Hrvatska je oaza ljevičarskoga ekstremizma i terora

Hrvatska – država dvostrukih kriterija u kojoj je ljevičarski ekstremizam postao dio mainstreama

Kad u autorskoj predstavi Olivera Frljića ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ glumica iz vagine izvadi hrvatsku zastavu ili kad se Željka Markić, msgr. Mile Bogović, Zlatko Hasanbegović i Velimir Bujanec prikazuju kao svinje koje se skončava metkom u čelo – to je umjetnička sloboda. Kad slovenski umjetnik Janez Janša u Rijeci, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, izreže hrvatsku zastavu, Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci odbija kaznenu prijavu s obrazloženjem kako je riječ o umjetničkom performansu. Kad se Djevica Marija na plakatima prikazuje u lezbijskom kontekstu i to je umjetnička sloboda, kao i kad se Isusa frljićevski prikazuje kao silovatelja muslimanki. Umjetnička je sloboda i filmsko vrijeđanje udovica Domovinskoga rata. A i veličanje zvijezde petokrake u Rijeci, kao simbola zločinačke totalitarne ideologije koja je inspirirala više od sto milijuna zločina diljem svijeta, naravno da je umjetnička sloboda.

Ljevičarski je ekstremizam u Hrvatskoj postao dio mainstreama

Kad volonterka Udruge ‘U ime obitelji’ bude fizički napadnuta u središtu Zagreba, ili kad dr. Ružici Ćavar progresivni siledžija slomi nadlaktičnu kost, ili kad braniteljicu Boju Kaurin usred bijeloga dana u tramvaju izvrijeđaju kao ‘kurvu’ i ‘šatordžiju’ i udare šakom, to ne zavrjeđuje gotovo nikakvu pozornost dežurnih političkih i medijskih higijeničara. Kad SDP-ov mladac poželi da se MiG sruši nad Čavoglavama i pobije desetine tisuća ljudi ili kad Stazić u Saboru požali što je 1945. pobijeno premalo ljudi – nikomu ništa. Protiv ovih se SDP-ovih uzdanica ne provodi nikakva istraga. A niti od SDP-ovih čelnika nema glasa osude. Jer – sličan se sličnome veseli. A veselilo se ovih dana potajno i Beljakovoj izjavi da je Udba trebala pobiti veći broj političkih emigranta. Beljak je i dalje ostao koalicijski partner iako je zazivao ubijanje neistomišljenika. Naime, sličan se sličnomu veseli. Ljevičarski je ekstremizam, koji otvoreno poziva na ubijanje ljudi, u Hrvatskoj postao dio mainstreama.

Stvaranje kastinskih medijskih statusa?

Kad je nedavno u Imotskome, u okviru karnevala (!), zapaljen krnjo koji prikazuje istospolni par koji u rukama drži maloga Stazića, onda se oni koji opravdavaju ljevičarski ekstremizam dižu na zadnje noge. Provodi se medijski linč, podižu kaznene prijave, zahtijevaju isprike, zazivaju zatvori i kazneni progoni. Hrvatska postaje oaza fašizma i govora mržnje. Dežurni komentatori dokazuju svoju pravovjernost i trude se koji će bolje hračnuti po Hrvatskoj. Oglašavaju se riječima osude i predsjednik države i predsjednik Vlade i sav politički zbor. Stazić govori o primitivizmu, iako teško da ima većega primitivca od njega na javnoj sceni. Ako je itko pionir govora mržnje na javnoj sceni, onda je to upravo on.

Kad se hajkarošima kao protuargument kaže da je riječ o fašniku, onda tu ne vrijede kao u slučaju ljevičarskoga ekstremizma bilo kakvi argumenti da je riječ o performansu. Performansi su privatna svojina ljevičarima. Ne vrijedi ni argument da su svojedobno na fašniku spaljeni i kardinal Josip Bozanić i Zlatko Hasanbegović. Oni valjda nisu ljudi pa ih se i ne može dehumanizirati. ‘Ali, ovdje je riječ o manjini, o ugroženoj manjini’. Vrlo plitak argument koji je već u sebi diskriminatoran jer podrazumijeva da bi neke manjine trebale zbog svoje manjinske karakteristike biti pošteđene kritike i da bi se trebali valjda stvoriti kastinski medijski statusi u Hrvatskoj.

