Dubravka Mijatović - integrativna terapeutkinja: Oboljeli od koronavirusa nisu izrodi! Budimo solidarni s njima

Tema je to kojoj treba posvetiti više pažnje i razumijevanja, pa i kroz razgovore sa stručnim osobama.

Jedna od njih je Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja, PEAT trenerica i access consciousness facilitatorica. Evo što je kazala u intervjuu za Bild.ba.

Stigmatizacija može dovesti do kršenja ljudskih prava te isključenja iz društva. Složit ćete se da je upravo osuda okoline nešto što nam općenito, a pogotovo sada, ni najmanje ne treba?

Apsolutno nam ne treba! Osuda okoline, kojoj smo na veliku žalost, još uvijek, kao društvo skloni, je izrazito toksična i ubitačna za osobu kojoj je namijenjena. Razara je u samu srž postojanja koja može biti pogubna za zdravi doživljaj sebe pa onda i za njeno psihološko i emocionalno zdravlje koje će utjecati na njen privatni i društveni život. S velikom „slašću“ upiremo prstom u drugoga zbog ovog ili onog. „Najsočnije“ kave su na tu temu, a ne znamo da, zapravo, „istovaramo“ sadržaj učmale močvare koja se nalazi u nama. I koja je samo naša. Kad o drugome „prljavo“ zborimo, onda o sebi govorimo.

Stigma je grčka riječ i znači ubod, žig, obilježje, ožiljak, a koristimo je i kao ljagu, sramotu i ruglo. Dakle, negativna konotacija! Stigmatizacija bi značila žigosanje, tj. obilježavanje osobe koja zbog nečeg, u ovom slučaju bolesti, odstupa od „normalnog“ standarda. Razlozi stigmatizacije su strah i neznanje. Neosviještenost da smo i mi „nositelji zaraze“ sa svojom sirovošću i surovošću naspram oboljelih i da i mi možemo biti stigmatizirani – ukoliko se razbolimo. Neprihvaćanje kompleksnosti života i njegovih izazova koji bi nas trebali usmjeravati na širenje vlastite percepcije i rast koji će razvijati razumijevanje, suosjećajnost, plemenitost i čovječnost koja će unaprjeđivati i inspirirati. Razlozi stigmatizacije su i vlastita ograničenost, nerazvijena emocionalna inteligencija iz koje najčešće proizlaze bešćutnost, zaziranje, prema drugom i drugačijem ili oboljelom. Stigmatizirani ljudi trpe izopćenost, omalovažavanje i odbacivanje.

Ako malo bolje razmislimo, stigmatizacija ne donosi samo loše posljedice oboljeloj osobi. Ugrožena je, na neki način, i zajednica u kojoj te osobe žive. Kako probuditi solidarnost i pokazati da ona nije iščezla?

Kroz znanje da smo svi jednaki! Da nisu važne ni stranke ni ideologije ni rasa ni nacija, a ni akademski status. I da se svi možemo naći u istoj situaciji. Da svatko isto osjeća bol, zabrinutost, patnju i bespomoćnost. I da osoba koja se razboljela od koronavirusa nije nikakav izrod, da nije manje vrijedna od ostalih i da nije drugačija od ostalih. Kao što vrijedi i za njenu obitelj koja je na udaru vrlo neugodnih priča, zaključaka i predrasuda. Solidarnost se razvija kroz obiteljski uzor pomaganja, prihvaćanja i davanja podrške ali i kroz vlastito teško životno iskustvo u kojem nam je bila potrebna podrška i razumijevanje druge osobe iz kojeg smo izvukli znanje kako sada mi možemo dati tu istu podršku koja je nama bila potrebna i koja je katkad bila od presudne važnosti.

Nažalost, svjedočimo pojavi koronavirusa i u domovima za stare i nemoćne osobe. Njima, kao posebno ranjivoj skupini je potrebna posebna pažnja, jednako kao i svim zaposlenicima ustanova u kojima borave. Na koji način im možemo pomoći?

Prvo i osnovno polazište po pitanju starih i nemoćnih osoba jest da je svačiji život, ma koliko on imao godina, važan i da se prema svačijem životu treba odnositi s dubokim poštovanjem. U tom domu je nečija majka, otac, brat ili sestra. S takvim polazištem ćemo dati maksimalnu stručnu pomoć i njegu, osobito u ovoj situaciji koja je epidemiološki zahtjevna. Što se tiče zaposlenika u domovima za stare i nemoćne osobe, ovdje bih naglasila da je jako važno da imaju odgovornost prema sebi. Da paze na sebe i osluškuju svoj ritam. Može se dogoditi premorenost, napetost, iscrpljenost, strah i da je njima jednako potrebna podrška ili psihološka pomoć, jer svoju energiju usmjeravaju upravo najizloženijoj skupini ljudi u ovoj nezahvalnoj situaciji.

