Ljubušanka Marijana Vištica: Mrtvima posvećujem stihove, a živima se dičim

Odmalena je voljela prenositi svoje emocije na papir, a i danas ljubav prema pisanju pjesama ne blijedi.

Pored svakodnevnih obveza, uvijek pronađe trenutak da svoje misli ovjekovječi u stihove, a ovaj talent zlatna je nit koja povezuje nju i oca, koji je također u mlađim danima pisao pjesme. Tako bismo mogli započeti priču o 37-godišnjoj Ljubušanki Marijani Vištici, majci četvero djece, koja je za Dnevni list govorila o svom talentu.

 Skromno i pomalo samozatajno, Marijana nam je kazala kako je tijekom osnovnoškolskog obrazovanja shvatila da je pisanje uistinu raduje te kako je, za razliku od onih koji baš i nisu voljeli školske zadaće i sastave, s radošću obavljala takve zadatke. 

Prizori koji potiču da se spominju, pišu…

 „Kroz godine odrastanja bilo je bjegova od papira i olovke, no s vremenom sam se njima vraćala. Kako sam sazrijevala, sazrijevao je i taj talent, kojeg ranije nisam toliko dijelila s drugima. Međutim, u današnjem vremenu moderne tehnologije i raznih mogućnosti, odlučila sam podijeliti s drugima ono što mi mnogo znači i što me ispunjava. Inspiraciju crpim iz trenutka, emocije, ali i nekog osobnog događaja, koji, ako se prepustim i uđem u taj svoj svijet, često rezultira nekom pjesmom. Najčešće teme koje su zastupljene u pjesmama su Isus na nebu i branitelji, hrvatski branitelji na zemlji. Pisati o njima i za njih najljepši je osjećaj. Osobni tragičan događaj iz ratnih dana, pogibija moga brata, jedna je od najvećih emocija koja najlakše pokrene bujicu riječi iz moga srca. Svake godine, 1. listopada, na dan početka rata u Dubrovniku, gdje je brat dao svoj život za Domovinu, kao da se u mom srcu i mislima otvara knjiga sjećanja s prizorima koji potiču da se spominju, pišu, prepričavaju i zabilježe, jer je dostojna svakog spomena svaka žrtva branitelja koji su živote dali i onih koji su među nama još ostali. Osjećam se dužnom podsjećati na njih. Oni ne smiju biti zaboravljeni! Oni su simbol pobjede i slobode! Mrtvima posvećujem stihove, a živima se dičim“, ponosno je istaknula Marijana.

Zahvaljujući svojim pjesmama imala je priliku upoznati neke od najvećih heroja obrane Dubrovnika i Vukovara.

 „Čuti ih, gledati im suzne oči, napukla srca, izranjena tijela i osjetiti njihovu ljubav za Domovinu za koju su se borili – zar mi treba veća inspiracija od toga? Čista, sveta ljubav za Domovinu, za koju su bili spremni umrijeti. Iznad njih, moja inspiracija je Onaj koji mi je dao dar da ono što mi je na srcu mogu pretočiti u riječi na papiru. Moj Isus, moj Branitelj s neba, Onaj koji vojvoduje vojskom nebeskom koja se odavde preselila k Njemu. U to vjerujem i taj osjećaj me liječi. Preko nekih od pjesama želja mi je bila da Isus liječi srca branitelja koji košmare rata u glavi nose sve ove godine“, kazala je Marijana.

 Podrška kao vjetar u leđa

U svemu što radi najvažnija joj je podrška muža, djece, uže i šire obitelji, kao i prijatelja. Svi oni daju joj vjetar u leđa kako bi njezino pjesničko stvaralaštvo bilo što plodonosnije.

 „Zahvaljujem svima na razumijevanju i komplimentima s kojima se, iskreno, nikako ne znam nositi. Ne osjećam se dostojnom. Ono što mi je od Boga dano, dijelim s drugima, da Njemu bude na slavu talenat koji mi je dao. To nisu moje zasluge. Ja sam samo posrednik, slušatelj srca i misli, sakupljač osjećaja. Zamislite da pripremate gozbu s najdragocjenijim posuđem, s hranom pripremljenom s toliko ljubavi, s delicijama i specijalitetima koji miluju nepca, i da ste samo poslužitelj svega toga lijepoga na toj gozbi. Zamislite da primite pohvalu, odnosno kompliment za sve izvrsno pripremljeno, za božanstvo okusa i mirisa jela i da te zasluge primite sebi, a znate da niste zaslužni za to. Tako se ja osjećam. Samo sam poslužitelj, dajem na pladnju ono što mi je poklonjeno, a bitan je osjećaj koji iza pročitanog ostaje. Zato sve lijepe riječi koje su mi upućene dajem Bogu. Evo Ti, Gospodine. To su Tvoje zasluge. Pomozi mi da svu slavu Tebi dam, ostajući mala i neznatna posrednica na zemlji“, u pjesničkom tonu govori nam ova Ljubušanka.

 Razne teme dotiču njezino srce. Neke su za javnost, a neke su, kako ističe, sasvim osobne.

 „Ono što je moje osobno, ostaje samo meni, da ponekad pročitam i iznova se upoznam s onim što je na dnu srca moga…Također, volim ući i u svjetove drugih pjesnika, iako se ne svrstavam u njih. Okrijepe me stihovi našeg pjesnika Mate Grbavca, kao i Stjepana Bote te Ljiljane Tolj. Rado čitam njihove pjesme i uživam u njihovu stvaralaštvu“, dodala je Marijana.

