Brutalan barbarski odnos naše civilizacije prema Božjoj prirodi

Pod time se podrazumijeva procese koji su posljedica ljudske aktivnosti, prije svega katastrofalnog zagađenja, pretjerane uporabe prirodnih resursa ili namjernog uništavanja tijekom rata ili etničkog čišćenja. Izraz je neologizam, a potječe od grčke riječi oikos („kuća“) i latinske riječi cedere, a prvi se put počeo rabiti šezdesetih godina 20. stoljeća, tijekom vijetnamskog rata. Tada su, tijekom kontroverzne Operacije “red hand“, američke snage rabile „Agent Orange“ i druge defolijante s namjerom „čišćenja“ prašume kemijskim sredstvima i time uništenja prirodnog zaklona Vijetkongovim gerilcima. Izraz je postupno stekao veliku popularnost među ekološkim i drugim aktivistima, te se rabi u svrhu „senzibiliziranja” javnosti na probleme zaštite okoline, odnosno, kritiziranja po okolinu štetnog djelovanja korporacija i država.

Piše: Vladimir Trkmić / Geopolitika.news

Sveti papa Ivan Pavao II. o okolišu

Papa Ivan Pavao II. često ističe čovjekov odnos prema prirodi kao važan čimbenik i nezaobilazan problem u životu suvremenog društva, pa konstatira da je ekološko pitanje danas svjetski problem i ističe moralnu obvezu odgovornog sudjelovanja u svijetu. Utvrđivanje postojanja ekološke krize samo po sebi neće biti odveć korisno ako se pritom ne poradi na njezinu uklanjanju. Ne smije se zaboraviti da zemaljska dobra po sebi pripadaju svim ljudima te je velika nepravda što tek manji dio čovječanstva posjeduje i koristi najveći postotak dobara. Rješavanje ekoloških problema zahtijeva zalaganje međunarodnih ustanova, ali i zauzimanje pojedinih država. Za rješenje ekološke krize bezuvjetno se i hitno traži nova solidarnost, osobito u odnosima između zemalja u razvoju i industrijski visokorazvijenih država. Ekološki problemi obveza su svih, pa u tome smislu treba shvatiti Papin poticaj upućen preko predstavnika kulture svim građanima Hrvatske u vrijeme njegova drugog posjeta našoj zemlji, 1998., kad je u Zagrebu rekao: „Bog vam je dao u baštinu predivnu zemlju čija nacionalna himna počinje riječima ‘Lijepa naša domovino’. Kako u ovim riječima ne vidjeti podsjećanje na dužnosti poštivanja prirode, postupajući s osjećajem odgovornosti za životni prostor što ga je Providnost dala čovjeku? Svijet je pozornica na kojoj je svatko pozvan odigrati svoju ulogu na hvalu i slavu Boga Stvoritelja i Spasitelja“ (Ivan Pavao II., Bit ćete mi svjedoci, KS, Zagreb, Dokumenti 115, 1998., 25).

Spaljena zemlja

Spaljena zemlja posebna je ratna inačica organiziranog totalnog ekocida. To je naziv za vojnu strategiju kojom se, pri napredovanju ili povlačenju, namjerno i sustavno uništava sve što bi potom moglo poslužiti neprijatelju. Ime je dobila po tome što je u najranijim oblicima obuhvaćala spaljivanje poljodjelskih usjeva kako ih neprijatelj više ne bi mogao rabiti kao izvor hrane. Danas se pod tim, još i šire izvan ekocida, shvaća ne samo uništavanje zaliha hrane, goriva i inih namirnica nego i mostova, željezničkih pruga, elektrana, telekomunikacijskih uređaja, zrakoplovnih pista, luka i drugih oblika infrastrukture, čime se želi izazvati što veće probleme u neprijateljskoj logistici i usporiti njegovo napredovanje. Strategiju spaljene zemlje obično rabi vojna strana koja je brojčano, tehnički ili na ine načine inferiorna neprijatelju. Cilj joj je natjerati logistički iscrpljenog neprijatelja na povlačenje s vlastitog ozemlja ili barem usporiti njegovo napredovanje, kako bi se dobilo vrijeme i sredstva za protuudar. Kao jedan od prvih takvih primjera taktike „spaljene zemlje“ navodi se Herodotov opis načina na koji su nomadski Skiti natjerali ranoperzijskog kralja Darija Velikog da povuče moćnu vojsku iz njihove zemlje. Među najpoznatijim novijim primjerima takve strategije je i rusko povlačenje pred Napoleonom 1812. godine, pa kinesko povlačenje pred Japancima potkraj tridesetih godina, te Staljinova strategija kojom su Sovjeti 1941. nastojali zaustaviti njemačku operaciju Barbarossa. Od strategije „spaljene zemlje“ treba razlikovati namjerno uništavanje poljodjelskih usjeva i druge infrastrukture, koje se za vrijeme kaznenih ekspedicija provodi nad civilnim pučanstvom u svrhu njegove pacifikacije ili inih čisto političkih svrha. Ipak postoje i slučajevi kada je teško razlučiti jedno od drugoga, za što se kao primjer navodi Shermanov marš u američkom građanskom ratu.

