Uvjerili smo se iz prve ruke kako protječe projekt kućne njege u Ljubuškom

Mi očekujemo da ćemo već krajem ovog tjedna imati dodatan plan kako ćemo u ostatku godine provoditi sam projekt. Korisnici su zadovoljni, a što se tiče naših iskustava, malo smo iznenađeni zdravstvenim stanjem naših korisnika, budući da se radi o starima i nemoćnima, ljudima koji su sami.

Iznenadilo nas je da imaju povećan krvni tlak i šećer, a najveća blagodat ovog projekta je što imamo nekih desetak korisnika koji uopće nisu znali da imaju šećer i visoki krvi pritisak, a upravo kroz ovaj program su to otkrili, naglasio je i dodao kako su kroz projekt također imali i nova zapošljavanja, u vidu zdravstvenih djelatnica koje će brinuti o najranjivijoj skupini naše zajednice.

Ekipu medicinskih sestara čine Josipa i Marija, a njegovateljice su Nikolina i Ivana, s kojima smo se susreli ispred Centra za socijalni rad odakle smo krenuli prema Donjim Radišićima i prvoj korisnici koju smo posjetili. Čim smo stigli, baka Mila nabacila je veliki osmijeh i krenula sa šalama uz pitanje hoće li “pristaviti” kavu. I nije odustala, sve dok nije dobila obećanje da će kavu zbog ograničenog vremena ipak s njom popiti sutradan.

Svakom korisniku izmjeri se tlak i šećer, uz ostale usluge koje su im potrebne

Medicinska sestra Josipa joj je zatim izmjerila tlak i provjerila razinu šećera u krvi, a kako smo mogli primijetiti kod nje, ali i ostalih korisnika, bili su toliko uzbuđeni i sretni popričati s nekim, da su se jedva strpjeli tih par minuta kako bi im se krvni pritisak mogao pravilno izmjeriti.

Volim samo da progovorim, kazala je ova simpatična bakica na naše pitanje je li joj drago kada joj na kućni prag dođu Josipa, Marija, Nikolina i Ivana i nastavila pričati o samoći, te kako je većina mještana ovoga sela sama, no iako priča o samoći, i dalje iz nje izbija pozitiva, ali i volja kakvu danas rijetko možete vidjet čak i kod mladih ljudi.

U blizini je i 92-godišnja Zora, koja je u dosta lošem stanju, polupokretna, a iako ne smije, ustaje sama, pa se tako i dan prije ozlijedila, ali ipak, ne žali se i kaže da je dobro. U pomoć joj priskoči susjeda Lucija, koja i sama nije u najboljem zdravstvenom stanju. Jednostavna i skromna, ova bakica na pitanje treba li joj išta, navodi samo lijekove koje pije, i ništa više. A koliko joj znači posjet ovih djevojaka i žena, najbolje možete razaznati iz njenih riječi: Volila bi i da mi cuko nekad poviri. 

U svakoj kući koju smo posjetili, ponudili su nas toplim napitkom, i baš u svakoj, željeli su da duže ostanemo

U svakoj kući koju smo posjetili, ponudili su nas toplim napitkom, i baš u svakoj, željeli su da duže ostanemo, jer više od ičega, potreban im je kontakt, razgovor, i topla riječ. 

Nisam do sada ni znala da ljudi žive u ovakvim uvjetima, kazala nam je medicinska sestra Josipa. Iz razgovora s njom i ostalim zaposlenicama ovog projekta, doznali smo da su ispočetka bile skeptične u vezi toga kako će ih prihvatiti, jer ipak, kako su nam rekle, nikada ne znate kako će netko reagirati. No, reakcije su i više nego pozitive, a najviše je bakica koje požele da samo sjednu i popiju kavu s njima.

Put nas je dalje odveo do Mostarskih Vrata, gdje je na prozoru provirila pobožna i skrušena starica Mila, koja je također prekoračila deveto desetljeće, a koju smo zatekli s krunicom u rukama. Ubrzo nam je otkrila kako moli za svoje, kako ih ona naziva dobročinitelje. Na njenom štednjaku, kuhalo se domaće mlijeko, koje je ubrzo planirala popiti. Također nasmijana, jedva je dočekala da progovori koju riječ s nama.

Ubrzo nam je otkrila kako moli za svoje, kako ih ona naziva dobročinitelje

Projekt značajnog naziva “Niste sami” starijim i nemoćnim osobama, koji nemaju ničiju podršku, pruža puno više od samih zdravstvenih i socijalnih usluga, a to je osjećaj da nijedna osoba u našoj zajednici nije zaboravljena, i ne smije biti.

Ova vrijedna četvorka u smjeni obiđe oko desetak ljudi, a obično se rasporede po selima koja su raštrkana, tako da ne gube previše vremena. Njegovateljicama i medicinskim sestrama posao dodatno olakšava aplikacija u koju upisuju podatke poput vrijednosti tlaka i šećera, kao i ostale usluge koje su pružile, te automatski šalju nadređenima kako bi se sve evidentiralo.

Na kraju našeg obilaska posjetili smo Danicu, koja je slijepa od rođenja, a s kojom živi nevjesta Ruža. Iako i sama ima problema s kukom i kralježnicom zbog čega doslovno hoda na rukama, te brine o cijelom kućanstvu i Danici, Ruža je radišna žena širokog osmijeha, kojoj smo kako je rekla, samim dolaskom uljepšali dan, a da još ništa nismo ni pomogli.

 

Ova vrijedna četvorka u smjeni obiđe oko desetak ljudi, a obično se rasporede po selima koja su raštrkana, tako da ne gube previše vremena

Dok smo odlazili, htjela nam je dati čokoladu. I nije jedina, kažu nam Ivana i Josipa, jer svoju zahvalnost iskazuju tako što će donijeti i zadnju mrvicu koju imaju, kuglof, mandarine, limunove…pa ponavljamo onu čuvenu: Oni koji imaju najmanje, dat će najviše.

Puni utisaka i raznovrsnih emocija, ostavljamo ove vrijedne ljude u njihovom radnom danu, uz zaključak kako je ovaj projekt u samo tjedan dana unio pozitivne promjene u živote korisnika, čime je Ljubuški postavio primjer lokalne zajednice koja prepoznaje izazove svojih sugrađana.

Na kraju krajeva, briga za cjelokupno društvo kreće upravo od brige za one koji to ne mogu sami učiniti za sebe, pa se toplo nadamo da će ovakvo nešto zaživjeti i u ostalim sredinama i poručujemo svima da, ukoliko u svojoj blizini poznaju nekoga tko je usamljen, mu pokažu barem da nije zaboravljen.