U Poljskoj traje rat za povijesno sjećanje – dio povjesničara katoličanstvo lažno prikazuje kao preteču antisemitizma

Tekst publicistkinje i LGBT aktivistice Mashe Gessen za temu je imao Poljsku i jednu nedavnu odluku suda u Varšavi.

Riječ je o odluci kojom su poljsko-židovski povjesničari Jan Grabowski i Barbara Engelking natjerani ispričati se za pogrešan podatak objavljen u njihovoj knjizi „I dalje je noć“. U toj knjizi bave se sudbinom Židova koji su se krili po šumama okupirane Poljske u vrijeme Drugoga svjetskog rata, pri čemu zastupaju tezu kako su za smrt dobroga dijela njih krivi Poljaci koji su ih prijavljivali njemačkim vlastima.

Piše: Goran Andrijanić

Izraz „pogrešan podatak“ u ovome je slučaju zapravo eufemizam. Grabowski i Engelking su, naime, u knjizi koju su uređivali, optužili Edwarda Malinowskog, načelnika sela Malinowo, da je odveo Nijemce do Židova koji su se krili u šumi.

Ono što je potvrđena istina, međutim, jest da je taj isti Malinowski Židove krio i pomagao im, o čemu postoje svjedočanstva, i time riskirao život kao i svi drugi Poljaci koji su pomagali proganjanim Židovima na teritoriju okupirane im domovine.

Tužbu protiv povjesničara podigla je 80-godišnja Filomena Leszczyńska, nećakinja oklevetanog Malinowskog. Pravnu pomoć dobila je od organizacije Reduta Dobrego Imienia, koja je pokrenuta upravo radi ovakvih slučajeva u kojima se Poljska i Poljaci lažno optužuju za zločine tijekom Drugog svjetskog rata. Sada je donesena nepravomoćna presuda.
Grabowski i Engelking, međutim, odbijaju se ispričati. Engelking i dalje tvrdi kako je točno da je Malinowski denuncirao Židove, iako u samoj knjizi ne prezentira dokaze za to.

Umjesto rasprave o meritumu stvari – činjenici da su u ozbiljnom znanstvenom radu objavili podatak koji optužuje čovjeka bez dokaza – povjesničari i bliski im krugovi u Poljskoj i na zapadu pokrenuli su medijsku kampanju u kojoj ovu sudsku odluku prikazuju kao „udar na znanost“ (u toj kampanji sudjelovao je i naš Jutarnji list, prepisujući tekst iz The New York Timesa koji ima upravo takvu tezu).

Grabowski i Engelking sudsku odluku o ozbiljnom znanstvenom propustu prikazuju kao posljedicu politike vladajućeg Prava i pravednosti (PiS) koje, tvrde oni, ne žele da se uopće piše o suodgovornosti Poljaka za pogrom Židova.

Tekst Gessen u utjecajnom The New Yorkeru trebao je biti nastavak te kampanje. Međutim, rusko-židovska aktivistica poznata po radikalnim stajalištima (izjavila je svojedobno da instituciju obitelji treba uništiti), ovaj se put malo zaletjela, zajedno s uredništvom.

Tekst je tako u svojoj originalnoj opremi sadržavao strašnu tezu po kojoj „Poljska proganja znanstvenike kako bi oslobodila sebe odgovornosti za smrt tri milijuna Židova“. Slična teza mogla se pročitati u tekstu.

„Pravni problemi dvoje povjesničara rezultat su aktivnosti poljske vlade koja želi očistiti svoju državu od odgovornosti za smrt tri milijuna Židova“, piše Gessen.
Publicistkinja je, dakle, kada je u pitanju odgovornost za Holokaust stavila jasan znak jednakosti između Nijemaca i Poljaka, naroda koji je u Drugome svjetskome ratu izgubio oko 3 milijuna ljudi (plus 3 milijuna poljskih građana židovske narodnosti) i koji ima najviše Pravednika među narodima na svijetu.

Reakcije na tekst bile su oštre

Osim onih službenih, u kojemu je reagiralo poljsko Ministarstvo vanjskih poslova, bilo je i dosta onih poluslužbenih ili potpuno privatnih.

