Hercegovac u Chicagu od rođenja: "Vuče me dolje"
- Napisao/la Ivan Ril / mojabih.oslobodjenje.ba
- Objavljeno u Svijet
- Ispis
- Pošalji e-mail
Kada kao dijete ideš u domovinu, ne znaš što možeš očekivati. U Chicagu živiš, stalno gledaš velike zgrade pa dođeš u Međugorje, u selo...
No, tamo vidiš crkve, hodočasnike i doživiš lijep osjećaj. Poseban događaj je i Festival mladih. To čudo treba vidjeti, ovako svoje sjećanje na prvi posjet Bosni i Hercegovini započinje Luka Ilić (31), koji je rođen u Americi, a čiji su roditelji porijeklom iz Međugorja i Mostara, piše Moja BiH.
Otac je u Ameriku došao 1971., a majka 15 godina poslije. U obitelji se uvijek govorilo hrvatskim jezikom, što je našem sugovorniku bio i određeni hendikep jer u školi nije znao engleski...
- Uz TV, prijatelje i rođake sam nešto naučio, ali bilo je teško. Kada dođem u domovinu, svi misle da sam tamo i rođen, tvrdi Luka, koji se školovao u Americi.
Kada uspoređuje američki i bosanski ili hrvatski sustav obrazovanja, priznaje da mu je bilo lakše što je u SAD-u: "U domovini je puno teže i duže traje škola. Znam po rodbini i prijateljima".
Ilić je na Sveučilištu DePaul diplomirao komunikacije u medijima i danas radi u velikoj kompaniji koja se bavi istraživanjem tržišta marketinga. Iako je ispunjen, i poslovno i obiteljski, nešto ga povremeno tišti...
- Vuče me dolje. I rodbina, i pjesma, i kultura, i hrana... Prije sam svako ljeto išao po šest tjedana, ali sada mi je teže zbog posla i obitelji. Ako dobijem dva tjedna, odlično je, napominje naš sugovornik, čiji su roditelji nekoliko puta razmišljali o povratku kući. No, čini se da je jutro uvijek bilo pametnije od noći.
- Ovdje duže žive nego što su dolje. Navika je ozbiljna stvar. Rodbina i prijatelji su im u Chicagu. Teško je sve to napustiti i ponovno krenuti od nule, prenosi nam Luka riječi svojih roditelja.
Ovaj mladić gotovo nije prihvatio ništa američko. Pitamo ga kako to objašnjava...
- Teško je to objasniti. Domaće je domaće. Kod naših ljudi ima više kulture, a posebno se to vidi po riječima u pjesmama. Diraju dušu, tvrdi.
Njegov jelovnik nije ispravan ako na njemu ne piše miješano meso, ćevapi, ražnjići ili zagrebački odrezak. Iako mu je bosanska i hrvatska hrana neusporedivo bolja od američke, politička situacija ipak nije...
- Politika je politika, posebno kod nas u BiH. Uvijek netko nekoga pokušava prevariti. Nema reda, to sam prvi put doživio kada sam vadio papire. Stalno te šalju od ureda do ureda, iako ti mogu pomoći, prisjeća se.
O ulaganju u Bosni i Hercegovini zasad ne razmišlja, iako vidi dosta prilika. Vjeruje da bi ušao u neki posao, ali bi prvo sve detaljno morao provjeriti.
A kako danas živi u Chicagu? Radi kao projekt direktor, u braku je nekoliko mjeseci i već deset godina traženi je DJ u ovom dijelu Sjedinjenih Američkih Država...
- Zovu me da sviram za dočeke nove godine, svatove, krštenja, krizme i pričesti. To volim raditi jer čujem i što je novije od glazbe, da ne puštam samo one stare pjesme iz 70-ih godina prošlog stoljeća, iskren je ovaj mladić.
I glazbeni ukus među našom dijasporom se promijenio. Luka nam otkriva kako iseljenici u posljednje vrijeme uglavnom traže klapu. Ipak, niti jedna fešta ne može proći bez Jelene Rozge, Severine, Magazina, tamburica...
Budući da mu je supruga Talijanka, također rođena u Chicagu, zanimalo nas je koju će kulturu usaditi svojoj djeci.
- Američku kulturu će imati, znat će engleski jezik. Ako ih ne budem vodio u Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu, neće nikad znati. Imaj poštovanje za svakoga, ali nemoj nikada zaboraviti odakle si došao, zaključuje naš sugovornik.
I nije zaboravio, bravo Luka!