Pojedine općine i gradovi su zahtijevali objavu imena osoba oboljelih od koronavirusa ali, to je spriječeno zahvaljujući Agenciji za zaštitu osobnih podataka BiH. Nije vrijeme da se donose ovakve ishitrene odluke, no što dovodi do njih?

Ovo me podsjetilo na stup srama kojeg vežemo za daleku prošlost, ali kao društvo, nismo daleko dogurali u evolucijskom i civilizacijskom pogledu. Sreća pa postoje ljudi s razvijenom svjesnošću koja u sebi nosi samopoštovanje, znanje, naprednost, osjećaj za drugoga, poštovanje prema drugome, zauzimanje za drugoga, pogotovo u izuzetno osjetljivoj situaciji kao što je ova. Ovdje je opet na djelu strah, nepromišljenost i neznanje. Nepoštovanje tuđih granica, privatnosti. „Objava imena?!“. Pa čovjek nije podatak! Niti smije biti! Niti je brojka ili jedan u nizu! NE! Svatko od nas je jedinstvena jedinka i svatko od nas je jednako važan. I svi činimo jednu povezanu, umreženu cjelinu koja hoda ovom planetom. Dajemo ono što imamo. Ako imamo samopoštovanje, zdravo, autentično, onda ćemo imati i poštovanje prema drugom čovjeku, pogotovo bolesnom i svim njegovim pravima koje s pravom posjeduje. Dajemo i pokazujemo ono što imamo. Ili nemamo.

Susrećete li se u svakodnevnom radu s osobama kojima je stigmatiziranje nanijelo određene teškoće?

Da! Postoje ljudi koji se unaprijed boje jer su došli na psihoterapiju da ih zbog toga ne bi netko stigmatizirao. Postoje ljudi koji se osjećaju obezvrijeđeni i da ne pripadaju ovom društvu jer su različite seksualne orijentacije. Zbog toga dovode u pitanje smisao svog života i još se boje da to netko ne sazna. Razvedene žene s kojima sam radila, također, dovode u pitanje vlastitu sposobnost, ženstvenost, majčinstvo jer im brak nije uspio i zbog toga su mnoge slomljene, a kad dobiju informaciju da spadaju u skupinu „raspuštenica“, njihovoj boli i patnji nema kraja.

Dakle, ne znamo što ljudska duša skriva i s čime se sve bori i koliko je razapeta između „društvenih normi“ i „pravila“ i onoga što se nekom od nas, u suprotnosti od toga dogodilo. Sve to razbija i urušava osobu i dovodi je do depresije, povlačenja, gubljenja svoga centra i snage. Zato je primarno znati da svatko od nas ima pravo na svoj život i sve ono što se događa u tom malom univerzumu u kojem svatko od nas ima svoje priče, svoju maštu, svoja nadanja, svoje strepnje, svoja razmišljanja, svoju ljubav, svoju tugu, svoje razočaranje, mnoga pitanja na koje često odgovora nema, svoje prijatelje, svoju ljutnju… Ali si i dalje vrijedan i zaslužuješ najbolje od života!

U procesu destigmatizacije, važnu ulogu bi trebali imati i mediji. Po Vašem mišljenju, jesu li dovoljno odgovorni?

Ovo je jako važna i rijetka tema zbog koje ste me pozvali kao sugovornika. I to pozdravljam. Ponekad mi se čini da neke osnovne ljudske vrijednosti i mjerila moramo iznova učiti. Ili, bolje rečeno, ukazivati na njih. Mediji su izuzetno moćni u edukacijskom i razvojnom smislu ako su i sami novinari etični i objektivni i svrha im je dobrobit svakog čovjeka, pogotovo onog „malog“, obezvrijeđenog i bespomoćnog kojeg je „sustav“ samljeo. U tom smjeru je novinarska struka od neprocjenjive važnosti – kao odgovorna i ozbiljna u svom humanom naumu.

Možete li nam, za kraj, dati nekoliko smjernica – kako možemo dati svoj doprinos protiv stigmatizacije?

Kulturom življenja. Kulturom ophođenja. Ukoliko stigmatiziramo određene osobe ili skupinu ljudi, znajmo da sa sobom imamo posla. Oni su nam ogledalo i pokazuju nam gdje smo neosviješteni po pitanju svog iskrivljenog, zamršenog, negativnog emocionalnog naboja, koje nam je donijelo određeno neugodno iskustvo i na taj način ostavilo destruktivne posljedice. Zato smo i destruktivni prema drugim osobama na koje lijepimo, upravo, vlastite devijantnosti. Prvo odredište gledanja u bilo koju problematiku smo mi i ono što nosimo unutra. Introspekcija je put osvještavanja, razumijevanja i prihvaćanja sebe, a kad to izgradimo, onda ćemo imati razumijevanje i prihvaćanje i za druge.