Spaljena zemlja kao model ratovanja

Model „spaljene zemlje“ kao način ratovanja bio je napadačka strategija srpskog agresora na Hrvatsku. Golem broj uništenih sakralnih objekata, posebno bolnica, zatiranje svakog traga identitetu Hrvata, katoličanstva, uz masovna ubojstva civila, pokazuju da su Srbi primijenili upravo tu strategiju u svojoj agresiji na Hrvatsku. Sjetimo se brojnih crkava koje su porušili i devastirali tijekom svoje agresije. S posebnim su barbarskim užitkom gađali tornjeve crkava diljem okupirane Hrvatske (srušili su crkve u Vukovaru, Glini, Petrinji, Gornjem Viduševcu i mnoge druge). Vukovar su pretvorili u pravu „spaljenu zemlju“, grad u kojemu baš ništa nije ostalo cjelovito, čiju su bolnicu granatirala danonoćno. Gotovo nitko za tu „spaljenu zemlju“ nije nikada odgovarao. Očito se čeka da sudionici tih zlodjela umru kako bi se moglo reći da je za sve prekasno. Bio je to istodobno i genocid i kulturocid i ekocid, kao model ratovanja.

Holocensko izumiranje

Prapovijest

Tijekom razdoblja ljudske prapovijesti i prije pojave poljoprivrede sve je više „homo sapiensa“ živjelo od lova na divlje životinje. Iako i danas postoje žestoke rasprave među paleontolozima o razlozima holocenskog izumiranja (utjecaj ljudskog lova s jedne strane i klimatske promjene s druge), svi se slažu oko činjenice da su ljudi lovili i jeli tadašnje životinje, budući da se ostatci mamuta, sabljozubog tigra, stepskog bizona, divovskog jelena, europskog špiljskog lava, velikog klokana i sličnih životinja nalaze u špiljama u kojima su živjeli. Paleontolozi koji se protive ulozi čovjeka u tim prapovijesnim izumiranjima navode, kao glavni razlog izumiranja, klimatske promjene koje su se tada dogodile, dok zagovornici teorije čovjekova utjecaja, tj. lova kao razloga istrjebljenja, ukazuju na činjenicu da je dolazak „homo sapiensa“ na neko područje uvijek prethodio masovnom istrjebljenju drugih vrsta. Tako se dogodilo u Australiji prije oko 50.000 godina, a potom na američkom kontinentu prije oko 13.000 godina itd.

Moderno doba

Lov na mou, koja je istrijebljena oko 1400. godine. Tijekom razdoblja pisane povijesti veza između utjecaja čovjeka i istrjebljenja vrsta dokazana je izvan svake sumnje još u doba Rimskog Carstva, koje je organizirano lovilo divlje životinje za gladijatorske borbe. Primjeri žrtava toga istrjebljenja na području Rimskog Carstva jesu europsko divlje govedo, azijski lav, sjevernoafrički slon i drugi. Razvojem tehnologije i otkrivanjem novih otoka i kontinenata od naroda Polinezije, a potom i europskih kolonijalnih sila, opseg istrjebljenja bitno se povećao. Procjenjuje se da su samo Polinežani istrijebili 2000 vrsta tijekom svoga naseljavanja Pacifika, a zajedničkim djelovanjem crnačkih doseljenika Madagaskara i europskih sila tamošnja je megafauna potpuno istrijebljena. Istrjebljenja koje provode Europljani tijekom kolonijalne ekspanzije ponekad se događa radi lova, a ponekad i neizravno unošenjem autohtonih životinjskih vrsta u novi okoliš (npr. miševi s brodova). Nove su vrste često brzo uništile mjesnu faunu koja nije imala učinkovitu obranu od njih.

