Nino Raspudić: Novo lice u politici i Bleiburg za kvizaše
- Napisao/la Ljubuški IKS Portal
- Objavljeno u In medias res
- Ispis
- Pošalji e-mail
Kolumnu Nine Raspudića, objavljenu na portalu vecernji.hr, u kojoj komentira prijepore oko mise za žrtve Bleiburga, prenosimo u cijelosti.
Što bismo očekivali od mladog čovjeka, dobro poznatog i omiljenog lica s tv-ekrana, u prvom javnom obraćanju nakon što je odlučio ući u politiku i kandidirati se na predstojećim korona-parlamentarnim izborima?
Pa naravno, opravdavanje masovnog zločina komunističkog režima počinjenog prije 75 godina, što drugo!
Stranka Radnička fronta održala je prekjučer konferenciju za tisak povodom “odmazda nakon Bleiburga 1945”. Na konferenciji je predstavljeno i veliko pojačanje stranke, Krešimir Sučević Međeral, tituliran kao “poznati intelektualac i kvizaš”.
Prvi politički istup ugledni kvizaš iskoristio je da se obračuna s “polaganjem vijenaca na Bleiburgu od strane državnih vlasti i neoustaškog Počasnog bleiburškog voda, katoličkim i islamskim vjerskim obredima na Mirogoju te misom u Sarajevu”.
Priključio se tako hajki koja već tjednima traje protiv Katoličke Crkve u BiH povodom mise za žrtve “Bleiburške tragedije” najavljene za subotu, 16. svibnja u sarajevskoj katedrali.
Progon vodi bošnjačka politička i medijska krema, s tolikom žuči da čovjek prirodno pomisli kako tu moraju djelovati neki dublji kompleksi. I doista je tako. Već davno je izreka “sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture” u BiH dobila dodatak – “i bošnjačkog antifašizma”.
O čemu je riječ najbolje je objasnio potpukovnik Hamdija Osmanović, narodni poslanik iz Cazina, na Trećoj sjednici ZAVNOBIH-a održanoj u Sarajevu od 26. do 28. travnja 1945. gdje je rekao: “Neki ljudi govore da Muslimani u ono vrijeme nisu pošli za ustaškim pokretom, nisu se našli u redovima ustaša, nisu se našli u redovima okupatora, ali drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da se ogromna većina Muslimana našla na frontu okupatora (…) I Muslimani kada su vidjeli i osjetili na svojoj koži kakav je strašan teror okupatora, kakve je sudbina namijenjena Muslimanima, kada su osjetili slabljenje Njemačke pod udarcima Crvene Armije i naše vojske, oni su počeli da se preorjentišu, počeli su stupati u redove narodno-oslobodilačke vojske”.(ZAVNOBIH, dokumenti, 1968., str. 426).
Zanimljivo je da potomci “preorjentisanih” nisu imali nikakvih problema podržati mise s istom nakanom održane u nizu sarajevskih crkava ratne 1995. Sarajevo je tad još tukla sljednica Titove vojske, s petokrakama na glavi, govoreći kako se bori protiv fašista, ustaša, handžar-divizije i sl. pa je moguće da onaj tko se u Sarajevu tada nije osjećao onako kako ga je titulirala Karadžićeva propaganda, počešao po glavi i zapitao – jesu li baš sve žrtve prije pola stoljeće bili ustaški koljači ili je bilo i nevino stradalih?
Biskupska konferencija BIH jasno je dala do znanja kako “prema nauku Katoličke Crkve, moliti za neku osobu ili za neku skupinu ne znači niti odavati počast toj osobi ili skupini, niti poistovjećivati se s njima, niti prihvaćati njihova politička uvjerenja”.
Ali badava, “preorjentisani” bi određivali Crkvi kako i za čije duše smije moliti. Svatko koga je smaknula jugoslavenska komunistička vlast je po njima bio fašistički koljač, valjda i 663 ubijene crkvene osobe, što je svjetski komunistički rekord.
Bošnjački mediji su u potrazi za pojačanjima “pokucali na vrata zaboravljenih asova”, pa su tako tamošnju javnost kao pošteni Hrvati dodatno prosvijetlili Stjepan Mesić i Zoran Pusić.
“Preorjentisanima” logično ne smeta to što je Mesić jedni visoki političar koji je u zreloj dobi afirmativno govorio o NDH i o tome da se nemamo što ispričavati za Jasenovac, jer se, u međuvremenu, i on ponovo “preorjentisao”.
Mogle bi se napraviti dvije kompilacije Mesićevih snimki, jedna za jugototalitariste, druga za NDH-nostalgičare - jednako šeretski je zastupao obje pozicije, ovisno o kontekstu. Kao da, primjerice, napravimo jednu kompilaciju golova koje je Luis Figo zabio dok je igrao za Real, za fanove tog kluba, a jednu odvojenu dok je igrao za Barcelonu, za tamošnje navijače.
Mesić je sebi blizak mentalitet pronašao u Sarajevu gdje 1995. godine novine izvještavaju o “Komemoraciji nevinim Bleiburškim žrtvama hrvatskog i bošnjačkog naroda” u Kamernom teatru, donose detaljan popis misa za žrtve Bleiburga, te fotografiju bacanja prigodnog vijenca za žrtve u Miljacku, e da bi danas zabranjivali održavanje mise.
Da je po kvizašovom i da su drugovi bili temeljiti, Zoran Pusić bi s godinu dana ostao siroče. Kako to da njegovom ocu koji je bio časnik sudac u Domobranstvu NDH nije pala dlaka s glave, dapače, postaje uglednik i u novoj državi i režimu, a toliki tinejdžeri su završili pod zemljom, za njih nije bilo milosti?
U skladu s Heraklitovom izrekom kako “mnogoznanje ne vodi mudrosti”, činjenica da kvizaš u glavi nosi podatak tko je bio paragvajski ministar prometa 1980.-ih godina i tko je osvojio broncu u utrci u brzom hodanju na 20 km u Tokiju 1964. ne čini ga automatski razboritim.
Iako ležerno opravdava komunističke pokolje on ne djeluje kao bešćutni monstrum, već prije kako netko tko zbog ideološke indoktrinacije nije svjestan što govori. Vjerojatno nije nikada zaklao ni kokoš, niti bi to bio u stanju. Među ljudima s kojima se politički povezao znakovito je veliki broj vegetarijanaca. Nikada neću moći do kraja shvatiti kako mogu pokazivati tako veliku sućut prema psima lutalicama, kokošima, amazonskoj prašumi ili zagrebačkoj magnoliji, ali ne i prema desetinama tisuća ljudi koji su bez suda pobijeni i pobacani u rudarska okna, jame i tenkovske rovove.