Svjetski dan zdravlja u ozračju korone

Od svog osnutka na Prvoj zdravstvenoj skupštini 1948. godine i od stupanja na snagu 1950. godine, obilježavanje je imalo za cilj stvaranje svijesti o određenoj zdravstvenoj temi kako bi se istaklo prioritetno područje koje zabrinjava Svjetsku zdravstvenu organizaciju.

Ove je godine taj dan posvećen medicinskim sestrama i primaljama, a sve u ozračju pandemije koronavirusa zbog koje je veliki dio svijeta poduzeo do sada nezapamćene mjere predostrožnosti i izolacije.

Donosimo iscrpan pregled situacije specijalista javnoga zdravstva prof. Ognjena Brborovića s Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Negdje oko Božića čuli smo vijesti da se u Kini, u gradu Wuhanu (populacija 11 milijuna ljudi), pojavila naizgled nova zarazna bolest te da su oboljeli imali velikih problemima s plućima, pa i da ima umrlih. No sav zapadni svijet sve što se događa u Kini, golemoj zemlji s gotovo milijardu i pol ljudi, uvijek razmatra kroz poseban set naočala jer kineske vlasti vrlo uporno sustavno kontroliraju doslovno svaku informaciju koja izlazi u svijet. Čak i kada su kineske vlasti zatvorile pokrajinu Hubei (s gotovo 60 milijuna ljudi, tj. usporedive veličine s Italijom) u strogu karantenu, ostatak svijeta još nije shvaćao niti prihvaćao što nam se sprema.

Virus Covid-19

Novu bolest koja je krenula s tržnice morskih plodova u Wuhanu uzrokuje virus što spada u porodicu koronavirusa (eng. coronavirus), u kojoj su mnogi virusi što žive u životinjama, prvenstveno pticama i sisavcima. Neki od koronavirusa „skočili“ su sa životinja i udomaćili se kod čovjeka te nam uzrokuju različite bolesti, od obične prehlade do opasne upale pluća poput SARS-a (Severe Acute Respiratory Syndrome – teški akutni respiratorni sindrom) koji je 2004. u Kini uzrokovao 350 smrti te još toliko u ostatku svijeta. Virus zbog kojega smo trenutačno zatvoreni u domovima nazvan je Covid-19, što je skraćenica od Co – corona, VI – virus, D – disease (bolest), a 19 je od 2019., i jednako je tako „skočio“ s neke životinje, samo još nismo sigurni s koje (spominju se šišmiši ili ljuskavci).

Covid-19 ima „poseban afinitet“ prema dišnim organima, baš kao i ostali koronavirusi. Naime, virus se razmnožava u stanicama sluznice gornjega dišnog trakta (nos, grlo, dušnik), a najveću štetu radi na donjemu dišnom putu (pluća – bronhiole i plućne alveole). Upravo kašljanjem i diranjem usta/nosa virus prenosi se na drugu osobu, što je očekivano jer ga ima najviše u gornjemu dišnom traktu, pa je logično da se dijagnostika zaraze provodi brisom nosa. Zahvaljujući opsežnim testiranjima koja se provode u nekim zemljama (Norveška, Island, Singapur te neke veće zemlje EU), znamo da gotovo polovica zaraženih nema nikakvih simptoma, što je bitno drukčije od ostalih bolesti uzrokovanih koronavirusima. Naime, osoba koja je zaražena, a nema znakove bolesti može nehotice proširiti zarazu na mnogo veći broj ljudi, a jedini način da se prepozna takva asimptomatska zaražena osoba je napraviti testiranje, što najveći dio zemalja jednostavno ne može (nema financijske ili dijagnostičko-tehničke preduvjete).

Simptomi bolesti

Od preostale polovice najveći broj zaraženih ima visoku temperaturu i uporan kašalj, a u posljednje se vrijeme među simptomima spominje i anosmija – gubitak osjeta njuha. Manji dio oboljelih (oko 5 % svih oboljelih) razvija tešku upalu pluća koja je dobila naziv SARS CoV 2 i upravo su to najosjetljiviji bolesnici koji zahtijevaju intenzivnu bolničku njegu te priključivanje na umjetnu ventilaciju (respiratore, uređaje koji upuhuju i izvlače zrak iz pluća simulirajući pravilno disanje). S gledišta bolnica dva su posebna problema vezana uz SARS CoV 2, prvi je da su oboljeli dugo, često dva i više tjedana priključeni na umjetnu ventilaciju, a samih uređaja ima konačan broj te postoji opravdana bojazan da će, ako se naglo poveća broj zaraženih, nastati manjak uređaja. Drugi je problem što tijekom SARS CoV 2 može doći do iznimno teškoga stanja nazvanoga citokinska oluja, što je svojevrsna imunosna eksplozija ili hiperupala koja često ima smrtne posljedice (citokine izlučuju leukociti, bijele krvne stanice zaslužne za imunitet).

Prema svim epidemiološkim podatcima prikupljenima diljem svijeta, dosad su najveći broj umrlih starije osobe, najčešće već otprije oboljele od nekih drugih kroničnih bolesti. Upravo taj podatak često dovodi do nerazumijevanja „od čega je osoba zapravo umrla“, no tu je pravilo vrlo jednostavno: ako osoba pokazuje simptome zaraze Covid-19 ili je čak hospitalizirana zbog teških simptoma SARS CoV 2 te tijekom bolesti umre, onda se smatra da je uzrok smrti infekcija. No iako je takav način evidentiranja umrlih logičan, u stvarnome životu nije toliko jednostavan upravo zbog nedostatka dijagnostičkih testova u velikome broju zemalja svijeta. Uz demografske razlike (udio starijih osoba u pojedinim državama), nedostatak dijagnostičkih testova jedan je od najvažnijih razloga zašto su toliko velike razlike u smrtnosti; od 0,5 % do iznimno visokih 10 % (prava je istina negdje u sredini, ja sam spreman vjerovati da je oko 1 %, no još se ne zna).