Ubuduće i u Ljubuškom dekanatu bez sprovodnih obreda nedjeljom

Na nedjeljnoj misi o tome su izvijestili nazočne, a isto su napisali i u župnim listićima kao obavijest koju prenosimo: “Na posljednjem susretu svećenika ljubuškog dekanata (Humac, Vitina, Veljaci, Šipovača, Grljevići i Studenci) odlučeno je da se od 14. srpnja pa nadalje nedjeljom ne će voditi sprovodni obredi.

Razlog je problem slavljenja 4-te svete Mise (u tom slučaju sprovodne), što je strogo zabranjeno, a na što smo tad prisiljeni zbog teškog pronalaska zamjene…”

Svjesni su da će mišljenja vjerojatno biti različita, ali napominju kako u većini mjesta u okolici pogrebi nedjeljom više nisu običaj.

Uz ovu obavijest donosimo i savjete kako se pripremiti za sprovod, koje pjesme za sprovod odabrati, kako izgleda katolički obred sprovoda i koji je uopće smisao sprovoda, koje prenosimo sa Hrvatske katoličke mreže:

Pjesme na sprovodu

Kod izbora pjesama nije ispravno voditi se idejom da je pokojnik volio neku pjesmu, već uistinu treba biti svjestan dostojanstva tog trenutka, te birati pjesme i glazbu koja je duhovne tematike. Uvijek se treba pitati što ima ili nema smisla, a ne što se smije ili ne smije. Treba imati na umu da je kršćanski sprovod blagoslovina, dakle katolički obred. Kao takvog ga ne smijemo zamijeniti za nekakvu komemoraciju jer on to nije. Izvodimo iz toga da pjesme koje se biraju trebaju biti vjerske, da govore o životnom putu kršćanina, da izražavaju nadu u uskrsnuće. (Oči u oči, Duga cesta, Ave Maria…) Postoje mnoge lijepe i emotivne pjesme svjetovnog karaktera, no one ne pripadaju vjerskom obredu.

Bacanje latica na lijes

Obrednik se ne dotiče bacanja cvijeća, latica i zemlje. Takve geste same po sebi nisu loše i odražavaju na simbolični način emotivni i fizički čin opraštanja od pokojnika. Običaj je na sprovodima da se u grob na kraju ispraćaja bacaju latice ili cvijeće.

Ovaj običaj može biti dirljiv oproštaj od voljene osobe. No mnogo prikladnija i sadržajnija gesta je bacanje grumena zemlje, koji nas podsjeća da smo iz zemlje uzeti, da je Bog taj koji nam je darovao život, ali da se u isti prah i vraćamo, dok vjerujemo da besmrtna duša nastavlja život u vječnosti.

Na sprovodima i u ostalim događajima kršćanskog života treba se čuvati elemenata koji nisu svojstveni našoj vjeri i običajima, te kao takvi razvodnjavaju jedino što u tamu groba unosi svjetlo, a to je istina Evanđelja.

Sprovod i sveta misa

Vrhunac molitve za pokojne, a u tom smislu i sprovoda, jest sveta misa zadušnica koja se prikazuje za mir i pokoj naših pokojnika.

Idealno bi bilo da se sveta misa slavi prije sprovoda s tijelom pokojnika koji je bio član te konkretne zajednice. Ova gesta podsjeća nas da je pokojnik bio član naše župne zajednice, a sada je član nebeske crkve koja sudjeluje u svakom misnom slavlju.

Gdje to nije moguće, sveta misa zadušnica slavi se nakon sprovoda ili nerijetko u razmaku od nekoliko dana od ispraćaja. Treba se prilagoditi mogućnostima svećenika i župe jer nekima je moguće slaviti misu odmah nakon sprovoda, neki misnu nakanu uključe u redovitu večernju župnu misu. Vlastito mjesto redovitog slavljenja svete mise je sakralni prostor, dakle crkva ili kapela. Zahtjevi za slavljenjem svete mise na grobu nisu nimalo prikladni.

Sveta misna žrtva najviše je što možemo darovati dušama naših voljenih pokojnika. U tom smislu važnija je i vrjednija od samog obreda sprovoda koji nije sakrament, nego blagoslovina, te je u mnogim zemljama Zapada predvode i laici, umjesto svećenika i đakona.

Katolički sprovod je dakle molitva i blagoslov za dušu pokojnika, no nije uvjet za spasenje. U

prilog tome spomenimo se i mnogih pokojnika koji su na žalost s ovog svijeta morali otići bez dostojanstvenog sprovoda. Pitanje spasenja stvar je koja se tiče određene duše i samoga Boga. Na nama je da za naše pokojne molimo i prikazujemo svete mise. Neke odgovore dobit ćemo tek u nebu.