I Staljin se borio protiv fašizma, ali nije bio antifašist nego ubojica
- Napisao/la nedjelja.ba
- Objavljeno u In medias res
- Ispis
- Pošalji e-mail
Kad su jednom zgodom upitali njemačkoga književnika, nobelovca, Heinricha Bölla bi li trebalo spasiti iz rijeke pilota čiji se zrakoplov srušio nakon što je bacio bombu na selo nedužnih civila, odgovorio je kako treba, jer čovjek nema pravo odlučivati o ljudskom životu.
Ovo bi se trebalo poglavito odnositi na one koji su ubijeni bez suđenja, samo zato što nisu pripadali ovoj ili onoj ideologiji, ovoj ili onoj vojnoj grupaciji, ovom ili onom narodu. Nažalost, to pravilo nisu uvažavali četnički, ustaški, ali ni određeni partizanski krugovi koji se danas rado kite idejom antifašizma.
Piše: dr. fra Luka Marković / Katoliički tjednik
Zasigurno je među ustašama bilo ljudi koji nisu bili spremni činiti zločine, kao što je bilo i među četnicima ili partizanima onih koji se nisu željeli osvećivati nad nedužnim civilima. Nažalost, na jednoj i drugoj strani bilo je krvnika kojima ljudski život nije bio svetinja.
Ustaše zasigurno nisu ubijali u ime hrvatskoga naroda, jer ih narod nije za takve prljave poslove delegirao, nego u ime svoje bolesne zaslijepljenosti ideologijom.
Ni oni među partizanima koji su počinili zločine nad nedužnima nisu se osvećivali u ime antifašizma nego u ime bolesne ideologije staljinizma i titoizma, iz uvjerenja kako treba satriti sve što ne prihvaća ideju komunističke diktature.
Nužno je osuditi sve zločine
Europa je to poodavno shvatila i osudila sve one koji su činili zlodjela u ime fašizma i komunizma. Nažalost, na prostoru bivše države se to nije dogodilo. Ne samo da nije došlo do lustracije – za demokraciju toliko potrebnoga odvajanju žita od kukolja, nego se i dalje nastavilo s ustrajavanjem na tome da je partizanski pokret u cjelini bio antifašistički.
Kako mogu biti antifašisti oni četnici koji su uz Drinu poklali nevine muslimane pa se pri kraju rata pridružili Titovim partizanima? Kako mogu biti antifašisti oni koji su ubijali nedužno hrvatsko stanovništvo samo zato što su hrvatstvo povezivali s ustaštvom? Kako mogu biti antifašisti oni koji su više od 40 godina terorizirali sve one koji nisu prihvatili njihov i Titov despotski, raskalašeni i nemoralni život?
Krajnje je vrijeme preispitati i osuditi sve zločine nad nedužnima, bez obzira tko ih je počinio i kojem narodu pripadali. A bilo ih je puno, kako od ustaša, četnika, tako i od staljinizmom zadojenih Titovih partizana.
Vrijeme je...
Tek kad se to dogodi, doći će do sloge unutar hrvatskoga naroda, a vjerojatno i u okruženju. Tada neće biti bolesnih i perverznih izjava političkih mediokriteta protiv slavljenja mise za pokojne na Bleiburgu.
U suprotnom moglo bi se dogoditi da nad sobom izgube kontrolu i oni koji su doista bili za izmirenje djece svih Hrvata, bez obzira na kojoj su strani bili njihovi očevi. Jer je teško povjerovati da će hrvatska mladost i dalje podnositi priču o dobrim komunistima koji su ubijali nedužne, zatvarali ljude zbog nekoliko riječi kritike, osnovali Goli otok, mučili po tamnicama neistomišljenike. Dosta je priče o antifašizmu onih koji su uprljali ruke krvlju nevinih, svejedno je li se radilo o hrvatskim, bošnjačkim, njemačkim ili srpskim žrtvama.
Vrijeme je da se oda priznanje onima među partizanima koji su se doista istinski borili protiv fašizma i doprinijeli vraćanju hrvatskih okupiranih teritorija, ali isto tako da se sudi onima koji su ubijali nedužne u ime staljinizma i komunizma. Ako se može suditi stare naciste, može i one među nekadašnjim partizanima koji su ubijali nedužne. A nedužan je svaki kojem se krivnja ne dokaže.
