, ide do Japana i donio je pelin. Bila su dva velika busena. Pitala sam je jedan korjenčić da mi isčupa, da ponesem kući u Hercegovinu. Ona dođe i svega ga odreza, punu mi jednu najlonsku kesu nabi, i još posla dva-tri korjenčića i donijela sam ga kući. I uspijeva ovdje. Zimi ga nema, čim proljeće izbije i baš bude lijep i prekrasan grm”, priča časna Ljubica. I nije pelin samo za koronavirus.

Naime, časna sestra Ljubica dva je puta hospitalizirana, jednom zbog ujeda pauka, drugi puta zbog koronavirusa. Oba puta život joj je bio ugrožen, no oba se puta dizala.

Tijekom prve hospitalizacije zaradila je i bolničku bakteriju klebsiellu pneumonija, koja se nije dala iskorijeniti. Hospitalizacija zbog ujeda pauka bila je u proljeće 2019., a zadnja, ona zbog koronavirusa nedavno – u studenom prošle godine. U međuvremenu časna je stalno bila na kontrolama zbog opasne klebsielle, pila je teške antibiotike, no nije ju se moglo uništiti. Sljedeći korak je bilo venozno liječenje, no liječnici nisu bili sigurni da će i to ubiti bakteriju, pa se taj zadnji korak u dogovoru s pacijenticom odugovlačio. Na sve to u studenom je hospitalizirana zbog kornavirusa.

“9.11 sam ušla u bolnicu. Kad sam došla kući sastavim gorki pelin i klinčić, napravim tinkturu. Stavim dvije žlice čajne u šalicu tople vode. Nisam mislila da ću uništiti bakteriju, nego sam mislila da se malo oporavim od korone. Vidjela sam dva dana da je meni lijepo skroz. Pila sam prije doručka čašu toga i opet prije večere 15 minuta. To sam pila petnaest dana. Liječnik koji me liječio u Splitu kaže mi da izvadim nalaze, i izvadim ja i pošaljem njemu na mobitel. U mokrači više nije bilo ničega, nisam mogla vjerovati da je nestalo klebsielle”, kaže časna sestra, koja je postupala po naputku svog liječnika, ali se liječila i izliječila i svojim pripravcima. Opasne klebsielle, koja zna otići na mozak ili u srce, te paralizirati ili ubiti pacijenta je nestala. Nakon što se po drugi puta potvrdilo nalazim da je klebsiella isčezla, začuđen je bio i splitski liječnik.

“Kaže on meni, vi časna niste primjetili da klebsielle više nema. Kažem ja njemu da je morala moja baja crknuti šta sam klinčića i pelina popila. On se slatko nasmijao. To njemu nikako nije jasno, cijela medicina toj bakteriji ne može ništa, a ja sam je izliječila lijekom koji sam pila radi koronavirusa”, priča sestra Ljubica.