Sadašnjost

Istraživanje Američkog muzeja prirodne povijesti iz 1998., koje su proveli stručnjaci, pokazalo je da 70% njih drži da je životinjski i biljni svijet na našemu planetu u razdoblju holocenskog masovnog izumiranja. Harvardski stručnjak Edward Osborne Wilson izračunao je 2010. godine da će do 2100. godine 50% svih viših živih organizama biti istrijebljeno, ako ljudska vrsta nastavi sa svojim dosadašnjim postupcima, a Peter Raven, predsjednik „Američkog udruženja za napredak znanosti“, dao je još težu izjavu, riječima: „Ako se nastavi ovaj proces istrjebljenja koji je nekoliko stotina puta brži od prirodnog procesa izumiranja, polovica svih živih bića bit će ugrožena do kraja 21. Stoljeća“. Po podacima UN-ovog „Međunarodnog saveza za zaštitu prirode“, godine 2007. na popisu ugroženih vrsta našlo se 40% svih vodozemaca, 20% sisavaca, 14% ptica itd.

Ljudsko djelovanje i ekološko uništenje

„Ljudske aktivnosti se neprekidno prikazuju odgovornima za opstanak planeta. Strašne priče o razmjerima ljudske destruktivnosti redovito se prenose u medijima i zagovaraju ih određene grupe i političari. Primjerice, tvrdi se kako je ljudska aktivnost u proteklih trideset godina smanjila broj vrsta ptica i riba za 35%. U ovoj priči, koju je pokrenuo informativni portal za zaštitu okoliša „Planet Ark “ i koju su preuzeli mediji, izravno su dovedeni u vezu ljudsko djelovanje i ekološko uništenje. Interakcija ljudi s prirodom redovito se predstavlja kao ekocid, bezglavo i hotimično uništavanje okoliša. Takve teške optužbe ljudskih pokušaja pripitomljavanja prirode pokušavaju ovaj proces prikazati kao proces sličan genocidu ili holokaustu. Takav osjećaj gađenja prema ljudskoj vrsti dobro se vidi u naslovu Broswimmerova polemičkog djela „Ekocid: Kratka povijest masovnog uništenja vrsta“. Ekocid je također dominantna tema i u nedavno objavljenoj knjizi Jareda Diamonda „Raspad: Kako društvo odabire propast ili opstanak“ (Frank Furedi, „Politika straha“, Zagreb, 2008., str. 125 i 126).

Ljudska aktivnost sama je sebi opasnost

„Umjesto pozitivne transformacije i napretka, civilizacija je prikazana kao povijest barbarstva spram okoliša. Takav mizantropski stav jasno je iskazao i Michael Meacher, bivši ministar okoliša u vladi novih laburista, kada je 2003. rekao da smo ‘mi ljudi virus’ koji je zarazio tijelo Zemlju. Njegov kolega laburistički zastupnik u parlamentu Tony Banks na sličan je način iskazao takav stav u svojem obračunu u Zastupničkom domu kazavši kako ‘ovaj Dom smatra da ljudi predstavljaju najopsceniju, najizopačeniju, najokrutniju, najviše neciviliziranu i najsmrtonosniju vrstu koja je ikad nastanjivala ovaj planet i stoga se raduje danu kad će asterioid udariti o Zemlju i izbrisati ljudski rod i time omogućiti prirodi da krene od početka’“ (Frank Furedi, „Politika straha“, str. 126).

Brutalan barbarski odnos prema Zemlji i okolišu

Pridjev barbarski u hrvatskom jezičnom izražavanju znači grub, divlji, protivan duhu i pravilima života, protivan humanom ponašanju. O brutalnom odnosu čovjeka i država prema okolišu već je mnogo napisano i citirano u ovome tekstu. Papa Franjo, kojega inače, kako opažam, neki bespoštedno kritiziraju na društvenim mrežama, zagovornik je zaštite okoliša. Na 50. godišnjicu Dana Zemlje pohvalio je pokret za zaštitu okoliša izjavivši kako mladi ljudi trebaju „izaći na ulice da nas nauče ono što je očito, a to je da neće biti budućnosti za nas ako uništimo okoliš“. Papa je 2015. napisao encikliku o zaštiti okoliša i opasnostima od klimatskih promjena. Na općoj audijenciji na Dan Zemlje papa Franjo citirao je španjolsku poslovicu „Bog uvijek oprašta, čovjek ponekad, ali priroda nikada“. Tom je prigodom rekao: „Ako uništimo Zemlju, odgovor će biti vrlo ružan“, i „Mi smo oni koji su upropastili Božje djelo. Griješili smo protiv Zemlje, protiv bližnjega i na kraju Stvoritelja.“