Na Starom gradu u Ljubuškom konzervatorsko-restauratorski radovi vrijedni 204.633 KM

Premda se skele na jugozapadnom dijelu tvrđave vide iz grada, ova faza je manje uočljiva od prethodnih, no ne i manje bitna.

Radilište smo posjetili u dva navrata: u vrelom srpnju kada su na upit o poslu na 40 i više stupnjeva radnici za ovaj posao specijalizirane tvrtke Građevinar Fajić iz Mostara lakonski odgovorili: “U Hercegovini je uvijek ljeti vruće, a zimi hladno”.

 Obnavljajući bedeme, temelje tvrđave tražili i na 2,5 metara dubine - i strojem i ručno

Za drugog posjeta ovih dana vrijeme je ugodnije, no od posljednjeg posjeta očito je da se skupina od pet-šest radnika koji se bave zidarskim poslovima nije odmarala. Vidno su uznapredovali, a obol poslu dali su njihovi kolege koji su, što strojem, što ručno, iskopali tlo do samih temelja sjeverozapadnog dijela unutrašnjosti tvrđave.

Nije to mali posao jer je na jednom dijelu temelje trebalo tražiti na dva i pol metra dubine. Ovoga puta na radilištu smo zatekli majstora Osmana i njegove asistente Ermina, Zulfu i Halila.

- Ovo je pipav posao, nema žurbe. Nekad je odgovarajući kamen pod rukom, a nekad ga tražiš u hrpi - otkriva Osman tajne restauratorskog poziva te dodaje da je i žbuka posebna.

- Kao vezivo uz nekadašnji materijal - pržinu i kreč, ide i bijeli cement koji ojačava i učvršćuje zidove - dodaje.

U Gradskoj upravi Ljubuškog doznali smo da sredstva za sadašnju fazu obnove financiraju Federalno ministarstvo prostornog uređenja i Grad Ljubuški.

Ukupni iznos sredstava s PDV-om je 204.633 KM. Popis objekata koji će se raditi u ovoj fazi je poduži, obnavljaju se ili su već obnovljeni bedemi 5, 6, 7, 11, 11a te pomoćni objekti - po. 5, po. 6, po. 7 i po. 8.

Riječ je u unutarnjim nižim bedemima, dok neki od pomoćnih objekata izazivaju čuđenje. Jedan od njih ima puškarnice, čak i manji prozor, ali se ne zna kako se u njega ulazilo. Moguće da se spuštalo konopom ili na neki drugi način jer vrata, koliko vidjesmo, nigdje nema. Uz to, prostorija je neobična oblika, neka vrsta suženog trokuta. Ono što je možda najvažnije u cijeloj priči znatiželjni su posjetitelji. Za prvog posjeta bile su to dvije mlade Njemice i gosti iz SAD-a, a za drugog znatiželjnici iz Hrvatske i opet Nijemci, koji su do podnožja stigli na motociklu. Kako posjeta ima tijekom cijelog dana, potvrđuju i radnici koji rade na konzervaciji i restauraciji Starog grada.

Sve do obnove središnje kule Herceguše, branič-kule i dijela obrambenih bedema prije koju godinu, Stari grad nije bio toliko privlačan. Sada je posve druga slika, što upućuje da obnova Starog grada nema samo svoju tradicijsku i kulturološku vrijednost nego već vidljivu turističku, pa je tako u podnožju mladi par otvorio i restoran.

Navedeni podaci sami po sebi svjedoče da bi u perspektivi obnova Starog grada, uz turistički, mogla imati i gospodarski učinak. Ono što je u cijeloj priči oko konzervatorsko-restauratorskih radova zanimljivo ime su graditelja i vrijeme obnove. Na primjeru prvog spomena Ljubuškog vidi se da bi i to mogao biti sklizak teren. Naime, u godišnjaku zemaljskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH “Naše starine” iz 1952., čiji je glavni i odgovorni urednik Šefik Bešlagić, navedeno je da se Ljubuški prvi put spominje 1452. U međuvremenu došlo se do podatka da je prvi spomen 21. veljače 1444., a taj se nadnevak slavi kao Dan Grada Ljubuškog.

No, ni tu priči nije kraj jer su u međuvremenu u Dubrovačkom arhivu pronađeni dokumenti da se prvi put spominje 1438., a najnoviji je 15. veljače 1435. U skladu s tim, upitno je je li Stari grad zidan za vladavine hercega Stjepana, najčešće se spominje oko 1440. godine, ili je započet još za njegova strica, velikog vojvode Sandalja Hranića, koji je obiteljsko prijestolje roda Kosača držao od 1392. do 1435., kada ga poslije smrti nasljeđuje bratić Stjepan. Zanimljivo, i Sandalj Hranić naslijedio je strica, velikog vojvodu Vlatka Vukovića Kosaču, najpoznatijeg vojskovođu Bosanskog Kraljevstva.