Miki Bratanić: Bleiburgu je bio ‘konačno rješenje’ za Hrvate u korist nove Jugoslavije

Posvećujem ovaj članak tom divnom i dobrom čovjeku s kojim sam bio dugo u kontaktu i od kojeg sam saznao mnogo toga što se krilo od hrvatske javnosti, kako nekad, tako i danas.

Zvonkova majka bila je židovka pa je njegova obitelj podnjela križni put za vrijeme rata, a njegovi praroditelji odvedeni su u Auschwitz.

Zvonko je svoj križni put i jugoslavenski pokretni Auschwitz prošao nakon rata.

Premda je bio običan mladi vojnik, Hrvatski Domobran, sa željom prelaska u partizane, te nije imao nikakve krivnje na sebi, ipak je kao zarobljenik jugoslavenske armije i jugoslavenskih zločinačkih službi popuzt OZNA-e prošao sve ono užasno što se zvalo “preodgoj”.

Strahote, neciviliziranost, primitivizam i mržnja prema svemu što je Hrvatsko, urezale su mu se duboko u sjećanje pa ih je cijelog života želio podijeliti s javnosti.
Želio je da se istina sazna.

Početkom devedesetih godina ovaj tada već vremešni čovjek pokušava u Hrvatskoj objaviti svoju osobnu priču, nadajući se da će ona biti zanimljiva javnosti i izdavačima, ali nailazi na razočaranje i prolazi novi izdavački križni put, kakav su prošli mnogi drugi poput njega, koji su htjeli posvjedočiti istinu.

Svoju vrijednu knjigu, svojevrstan dnevnik/putopis, prisiljen je objaviti u on-line izdanju, na malo poznatom portalu, a tek 1999. kod malo poznatog ili bolje rečeno potpuno nepoznatog nakladnika iz Vinkovaca u nakladi od tisuću komada bez ikakve distributerske i promotivne logistike.

Od mnogih scena te njegove knjige s razlogom ističem onu u kojoj se oprašta od svog konja Zelenka koji u njegovom zagrljaju ugiba pogođen granatom. Scena u kojoj čovjek, okružen neizmjernom ludskom tragedijom, već dovoljno potresen, plače nad uginulom životinjom, te u njenim očima prepoznaje žal za rastankom i osjećaj tuge i danas mi je facinantna. Fascinira me činjenica kako neki ljudi imaju ljudskosti plakati i nad životinjom, a neki nemaju niti nad čovjekom. Možda je to stoga jer neki ljudi zapravo i nisu ljudi, već životinje. Zapravo nisu ni životinje, jer Zvonkov konj je imao osjećaja, kako je opisano u toj kultnoj sceni.

Mnogi ljudi poput Zvonka odlaze sa ovog svijeta i sa sobom odnose istinu. Istinu koju su htjeli podijeliti sa javnosti, ali nekome to nije odgovaralo. Zvonko je otišao zauvjek prošle godine. Sačuvao sam mnoga njegova pisma i njegove vrijedne zapise, lijepu knjigu, koja je svjedok vremena.

Nažalost svjedočanstvo je uzaludno ako nema porote ili ako porota ne može čuti glas svjedoka. A netko se jako trudi da upravo tako i bude.

Zvonko Springer dolazio je na moj otok Hvar, u Stari Grad i premda se nikada u životu nismo sreli, te premda nas dijele mnoge godine, osjećam ga kao svog velikog prijatelja koji me je zadužio znanjem.

On je samo jedan od bezbroj svjedoka koji su se usudili posvjedočiti kako na Bleiburgu tj Hrvatskom križnom putu nisu stradali koljači i zločinci koji su zaslužili smrt, već kako je Bleiburg bio “KONAČNO RJEŠENJE” za Hrvatsku i Hrvate, u korist nove Jugoslavije. Bila je to klaonica, kako su mnogi svjedočili, a tragovi nam danas to i potvrđuju. Bio je to poligon za potpuno i trajno uništavanje Hrvatske i onih koji su Hrvatsku željeli.

Opstrukcije njegovog svjedočanstva, ali i mnogih drugih govore nam kako ni danas u Hrvatskoj istina nije dobro došla i kako mnogima više odgovara laž. Njegova knjiga, premda ne sadrži svjedočanstva o masovnim likvidacijama, ili neka od potresnih scena silovanja i okrutnih ubojstava, a kakve nalazimo u neki drugim knjigama, svejedno nije bila poželjna našoj javnopolitičkoj sceni.

Vrijedan prilog ovoj knjizi svakako je osvrt gospdina Filipa Ćorlukića naslovljen “Povjesno utemeljene činjenice o NDH” koji vrlo jednostavno i čitateljstvu razumljivo prikazuje razvoj događaja prije, za vrijeme i nakon rata, te kojeg svakako vrijedi pročitati.
Možda je najosjećajniji dio knjige osobna auorova poruka na samom njenom kraju, a iz koje ovdje iznosim njen zaključak:

“Svi ljudi dobre volje čuvajte se čovječje okrutnosti te budite na oprezu pri pojavi svake vrste totalitarizma te nepravednog izopćenja osoba iz ma koga razloga. Moramo smoći snagu da oprostimo ali ne smijemo zaboraviti nanijete nam nepravde i progone.”

Neka ovaj članak bude moj mali skromni ljudski doprinos istini, te sjećanju na ljude od istine, ali i zahvala svima koji su se trudili da istina preživi, te za istinu bili spremni propatiti.
Posebno, veliko hvala pokojnom Zvonku Springeru, čovjeku koji je bio i ostao čovjek i neka mu je laka Hrvatska zemlja koju je toliko želio i volio.

Svim onim znanim i neznanim žrtvama tog tragičnog vremena neka Bog udjeli vječni pokoj, a nama živima snagu da svjedočimo istinu.