Čović svečano otkrio spomenik majkama udovicama u Ljubuškom [foto&video]

Svečanost otkrivanja spomenika, za kojeg su zaslužni Udruga potomaka udovica iz Drugog svjetskog rata i poraća kao nositelj ideje te Grad Ljubuški kao realizator, simbolično je započela, točno u podne, zvonjavom crkvenih zvona te intonacijom hrvatske himne.

Događaju su nazočili brojni Ljubušaci, potomci ljubuških udovica iz Drugog svjetskog rata, također i predstavnici gradskih i županijskih tijela vlasti te brojni drugi uzvanici, među kojima i Dragan Čović, predsjedatelj Doma naroda BiH i predsjednik HDZ-a BiH te Luigi Pezzuto, apostolski nuncij u BiH, koji je blagoslovio spomenik.

"Hvala vam što ste s nama u trenucima sjećanja, zahvalnosti, ponosa i radosti. Trenucima emocija pri spomena majke kao izvora života, one životne zvijezde vodilje, koju krasi posvećenost dobru, posvećenost svojoj obitelji, posvećenost svojoj vjeri, svojoj katoličkoj crkvi. I još puno toga lijepoga i vrijednoga mogli bi nabrajati spominjuću majku, još puno toga lijepoga ivrijednoga mogli bi iščitati promatrajući ovaj prekrasni spomenik", rekao je u obraćanju gradonačelnik Ljubuškog Nevenko Barbarić pri tome izrazivši zahvalnost na ustrajnosti svima onima koji su sudjelovali na realizaciji ovog projekta.

Postavljanjem i svečanim otkrivanjem "Spomenika majci", autora Stjepana Skoke, realizirana je desetogodišnja ideja o gradnji spomenika potekla je već 2010. godine od pok. Ante Milasa koji je imao dvije godine kada mu je otac 1945. godine poginuo, a njegova majka Anica ostala je udovica s osmero djece. Većinu života Ante je svjedočio o životnim teškoćama i nedaćama s kojima su se susretale njegova majka i ostale heroine iz ljubuškog kraja.

U obraćanju nazočnima o pok. Anti govorio je i Tomislav Dugandžić, predsjednik Udruge potomaka udovica iz Drugog svjetskog rata i poraća na čijem je čelu do svoje smrti bio i idejni tvorac spomenika majkama udovicama.

"Proljeća i ljeta Gospodnjeg 1945.godine pitao se Ante dječak mali za Oca Jakova. Majka Anica tada je zanimila i prešutila odgovor. Nešto se ipak nije moglo uništiti. Majka i pregršt svjetlosti s neba što je bljesnula u vidokrugu djece.  Nikada se, naime, od preživjelih nije mogla čuti nikakva kletva niti vapaj za osvetom. Vjera u providnost bila je jedini jamac života u trenucima kad je i fizički to izgledalo posve nemoguće. Djeca su uz ogromna odricanja i nesvakidašnji trud svojih majki ipak odrastala, usprkos ekstremnoj gladi i još ekstremnijoj neimaštini izrasli su u ozbiljne ljude. Ljeta Gospodnjega 2011.godine odlučio je taj dječak već kao odrasla i zrela osoba podići spomenik majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća iz općine Ljubuški", rekao je, između ostalog, Dugandžić.

Ističiću bit i značenje realizacije ovog projekta istaknuo je: "Željeli smo na ovaj način izraziti poštovanje i zahvalnost za sve što su podnijele i propatile odgajajući i podižući djecu. Ova prešućena priča hrvatskog naroda nije smjela pasti u zaborav. Spomenik je najmanje što smo za njih mogli učiniti. To smo im bili dužni".

Uz Dugandžića i Barbarića, nazočnima su se obratili još i autor spomenika Stjepan Skoko, ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta Mostar Ivan Vukoja te Robert Pehar koji je pročitao pjesmu "Doći će vrijeme" Veselka Koromana.

"Spomenik majci" otkrio je Dragan Čović, predsjedatelj Doma naroda BiH i predsjednik HDZ-a BiH, a Luigi Pezzuto, apostolski nuncij u BiH, predvodeći molitvu blagoslovio je spomenik.

O težini tragedije i broju žrtava zorno svjedoče i podatci iz knjige "Spomenica ljubuškim žrtvama" koju je 1998. godine objavilo Općinsko vijeće Ljubuški.

Prema tim podatcima, u Ljubuškom je bez muževa ostalo 758 žena, a 2.227 djece bez očeva.

Emotivna povezanost sa spomenikom iščitavala se na licima brojnih Ljubušaka i Ljubušanki koji su ostali bez očeva, a njihove majke bez muževa. Spomenik im je kao ogledalo u kojem vide svoju majku, brata, sestru, sebe...

Jedna od njih je i Ivanka Pavlović rođena Keža, od oca Luke i majke Dragice: "Ovo najmlađe dijete kod majke sam ja. Za majke udovice sva vrata su u prošlosti bila zatvorena, u svim uredima. Samo je Crkva otvorila širom vrata. Bilo je njihovo da nam kažu:'radite, moramo živjeti, Boga molite i svakog volite. Nikome ne smijete kazati da ne valja. I tako je život prošao".