Piotr Cywinski, direktor muzeja u Auschwitzu rekao je kako „članak sadrži toliko laži“ da smatra kako je „nemoguće da je to slučajnost“. Američki Židovski Odbor poručio je kako je točno da je ranije bio kritičan prema poljskoj vladi koja želi „uljepšati“ odnos Poljaka prema Židovima, ali i kako je teza da su oni krivi za smrt 3 milijuna Židova „iskrivljavanje istine o Holokaustu“.

Javio se i Edvard Moseberg, preživjeli zatvorenik njemačkih logora, i rekao kako je „sramotno to što je The New Yorker napisao“.

Iako je Gessen, očekivano, ove kritike protumačila kao napad na njezine novinarske slobode (u međuvremenu je otkriveno da joj je jedini izvor za priču bio sam Jan Grabowski), The New Yorker je odlučio izbaciti neke od spornih dijelova iz opreme.

Međutim, šteta je već napravljena, a u tekstu koji još uvijek stoji na stranici i dalje se nalazi nekoliko pogrešnih teza.

Cijela ova priča dijelom je one veće, koja traje već dulje vrijeme i koja se tiče pravoga rata za povijesno sjećanje koji se trenutačno vodi u Poljskoj.

Djelo Grabowskog i Engelking, koje polazi od teze kako su Poljaci krivi za smrt čak 200.000 Židova, teze koju svi ozbiljni poljski povjesničari ocjenjuju apsurdnom, također je u funkciji toga rata. Kako se u dijelu poljske znanstvene javnosti tvrdi, pojedini povjesničarski i parapolitički krugovi pokušavaju nametnuti Poljskoj krivicu za Holokaust. U skladu je to i s povijesnom politikom koju trenutačno vodi Njemačka, a koja se temelji na tezi kako je nacistička mašinerija Holokausta imala ozbiljne suradnike u europskim narodima i njihovom antisemitizmu. Kojega je, što nitko razuman ne želi osporiti, bilo. Međutim, postoji cijeli svijet razlike između antisemitskih sentimenata i stvaranja stroja za sustavno uništavanje jednog naroda.

Na ovu tezu dobar dio poljskih povjesničara odgovara kako je bilo pojedinačnih slučajeva u kojemu su Poljaci bili krivci za hvatanje, a ponekad čak i likvidaciju Židova, ali da je riječ o incidentima, povezanim s kompleksnim odnosima između Židova i Poljaka koji su prethodili Drugom svjetskom ratu. Podsjeća se na nekoliko važnih činjenica:

Kao prvo, Poljska je bila jedini okupirani teritorij gdje su Nijemci za pomaganje Židovima kažnjavali smrću ne samo pojedinca, nego i cijelu njegovu obitelj. Poznate su tragične priče gdje su cijele obitelji, zajedno s djecom, bile pogubljivane zbog pomaganja Židovima. Obitelj Kowalski iz Ciepielówa ili obitelj Ulma iz Markowa samo su neki od tih tragičnih heroja. Unatoč takvim teškim okolnostima, kakvih nije bilo nigdje drugdje u Europi, procjenjuje se kako su Poljaci uspjeli spasiti oko 60.000 Židova, pri čemu mnogi povjesničari smatraju da je taj broj i dvostruko veći.

Kao drugo, Armia Krajowa, podzemni pokret otpora u okupiranoj Poljskoj, imao je posebne postrojbe koji je pomagao Židovima (Żegota), a AK je smrću kažnjavao sve Poljake koji su Židove prijavljivali Nijemcima.

Nadalje, poljska vlada u izbjeglištvu, koja je djelovala u Londonu, bila je jedina vlada u antihitlerovskoj koaliciji koja je kao službeni cilj svojega djelovanja navela spasavanje Židova pred njemačkom opkupacijom.

