Ljubušanka misionarka s. Adriana Galić posjetila Misijsku središnjicu

U Misijskoj središnjici misionarku su dočekali nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH mons. Luka Tunjić i s. Davorka Šarić, misijska suradnica.

S. Adriana rodom je iz Ljubuškog, te je članica Školskih sestara franjevki Provincije Svete Obitelji u Hercegovini. Riječ je o misionarki koja je, čitajući o misionarima i boraveći s franjevkama u DR Kongu poželjela poći stopama svojih uzora.

U ugodnom razgovoru misionarka je podijelila svoje iskustvo rada u misiji u DR Kongu te približila tamošnje prilike.

Već nekoliko godina djeluje o ovoj afričkoj državi gdje radi u Srednjoj katoličkoj školi u Bukavu koja ima 850 učenika od VII. do XII. razreda. Predaje vjeronauk i engleski jezika na francuskom jeziku što je znatno teže. Zanimljivo je kako kod njih u školi jedan profesor predaje više predmeta i u više razreda, što je službena politika škole. U VII. razredu, što bi kod nas bio prvi razred srednje škole, učenici su uzrasta od 12 do 20 godina, što otežava ionako težak rad jer djeca imaju slabo predznanje iz osnovnih škola te nemaju udžbenike niti iz jednog predmeta. Imaju samo bilježnicu i olovku. Kad kuće se malo radi jer nemaju radnih navika. Oni koji imaju zemlju rade u poljoprivredi, a dosta vremena se izgubi na donošenje vode koja je često daleko satima.

Najveća poteškoća je siromaštvo i neuređen sustav. Kako kaže, trebat će puno vremena i truda da zaživi vladavina prava, poštovanje zakona i da se razvija gospodarstvo. Uz ovo, DR Kongo je bogata zemlja kao i druge afričke zemlje, ali bi trebalo poraditi na uspostavljanju samoodržive i zdrave ekonomije kao i školstva koje bi trebalo prednjačiti u reformama.

No, usprkos stanju u državi sestre i svi misionari, osim naviještanja Radosne vijesti, rade na različitim poljima života: školstvo, zdravstvo, poljoprivreda... Sestru Adrijanu najviše boli nemoć. Puno je potrebnih ne samo kruha i ruha nego razgovora, savjeta, blizine... i svega onoga što djeci i mladima u svijetu treba. Njezina nemoć se očituje u nedovoljnim sredstvima ali i jednostavno nedostatku vremena jer najviše vremena utroši na pripreme u školi i dogovore oko provedbe školskog plana i programa. Bez obzira na sve poteškoće koje proživljava, s. Adriana je puna optimizma i nade kako će njezino trenutno zalaganje jednoga dana dati plodove. Čvrsto vjeruje kako će oni koje sada uči biti svjedoci vjere i nositelji razvoja društva u toj mnogoljudnoj i prostranoj zemlji. Tu nadu crpi iz vjere koju svakodnevno jača u molitvi i pričesti ali i susretu sa svojim učenicima i potrebnima.

Iz Misijske središnjice su je ohrabrili da će ju, zajedno prijateljima misija, kontinuirano pratiti molitvom i podupirati njezin rad i misijsko nastojanje.