Onoga tko realno ima moć u javnosti, ne smije se dirati i kritizirati!

A i postavlja se pitanje tko je u Hrvatskoj, zapravo, ugrožen. Ako se želi vidjeti tko u nekoj državi ima moć, onda treba vidjeti koga se u javnosti ne smije dirati i kritizirati. Jesu li prema ovomu kriteriju homoseksualci u Hrvatskoj nemoćni? Ne bih rekao. Svaka kritika te populacije (koja, treba pošteno reći, nije monolitna u svojim stavovima) automatski znači medijsku hajku za kritičara. Bijeli, heteroseksualni muškarci, da se poslužimo vokabularom Jelene Veljače, nemaju takve privilegije od strane medija. Oni će se, posebno ako su nazadni katolici i zatucani desničari, vrlo brzo naći na udaru ideološke žandarmerije. Njih se može ne samo spaljivati u okviru karnevala, nego se može otvoreno, bez ikakvih sankcija, pozivati i na njihovo fizičko likvidiranje. Ako mi ne vjerujete, pitajte Nenada i Krešu. Ili možda Sandru Bartolović? Ova ljevičarska novinarka, zaposlena u Hrvatskoj izvještajnoj agenciji (ranije i kolumnistica Pupovčevih Novosti i Pilselova Autografa) na svom je Twitter profilu, komentirajući spaljivanje krnje u Imotskom, napisala: ‘Zemlja u kojoj inkvizicija spaljuje lutke duginih boja zaslužuje isključivo izobilje koronavirusa i nestašicu zaštitnih maski’. Ne treba biti posebno inteligentan pa zaključiti što je ova novinarka, koju kao zaposlenicu Hine plaćaju svi porezni obveznici, poželjela svojim statusom. Riječ je, ponovno, o ljevičarskom ekstremizmu koji zaziva smrt političkih neistomišljenika. I ponovno, naravno, bez ikakve osude.

Ljevičari odjednom postali veliki zaštitnici djece

Kako bi pojačali pritisak na imotske performansere ljevičari su se dosjetili i djece. ‘Zašto nisu spalili petokraku ili Nenada Stazića, a ne dijete’ – pita se jedan lokalni SDP-ovac. Na stranu što se zapravo nije radilo ni o kakvu djetetu, nego o Nenadu Staziću, tipu koji je patentirao govor mržnje na javnoj sceni. Kad je potrebno udariti na neistomišljenike, onda su SDP-ovim licemjerima dobra i djeca. Odjednom su puni prevelike ljubavi za djecu. Naravno, isto ne vrijedi kad je u pitanju život nerođene djece. Štoviše, SDP-ov čelnik Davor Bernardić maksimalno bi liberalizirao mogućnosti abortusa i tako otvorio još veći prostor za ubijanje nerođene djece. U imotskome slučaju, međutim, i ‘djeca’ dobro dođu kao malj za udaranje neistomišljenike. U zapadnim demokracijama postoje dva načina kako se može odnositi prema kontroverznim postupcima i simbolima, pod uvjetom da se otvoreno ne poziva na nasilje. Ili sve dopustiti ili se zabraniti! U Hrvatskoj ne vrijedi ni jedno ni drugo pravilo. Hrvatska je zemlja dvostrukih kriterija u kojoj se zakon selektivno provodi prema onoj latinskoj: Quod licet Iovi, non licet bovi – Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu. Takvo je stanje iznimno opasno jer stvara frustracije i vodi u opasne društvene podjele. Toleriranje dvostrukih kriterija uništava mogućnost bilo kakva konsenzusa o bitnim društvenim temama.

I dok se od ljevičara, a ljevica u Hrvatskoj je zapravo ekstremna ljevica per excellence, može očekivati opravdavanje ekstremizma svojih medijskih i kulturnjačkih jurišnika, zanimljiv je modus operandi navodnih demokršćana u takvim situacijama. Zvijezda petokraka tako je za ministricu Ninu Obuljen umjetnički performans, ali naravno da to isto ne vrijedi u slučaju imotskoga krnje. Imoćani su ustaše. Nema tu drugoga, a kamoli trećega.

