Dušan Musa o promociji knjige u Mostaru – audio

Knjiga iznosi nove detalje o Hercegovačkom ustanku i vođi ustanka, a ujedno je ovo Musina treća knjiga na ovu temu.

Na pitanje zašto ga toliko intrigira tema „Hercegovačkog ustanka“, Musa odgovara da je to tema o kojoj se mora pisati iz razloga jer je to naša povijest, „naša čista i kristalna povijest“

„Tu su naši ustanici bili ustanici, borili su se za svoju slobodu, pri tome su nastojali da s onima s kojima mogu surađivati, a u ovom slučaju, to su bili pravoslavni, odnosno srbi, da s njima sklope savez i s njima se bore“, kaže Musa.

Hercegovački ustanak su pokrenuli katolici u selu Dračevu kod Gabele 19. lipnja 1875. Katolici su do tada bili pasivni skoro 200 godina, a Musa u razgovoru za Radio Ljubuški ističe kako su sami ustanici isticali da se bore protiv aga i begova.

„Tadašnje age i begovi su bili u najgorem smislu onakvi kakav naš čovjek može biti, „nikad im nije bilo dosta“… ističe Musa i ilustrira to primjerima, govorio je i o budućim projektima, te kako izgleda život novinara u mirovini.

U programu predstavljanja Musine knjige u Mostaru su, uz autora, sudjelovali moderator Nino Šarac te mag. povijesti Zvonimir Herceg.

Evo isječka s predstavljanja u Mostaru:

„Slamanjem moći muslimanskih feudalaca, otvorio se prostor za buntovno iskazivanje nezadovoljstva kršćanskoga stanovništva, jer ih je tada bilo sve teže ukrotiti. Zadnja dva desetljeća osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini ispunjena su bunama pravoslavaca, posebno efikasnih u istočnoj Hercegovini uz crnogorsku granicu. Zadnja u nizu tih buna naziva se Hercegovačkim ustankom, a njega su pokrenuli katolici u selu Dračevu kod Gabele 19. lipnja 1875. Katolici su do tada bili pasivni skoro 200 godina, živjeli su u težim uvjetima nego pravoslavci, a njihovi predvodnici, franjevci, bili su usmjereni na osiguravanje opstanka pa su umjesto buna i žalbi poticali pasivno mirotvorno trpljenje i lojalnost osmanskim vlastima. Međutim, dio svećenika, a među njima se ističe don Ivan Musić, cilj opstanka katolika odlučili su tražiti drugačijim sredstvima. Financijski kolaps carstva koji je iziskivao veća porezna davanja, neprovođenje proklamiranih reformi te kontinuitet obespravljenosti kršćana, pogoršavanje agrarnih prilika u kojima je kodificirana premoć muslimanskih zemljoposjednika te fanatizam muslimanskih masa, a na kraju i kulučenje za osmansku državu doveli su do kraha četiri stoljeća stara režima. Ustanak, kako rekosmo poveli su katolici istočne Hercegovine, koji su za vođu izabrali don Ivana Musića. Njegovi ustanici cijelo su vrijeme surađivali s pravoslavnim suborcima u cilju postizanja zajedničke slobode. Ustanak su podržali i logistički vodili svećenici i nacionalno osviješteni puk i političari Dalmacije, bez čije podrške se hercegovački ustanici ne bi mogli dugo opirati. Osim vjerske solidarnosti Dalmatinaca i hercegovačkih katolika, jasno su izraženi i početci prodiranja nacionalne osviještenosti. Dalmatinci su pomagali narod koji su smatrali svojim, a Hercegovci su podizali austrijske, a potom dubrovačke zastave jer je pod njima živio puk kojega su vidjeli kao svojega. Dok su Srbija i Crna Gora zdušno pomagale pravoslavne ustanike, koji su se digli tri tjedna poslije katolika, Musićevi ustanici nisu dobili podršku katoličke Austro-Ugarske. Umjesto da podrži ustanak naroda čiji je zaštitnik bila, Dvojna Monarhija je zatvarala ustanike, ukidala dalmatinske odbore pomoći, davala slobodan prolaz osmanskim trupama te do smrti izgladnjivala i protjerivala izbjeglice i prognanike. Podunavska Monarhije nije marila za slobodu katolika, nego za što jednostavnije i bezbolnije imperijalno širenje na istok. U takvim nepovoljnim prilikama, don Ivan Musić i istočnohercegovački katolici tri su godine ostali nesalomivi. Ukliješteni između suprotstavljenih imperijalističkih interesa velikih i malih susjeda, taktizirali su suradnjom s Crnom Gorom i Austro-Ugarskom. Naposljetku su organizirali samostalnu i stabilnu Vojvodinu Donje Hercegovine, u kojoj su imali čak i funkcionalnu carinu, a lokalni muslimanski begovi vojvodi Musiću dolazili su radi rješavanja vlastitih sporova. Na teritorij Vojvodine Donje Hercegovine čak se vratilo i prethodno protjerano stanovništvo, stoga možemo s pravom reći da su don Ivan Musić i njegovi ustanici osigurali ostanak tamošnjih katolika.“