Uspomene popraćene suzama i molitvom…

Dosad je imala prigodu predstaviti se na pjesničkom maratonu te na promociji knjige Ljubuški pjesnički zbornik. Nije joj bilo lako izići pred svoje sugrađane i otkriti dio sebe, no reakcije su bile više nego pozitivne.

 „Pjesme koje pišem nikad mi nisu dovoljno dobre. Zbog košmara u glavi koji nastane u trenutku kada mislim da sam napisala pjesmu, uvijek mislim da je moglo i trebalo bolje, jer su teme takvog karaktera da zaslužuju najbolji opis i najljepše riječi. Međutim, u trenucima kada prepoznam da emocije moraju izaći van, dadnem najviše od sebe, koliko mi prilike, vrijeme i sloboda tada dopuštaju. Jesen je najljepše vrijeme za pisanje pjesama, jer tada za mene sve progovara“, naglašava Marijana.

 Od pjesama koje je napisala izdvaja njih nekoliko, zbog osjećaja koji je i sada prate dok ih je pisala i proživljavala.

 „Pjesme pod nazivom Sud, Majčin san, Vojniku, Ako me nikad ne pronađu, Da nisam ja Gospodine, Getsemanska ura, Vapaj, najdraži su dio mojih uspomena, popraćene suzama i molitvom za one koji budu čitali, da im srca budu dotaknuta i da se u tim pjesmama pronađe utjeha onima kojima je potrebna. Često me pitaju planiram li objaviti zbirku pjesama, no zbog nedostatka hrabrosti, a i vremena za pisanje, često bih izbjegla odgovor. Ovaj put usudit ću se izreći, da se molim i nadam da će i to Bog uskoro posložiti. Želja mi je da se to ostvari – nekako s proljeća!“, zaključila je Marijana.

SUD

Svršeno je…

Ne osjećam tijelo,

samo misli neke.

I vidim put,

ne više uzak

i obalu neke

mirne rijeke.

Ispunio sam

otajstvo ljubavi

za Domovinu,

krvlju ispisan

za djedovinu.

Računa li se

borba moja

u nebu kao zločin?

Reci mi,

o Vječni,

kako ćeš shvatiti

moje obrane čin?

Svršeno je…

Što li ću reći

kad dođem

pred nebeska vrata?

Trebam li se

bojati vječne kazne

jer sam u ratu

branio brata?

Kad su vodili rat

protiv Tebe,

Ti si se

oružjem šutnje branio.

Moja obrana

bila je puška

s kojom sam možda

mnoge i ranio.

Vječni,

o gdje će mi duša

nakon zapovjedi

koje si dao

i koje si nam zabranio?

Jer da bih bio

zaštita bratu

i ja sam nekog

ubio u ratu.

Duša mi treperi

i pitam se,

na koju stranu neba

ćeš je sahraniti?

Kako ćeš mi suditi,

o Vječni,

jer sam se odlučio

hrabro braniti?

Jer htjedoše mi

Domovinu ukrasti,

ubiti i ukloniti

svaku trunku časti.

Htio sam mir.

Reci mi,

o Vječni,

koji će me dio

neba zapasti?

A Vječni na to odgovori:

Pala vojsko

počuj i vidi,

Vojvodu

nebeske vojske

u sjaju.

Vi koji umrijeste

za braću svoju

bit ćete

još danas

sa mnom u raju.

Nakon smrti

Sina svoga

ne vidjeh veće

patnje od davnina.

Neka se ne boji Hrvat,

koji se branio časno,

s desna Meni,

vječna mu

je Domovina!

DA NISAM JA?

Da nisam ja,

o moj Gospodine,

k’o Juda bila sve ove godine?

Poljupcem Te izdala,

neprijateljima pridala,

srebrenjake bacala u blato.

Reci mi, patiš li, Kriste,

zbog mene zato?

Da nisam ja,

o moj Gospodine,

k’o Petar bila sve ove godine,

skrivajući poglede

dok preda mnom Te odvode?

Reci mi,

jesam li Ti veliku ranu zadala,

kad sam rekla

da nisam Te znala?

Da nisam ja,

o moj Gospodine,

k’o vojnik Longin

sve ove godine?

Probola Ti srce

da zemlja se zatrese,

dok kidaju se

hramske zavjese?

Reci mi,

da nisam ja uzrok

tvoje Majke boli?

Taj mač koji je proboo srce

koje Te toliko voli?

O jesam i kajem se,

o moj Gospodine,

za sve što sam bila

sve ove godine.

Kajem se za izdaju,

koplje i Judine škude.

Sudi mi pravedno,

neka mi

po Tvojoj riječi bude.

O jesam i kajem se,

o moj Gospodine,

za sve što nisam bila

sve ove godine.

Ni rubac Ti k’o Veronika

nisam dala,

ni s jeruzalemskim ženama

za Tobom plakala.

Ni s Majkom Ti pod križ

nisam stala,

a Ona mi Tvoju smrt

za moj život dala.

O jesam i kajem se,

o moj Gospodine,

što nisam k’o Ivan

sve ove godine.

 
index Instagram400x230 youtube