Ratna priča Ljubušaka Kreše Vujevića: U ratu je spasio ranjenika iz Nevesinja, a nedavno je upoznao njegovu kćer

Među brojnim zanimljivim pričama u knjizi, našla se i ona pod nazivom „Nevoljnik“, u kojoj je opisan događaj iz 1992. godine, a radi se o ranjenom Srbinu kojem je Vujević spasio život.

„Tih sam dana u večernjim satima sam sjedio kući na kauču, odakle sam obično gledao televiziju, dok je bilo struje. Promatrao sam dječje igračke, kako u polumraku sobe, bez glasa miruju. Neke nisu bile na svom mjestu. Želio sam da budu tamo gdje su ih ostavila moja djeca, neka ih tu opet čekaju.

Dakako da su mi u to vrijeme bili česti trenuci za molitvu. Tiho sam izgovarao dijelove molitve, zahvaljivao Bogu za obitelj koja je sretno stigla u Njemačku. Zrnca krunice su redom prolazila kroz moje prste. Kad bih osjetio veći razmak, to je bio znak da upravo završava jedan desetak, slijedio bi sljedeći i tako dugo u noć. Jedino me molitva opuštala. Nestale bi ružne misli i strahovi, osjećao sam Božji mir u sebi i tom sam se miru prepuštao, da me vodi kroz svaki novi dan. Zahvaljivao sam Bogu što mi pažljivo bira težinu križa, koji ipak mogu nositi i dovoljno veliku bol koja me neće ubiti. U tom položaju sam često znao zaspati. Tek bih se probudio negdje kasno u noći.

Jedne me noći probudilo tiho kucanje na prozor. Javim se i začujem tihi očev glas. Naglo se skočim, primaknem se prozoru da ga bolje čujem, a on nastavi govoriti: „Neki muškarac leži ispred ulaznih vrata i zapomaže. Zove upomoć! Kaže da je ranjen, jauče i traži pomoć. Govori da je Srbin!“

Pažljivo se izvučem kroz prozor, otac iza mene svijetli slabašnom baterijom, žurim prema ulazim vratima… Kad tamo, uz vrata prislonjen leži visok muškarac u crnoj jakni. Bolno i tiho zapomaže: „Ljudi, pomozite mi. Ranjen sam!“

Naglo se sagnem, razmaknem mu ruke dalje od tijela i opipam ga te upitam je li naoružan. On reče da nije. Sam se uvjerih da nema oružja, mokra mu jakna i sav je mokar. Zatim ga odmah upitah je li pilot?

Naime, tih su dana obarani avioni JNA nad Hercegovinom, ali on reče da nije pilot. Kroz kratku crnu kosu vidim da je ranjen u glavu, ima veliku posjekotinu, ali nema puno krvi. Bos je, na desnoj nozi mu je navučena najlonska bijela vrećica podvezana špagom iznad stopala. Puna je krvi i vode.

Prvo što mi je palo na pamet je bilo da tog nevoljnika moram što prije odvesti na hitnu medicinsku pomoć. Dok sam obarao prvo sjedalo u autu gdje ću ga poleći, čujem kako govori ocu da su ga neki ljudi zarobili u Mostaru. Oteli su mu auto i vozali ga dugo u prtljažniku te da su ga tu u blizini bacili s mosta, misleći kako su ga ubili. Otac se nad njim sažalio, pripalio mu cigaretu i  savjetovao mu da nikome odmah ne govori da je Srbin, već da prvo kaže da je kršćanin, pravoslavne vjere. Meni je putem rekao da se zove Milovan Zubac, 52. godište, sin Jovin iz Nevesinja. Stalno me pitao gdje se nalazi. Nisam mu htio ni spomenuti da je u Ljubuškom, nisam bio siguran kako će reagirati, pa mu rekoh da je blizu Mostara i da će mu se ubrzo pružiti prva pomoć.

Ljubuški se nalazio u mrklom mraku, bez struje. Skrenem prema Domu zdravlja i kad taj nevoljnik ugleda farovima obasjanu zgradu Doma zdravlja, odmah još teže  zajauka i u svojoj agoniji uplašeno izusti: „Ovo je Ljubuški!”

Osoblje Doma zdravlja je izletjelo. Čim začuše škripu kočnica, povikah da vozim ranjenika. Svi u jedan glas zavikaše da produžim u zgradu Gimnazije, tamo je ratna bolnica i kirurgija. Za nepuni minut bit ćemo u ratnoj bolnici. Nevoljnik ne prestaje jaukati jer je napokon saznao gdje se nalazi i zna da mu se ne piše dobro. Upitam ga kako zna da je ovo Ljubuški, reče da je radio u tvornici Soko Mostar, pa je često dolazio u Soko Ljubuški. Kad ga nešto zapitkujem, manje jauče, tako ga upitah je li oženjen i ima li djece? Kad mu to spomenuh, on još  jače briznu u plač i reče da ima dvije male kćerkice. Mene u tom trenutku podsjeti na moje kćerkice, pa ga počnem tješiti i govoriti da se ništa ne treba plašiti, jer je on ranjenik i da ga preko mene živog nitko ne smije taknuti. Ne mislim da me je uopće slušao. Kad je spomenuo kćerkice, nakon toga misli i jecaji ga negdje daleko odnesoše. U svojoj boli bio je skroz odsutan. Valjda se sjetio svoje obitelji. Možda njegove kćerkice nisu imale dovoljno snage da ga čvrsto zagrle na zadnjem rastanku, da ga zadrže i otmu nesretnoj sudbini koja potajno prati i jednako u ratu vreba sve smrtne ljude“, dio je iz zapisane priče, koja je zanimljiv nastavak dobila prije nekoliko dana.

Ljudskost iznad svega

Naime, Vujevićev sin nedavno je prodao automobil čovjeku iz Nevesinja, a kada je sa svojom suprugom došao do njih, Vujević je spomenuo prezime Zubac i događaj iz rata. Nakon što je poslušala priču, žena je u šoku rekla: „To je moj tata! Jeste li vi Krešo?!“

Da život zaista piše neobične priče nije samo fraza. Ova priča o ljudskosti tjera nas na razmišljanje i potiče da budemo hrabri i odvažni u različitim prilikama i neprilikama koje nam se kroz život nametnu…

Priredila: Antonela Marinović Musa