Dosta je komunističke ideologije
Već je dodijalo slušati tupe i ogavne izjave onih političara koji su sljedbenici zločinačke komunističke ideologije. Sve im smeta osim zlodjela njihovih očeva, djedova ili idejnih otaca. Dosta je njihove logike osuđivanja samo drugih zlodjela kako bi se odvratila pozornost od njihovih učitelja i odgojitelja. Vrijeme je da ta dresirana i hipnotizirana djeca partijskih funkcionara shvate da su u ime komunizma učinjeni grozni zločini. Među mnogim koje su ubili Titovi komunisti, čiji broj premašuje zasigurno žrtve Jasenovca, bilo je jako puno nedužnih.
A Bleiburg ne govori samo o žrtvama u Austriji nego i o desetcima tisuća ubijenih na drugim mjestima za vrijeme bijega od komunističkih zločinaca koji su zloupotrijebili antifašizam, osvećujući se i nad nedužnima ljudima.
Nužno je preispitivanje
U mojem rodnom mjestu Matici u Bosanskoj Posavini „Bleiburg“, ako ga se shvati u širem pojmu, snosi odgovornost, prema zadnjim podacima, za 90 ubijenih i nestalih. Ogromna je to brojka za jedno selo koje je tada imalo negdje oko 1 500 stanovnika. Kad se uz to zna da se među žrtvama nalazilo svega nekoliko pripadnika ustaškoga pokreta, podatak o ubijenima je zastrašujući.
Iako sam do sada bio skeptičan glede preispitivanja prošlosti, jer znam koliko budno na svaki hrvatski potez motre „gospodari ovoga svijeta“, počinjem shvaćati da je to nužno. Štoviše, da je zadnji trenutak preispitati sve što se iz prošlosti preispitati može. Zašto? Jer živimo u svijetu poremećenih umova koji još uvijek brane sve ono što su partizani učinili i bojim se da će izazvati i drugu stranu da krene ekstremnim putem. Naznaka već ima. Nažalost, ne brane ove današnje galamdžije partizane antifašiste, kakvih je bilo puno, nego komuniste i zločince među njima, u strahu da se ne razotkriju zlodjela njihovih očeva i djedova, ili onih koji su im svojom dugogodišnjim terorom nad neistomišljenicima omogućili lagodan život.
Jugoslavija se raspala, ali komunizam, koji se prodaje za antifašizam, nije propao. On još uvijek ideološki vlada ovim prostorima. Još uvijek želi određivati što je u povijesti bila istina a što laž, tko su bili ubojice a tko žrtve.
Nije dobro što nije došlo do lustracije
U nekoliko sam navrata napisao da su djeca ponekih komunista toliko zadojena lažnim komunističkim humanizmom da su postala i sama slijepa za razlikovanje dobra od zla. Ako već misle da su komunisti imali pravo ubiti tolike navodne pristalice ustaštva, neka se pitaju što je narod trebao učiniti s rigidnim komunistima i njihovim potomcima, da se vodio istom logikom, nakon propasti Jugoslavije. Dobro je da nije došlo do osvete i revanšizma. Ali nije dobro što još uvijek nije došlo do lustracije i odvajanja žita od kukolja. Nije dobro da se još i danas šepure oni za koje se zna da su počinili zločine poslije Drugoga svjetskoga rata, da su do zadnjega dana ostali vjerni velikosrpskoj ideologiji. Nije dobro da u demokraciji mogu politički napredovati oni koji se dive Titu i komunističkoj diktaturi, što je već civilizirani zapadni svijet divno osudio. A osudio je zato što se zna da je staljinistički komunizam i onaj njemu bliski titoistički oduzeo život mnogim nevinima. Vrijeme je da to shvate Komšići, Josipovići, Stazići i mnogi drugi.
Rigidna desnica u Europi jača. Nitko ne može biti siguran da neće ojačati i u hrvatskom narodu ukoliko se ovaj proces ponižavanja nedužnih žrtava nastavi, ukoliko se ne napravi razlika između ustaša i domobrana na jednoj strani, te časnih partizana antifašista i osvetničkih povampirenih komunista na drugoj.
Srbi su afirmirali četništvo. Dva zadnja predsjednika Srbije, prošli i aktualni, su se dičili četništvom. Ne bih volio da se tako nešto dogodi i s hrvatskim narodom u odnosu na ustaštvo. Ukoliko ideolozi lažnoga komunističkoga antifašizma među Hrvatima budu i dalje ustrajavali u svojim zabludama, to bi se moglo i dogoditi. Posljedice po hrvatski narod bi bile nesagledive.