Željko svaki dan ostavlja grad iza sebe i vraća se selu: Sedam koka, kava i mir koji se ne može kupiti

U selu Klobuk, zaseoku Šiljevišta, ekipa “Glasa Hercegovine” snimila je priču o dvojici ljudi – Željku Barbariću i Srećku Čuljku– koji, iako žive u gradu, svakodnevno dolaze u selo. Nahraniti koke, obići kuću, prošetati među starinama i – najvažnije – popiti kavu i progovoriti koju o životu.

„Čisto da ove stare običaje malo vratimo“, kaže Željko dok kroz blato ide prema kokošinjcu. „Neka je blato, nije bitno. Lijepše je ovdje nego u gradu.“

„Imamo sedam kokoša i pivca – tek toliko“

U zaseoku koji je danas gotovo pust, njihov mali ritual zvuči kao podsjetnik na vremena kad je sve ovdje živjelo. Koke se nahrane, pobere se jaje, a čovjek se osjeća – kako kažu – na zraku i na miru.

„Držimo sedam kokoša i pivca. Ja i on po sedam – četrnaest“, govori Željko. „Nije to potreba… više zabava. Da imaš razlog izići, da imaš ‘razgled’.“

O jajima pričaju kroz šalu, kao što se u selima i priča. Ali između redaka ostaje ozbiljna misao: kad nestanu ovakvi rituali, nestaje i život.

Pusto selo i kuće koje se ruše

Šiljevišta, kao i mnoga hercegovačka sela, danas nose znakove napuštanja. Kuće su prazne, mnoge u ruševnom stanju. Ljudi su, priča Željko, otišli „trbuhom za kruhom“. Jedni su u Zagrebu, drugi u Kanadi, treći u Njemačkoj.

„Mi smo ti posljednji mohikanci“, kaže jedan od njih, ne bez gorčine, ali i bez dramatiziranja. To je rečenica izgovorena mirno – kao činjenica.

Spominju kako je nekad u selu bilo više od pedeset ljudi, a danas, kažu, jedva trideset – možda i manje. Sve je tiše, a jedino što redovno dolazi su – oni.

„Kad smo bili roditelji živi, imalo je smisla“

U razgovoru se dotaknu i obnove kuća. Neki rođaci obnavljaju, dograđuju, ulažu, ali kuće ostaju prazne jer nema tko stalno živjeti.

„Kad su bili roditelji živi, imalo je smisla“, govori Željko dok pokazuje zidove, sobe i dvorište koje čuva tragove prošlih vremena. Kuća ima sobe, kupatila, klime, sve – ali bez ljudi, sve je samo prostor.

„Šteta je ovo ostaviti“, ponavljaju više puta. I doista, kroz kadrove prirode i kamena vidi se ono što bi – kako kaže snimatelj – „stranci platili zlatom“, dok domaći često prešućuju i zaborave.

Mir na zraku jači od gradske rutine

Željko govori da je u mirovini i da mu je svaki dolazak u selo kao lijek.

„Lijepše mi je ovdje nego u dosadnom gradu“, kaže. „Odeš negdje – zatvoreno, dim, cigare… Ovdje si na zraku.“

U tim rečenicama nema patetike. To je jednostavna filozofija ljudi koji su radili cijeli život, stekli naviku zemlje i sad – kad bi mogli „odmoriti“ – oni opet biraju selo.

„Ako neće djeca, nema smisla… ali ja se bojim da će biti još gore“

Najveća briga ipak ostaje ista: što će biti sutra?

Ako se djeca ne vraćaju, ako selo ostane bez mladih, tko će održavati kuće, čatrnje, dvorišta, suhozide, običaje?

„Mene je samo strah da ne bude još gore“, kaže Željko. „Dok smo mi živi, obići ćemo. Poslije… tko zna.“

Ipak, dok god netko svakog dana dolazi nahraniti sedam koka i popiti kavu pod starim krovom, selo još nije potpuno mrtvo. Jer život ponekad ne drže velike investicije i projekti, nego male navike i ljudi koji odbijaju presjeći vezu s korijenom.

Oni su, u ovom slučaju, Srećko i Željko.

I njihova svakodnevna ruta – iz grada u selo, iz asfalta u zemlju.

Prvi dio reportaže pogledajte ispod. Nasavak slijedi…