Demokršćanski kukavice bez Trumpove hrabrosti

Navodni demokršćani nisu se oglasili kad je bio spaljen kardinal Bozanić, ali su osjetili silnu potrebu osuditi spaljivanje imotskoga istospolnoga krnje. Općenito govoreći, i hrvatski i europski demokršćani kukavice su koji s kršćanstvom imaju veze kao i Vojo Šešelj s kulturnom i uglađenom raspravom. Kukavice koji se boje zamjeranja ljevičarima i liberalima. Dok ljevičari konstantno nameću ideološke i svjetonazorske teme i zastupaju stavove bliske svojoj biračkoj bazi, desničari se boje prozboriti i o jednom pitanju te vrste. Kad je nedavno Bernardić izišao s prijedlogom da djevojčice od 16 godina mogu bez roditelja vršiti abortuse, je li koji navodni demokršćanin izišao s argumentiranom kritikom toga prijedloga? Naravno da nije. A o zauzimanju za zabranu abortusa, kao ubojstva ljudskoga bića, da ne govorimo. Hrvatski demokršćani daleko su od Trumpove hrabrosti da se uopće pojave i na Hodu za život, a kamoli da se izjasne za zabranu abortusa. U protivnom bi ih napali lijevo-liberalni mediji, a mogle bi doći u pitanje i sinekure i beriva. Kakvo kršćanstvo, kakvo svjedočenje vjere, kakav spas ljudske duše – bitne su pozicije. Bitna je komocija. U se, na se i poda se! Kad su u pitanju hrvatski dvostruki kriteriji onda treba upozoriti i na to da se, kako je najavila ministrica Obuljen, sprema donošenje novoga Zakona o elektroničkim medijima. Novi zakon navodno će kažnjavati urednike portala za eventualne komentare ispod tekstova koji bi promicali govor mržnje. A s obzirom na to da će rijetko koji portal moći platiti dežurne nadzornike koji bi iz minute u minutu pratili hoće li tako neki anonimac, moguće i provokator, napisati neki mrzeći komentar, jasno je kako će jedino rješenje biti ukidanje komentiranja. A to je prvi korak prema cenzuri i jednoumlju.

Naravno, praćenje komentara zahtijevat će i posebnu medijsko-ideološku žandarmeriju koja će pratiti tko što piše po forumima. Eto prilike za nove Faktografe i Lažografe, Gongove, Dongove i Dokumente, da dodatno zarade progoneći neistomišljenike. Jer, nije se teško domisliti kako će se zakon provoditi i kako će ponovno postojati dvostruki kriteriji. Licencirani će mrzitelji i dalje, naravno, moći pisati i govoriti što god budu htjeti. Na udaru će se naći katolibani i zasukani desničari.

Index Krnjum Prohibitorum?

Već je istaknuto da u zapadnim demokracijama postoji mogućnost da se kontroverzni postupci, simboli i performansi svi zabrane ili svi dopuste ako ne pozivaju na nasilje. Osobno sam pobornik drugoga stajališta. Zabrane ponekad daju rezultate (primjerice, naravno da se mora zabraniti ubijanje ljudi ili krađa), ali ponekad su kontraproduktivne. Neka je ponašanja lakše kontrolirati ako su dopuštena. Zabrane dovode samo do većih problema.

Najiskrenije govoreći, piscu ovih redaka je sve vezano uz karneval još od četvrtoga razreda osnovne škole bezvezno i ne vidi poantu u spaljivanju ičega osim drveta za ogrjev ili roštilj. No tko je to taj koji bi određivao koje su to maškare dopuštene, a koje nedopuštene? Smatraju li možda vladajući da treba donijeti zakon i odgovarajuće podzakonske akte koji bi propisivali koji su to krnje dopušteni, a koji nedopušteni? Ili možda misle donijeti Index Krnjum Prohibitorum? Toga nema ni u Orwellovoj Životinjskoj farmi.

Zabranjivati običaje koji su dio narodne tradicije, sviđali se oni nekome ili ne (o ukusima se ne raspravlja) mogu zaista samo pomračeni totalitarni umovi. Čini se da hrvatski političari i dalje stoje na Titovim pozicijama i da ne razumiju da se tolerancija ne odnosi na istomišljenike, nego na ljude koji drukčije razmišljaju. Tito je, naime, govorio da nema demokracije za političke neistomišljenike, a u Hrvatskoj drug i danas očigledno ima brojne sljedbenike. I u pogledu demokracije, i u pogledu pluralizma, i u pogledu ekonomije. Zato smo i dalje komunistička prćija iz koje ljudi bježe glavom bez obzira…