Štoviše, vlada u izbjeglištvu je godinama pokušavala alarmirati američke i britanske saveznike na sve ono što se događa u okupiranoj Poljskoj i logorima smrti koje su Nijemci stvorili radi likvidacije Židova. Szmul Zygielbojm, židovski socijalistički političar i član Vlade RP u izbjeglištvu, počinio je u svibnju 1943. samoubojstvo u znak prosvjeda zbog ignoriranja Londona i Washingtona onoga što se događa u okupiranoj Poljskoj.

Istodobno, povjesničari poput Jana Żaryna, znanstvenika bliskog Institutu za nacionalno sjećanje (Instytut Pamięci Narodowej – IPN), organizacije koja je utemeljena radi jačanja poljske politike povijesti, ukazuju na već spomenutu kompleksnost odnosa između Poljaka i Židova. Kompleksnost koja je bila povodom incidenata na pojedinačnoj razini.

Primjerice, na činjenicu kako je među Poljacima koji su živjeli na teritoriju koji su nakon rujna 1939. okupirali boljševici, prema sporazumu s nacističkom Njemačkom, bilo antižidovskog naboja i to zbog toga jer je velik broj Židova aktivno surađivao sa sovjetskim boljševicima u razdoblju od 1939. do 1941. Żaryn opisuje kako je taj naboj, nažalost, nekada rezultirao predavanjem Židova Nijemcima, ali je bila riječ o odvojenim, pojedinačnim incidentima.

Drugi znanstvenik iz IPN-a, Piotr Gontarczyk, napisao je nekoliko publicističkih radova u kojima ukazuje kako pogreška koja je dokazana u radu Grabowskog i Engelking nije nikakav izuzetak, nego metoda koju su ovo dvoje znanstvenika svjesno koristili u svom radu. Riječ je o proizvoljnom korištenju povijesnih izvora, vađenju iz konteksta određenih podataka ili pak prešućivanju onih koji mogu ići u prilog Poljacima. Primjerice, Gontarczyk u jednome tekstu dokazuje kako su kolaboraciju u getu u gradu Bochna, koju su počinile nacistima lojalni pripadnici židovske policije (Ordnungsdienst), bile pripisane Poljacima. Gontarczyk navodi još čitav niz takvih „prekrajanja” povijesti.

Zašto se povijest krivotvori?

Żaryn u djelima povjesničara poput Grabowskog, Engelking i Jana Tomasza Grossa, još jednog povjesničara takve orijentacije, vidi tendenciju za promjenom percepcije o poljskome narodu kao jednome od malobrojnih u Europi koji su pružali aktivan otpor nacistima i nije imao kvislinšku vladu. Također, ti autori pokušavaju katolički kulturni kod Poljaka prikazati kao nešto poticajno za razvoj antisemitizma. Odnosno, oni katoličanstvo prikazuju kao preteču političkog i društvenog antisemitizma.

U tom ratu za povijesno sjećanje, važnu ulogu ima upravo IPN. Institucija nastala 1998. od tada aktivno radi na lustraciji poljskoga društva, imajući na raspolaganju sve potrebne arhive. IPN istražuje i stradanja poljskih građana, pa i onih židovskog podrijetla, pod nacističkom i sovjetskom okupacijom. Institut je formirao čitav niz povjesničara koji aktivno rade na politici povijesti poljske države i koji doprinose lustraciji poljskoga društva, zbog čega su mnogima trn u oku (Jan Grabowski je izjavio da „IPN treba ukinuti“).
Ono što se, dakle, u Poljskoj događa nije nikakav pokušaj „utišavanja“ i „usmjeravanja“ povijesne znanosti, nego snažna rasprava u kojoj se inzistira na egzaktnosti i preciznosti povijesnih istraživanja i njihovoj oslobođenosti od svake ideologije.

Ili kako je to simpatična baka Filomena, jednostavna žena s istoka Poljske koja je na sudu uspjela srušiti klevete protiv svoga ujaka koje su objavili povijesni akademici, rekla za poljski tjednik Sieci:

„Znam kako neki na zapadu tumače moju tužbu. Ali, ja nemam problem da povjesničari istražuju. Želim samo da kada to rade – budu pošteni i govore istinu“.