Gnjev bošnjačkih kondukatora

Budući da bošnjački šovinisti žele pretvoriti demokratsku vladavinu u fašističku, ali nemaju jednog vođu, jer se još nije rodio novi Alija (moćni Ali), stoga se među bosanskohercegovačkim muslimanima natječu za bošnjačkog vođu, ne samo političari, nego i intelektualci i vjerske poglavice, piše Rudi Tomić.

U takvom džumbusu (veselje u društvu) muslimanski se čelnici iživljavaju na račun hrvatskog naroda, u svim segmentima društvenog, kulturno, vjerskog i športskog života. Na svakom području ljudske djelatnosti, gdje je god to moguće, postavljaju balvane i zamke, a negdje i fizički se obračunavaju s nejakima ili manjim hrvatskim skupinama, ali najizraženiji bošnjački gnjev je očevidan u tisku i na malim ekranima.

Dobiva se dojam, da je najpopularnije biti protivnik nekom ili nečem, bez obzira na posljedice ili povijesne činjenice. Za političare, odnosno one koji su birani, odabrani ili se guraju, ili su gurnuti u javnu život, mogli bismo shvatiti njihovu ambiciju za učvršćivanje svojih plaćenih ili prestižnih položaja, ali teško je shvatiti intelektualce i vjerske čelnike, čiji se principi trebaju temeljiti na znanstvenim načelima i na moralnim zasadama.

Vrsni intelektualci obično zaziru od političara i vjerskih okruženja, kako bi mogli biti što nepristrani u svojim razmišljanjima. Međutim kod mnogih Bošnjaka teško su vidljive znatne razlike među njima, jer su politizirane znanstvene institucije i bogomolje, mržnja je duboko ukorijenjena, te kao bogomdano – ''svi udarati u jedan buban''!

Jezik i politika u BiH

Jezik je najosjetljivija niti nacionalne osebujnosti, te svako usprotivljene pune jezične izražajnosti direktan je udar na narod, sveukupno nacionalno biće, koji se služi tim jezičnim govorništvom.

Velikosrpska politika u obadvije Jugoslavije imala je revolucionarnu politiku na području kulture. U kraljevskoj Jugoslaviji pendrek je bio sredstvo za ''vaspitanje'' , dočim u komunističkoj Jugoslaviji Partija je vodeću ulogu uspostavila preko svojih vodećih ljudi u znanstvenim institucijama, ali s istom nakanom u tumačenju hrvatske povijesti i u skladu velikosrpske političke misli.

Hrvatski jezik, s kojim se Hrvati služe u svome više milenijskom povijesnom podrijetlu, s izmjenama i dopunama kao i kod drugih naroda različitih jezičnih govorništava, nikad nisu drugačije nazivali svoj jezik – nego samo hrvatski. Istina je, da su okupatori Hrvatske, kao i njezini susjedi, uvijek udarali na hrvatski jezik, koji je često bio i zabranjivan u školama i javnim ustanovama. Hrvatski jezik je bio zlostavljan, kao što je bio i hrvatski narod, u doba Otomanske i Austrougarske vladavine, kao i doba Jugoslavija, ali i nakon uspostave današnje Republike BiH i Hrvatske - i još uvijek nije pošteđen od natruha i oslobođen od političkih manipuliranja.

Zašto muslimanima u BiH smeta hrvatski jezik? Ima to svoje političke razloge, jer su neznatne jezične razlike između hrvatskog i bošnjačkog jezika i svako jezično pročišćavanje u hrvatskom jeziku je ponovni poziv bošnjačkim medijima za uzbunu, jer će u njihovom jeziku ostati kao tuđice, turske, hrvatske, srpske, njemačke i sl. riječi. Isto tako su činili srbijanski režimski intelektualci u vrijeme kraljevine i titovine, jer su u učvršćivanju hrvatskog jezika vidjeli i političkog neprijatelja – ustaštvo.

Od tuda dolaze takva poistovjećivanja hrvatskog jezika sa ustaštvom. Jer, u doba Nezavisne Države Hrvatske, za četiri godine svoje opstojnosti, više je knjiga objavljeno na hrvatskom jeziku nego u bilo kojem vremenskom razdoblju u kojem je Hrvatske bila u sklopu ili savezu drugih državnih okvira.

U vrijeme komunističke diktature hrvatski jezik je bio potiskivan, jer se radilo na uvođenju ''jugoslavenskog jezika'', odnosno ''srpske latinice'', stoga je hrvatski jezik bio nazivan ''ustaškim''. Na žalost bilo je i Hrvata koji su tako razmišljali, jer su bili komunisti ili jugoslaveni, a nekima i danas zaudaraju izgovorene hrvatske riječi.

Hrvatski jezik na Federalnoj televiziji u Sarajevu bio je najprije proglašavan fašističkim, tuđmanovskim, a sada su učestala poimanja s ustaštvom.

''Ljepuškasta novinarka informativnog programa Federalne televizije Nikolina Veljović, ali i njezine kolegice koje u programima ove medijske kuće govore hrvatskim jezikom našle su se na meti neobičnih napada u kojima se nastoji dokazati da je jezik kojim govore zapravo proustaški'' (Pincom, 10. 6. 2007.)

Naime, prihvaćeno je mišljenje bošnjačkog pjesnika Abdulaha Sidrana, da je ''jezik na Federalnoj televiziji proustaški'', kao i njegovih kolega Mehmeda i Nenada Filipovića, koji tvrde da taj jezik nema ništa zajedničkog s jezikom kojeg govore bosanskohercegovački Hrvati. Takvim šarlatanima sa šovinističkim stajalištima oštro se suprotstavio poznati hrvatski intelektualac Ivan Lovrenović i ocijenio - političkom gadošću.

Preporučio bih bošnjačkim političkim lingvistima, koji su toliko kobni na Hrvate zbog njihovog savezništva u ratu sa njemačkim i talijanskim fašistima, da pročitaju knjigu američkog autora George Lepre : ''Himmler's Bosnian Division'', The Waffen – SS Handschar Division 1943-1945. pa će biti tolerantniji naspram hrvatskih ustaša, kada se suoče s fašističkom privrženosti bosanskohercegovačkih handžarlija.

Zabranjen hrvatski jezik na FTV-u

Nezavisna novinska agencija NINA, jedina je agencija koja plasira vijesti na hrvatskom jeziku za mediji u BiH, kojoj je Federalna televizija otkazala usluge, jer više nema potrebe za hrvatskom jezikom. U mostarskom Dnevnom listu objavljena je i preslika dokumenta s potpisom generalnog direktora Jasmina Durakovića, u kojem se navodi prekidanje ugovora, jer ''RTV Federacije BiH više nema potrebe preuzimanja servisa vijesti na hrvatskom jeziku.''

Neki su pokušali protumačiti ovaj incident, kako navodno u hrvatskom entitetu nema dovoljan broj dobrih novinara, te da je to jedan od razloga otkazivanja NINA usluga. To je glazba za gluhe. Sveučilište u Mostaru, jedino sveučilište na hrvatskom jeziku u BiH, čiji odjel za novinarstvo spada među bolje u svijetu.

Prof. dr. Slavica Juka, dekanica Filozofskog fakulteta na Sveučilištu u Mostaru, rekla je Dnevni list (15. 6. 2007.) da ''svaka mlada osoba po završetku studija novinarstava ima dovoljno znanja da krene na daljnje usavršavanje… Studij novinarstava u Mostaru svojim radom i međunarodnim angažmanom jasno potvrđuje da je najotvoreniji studij novinarstva u našoj zemlji za suradnju s Hrvatskom, Slovenijom, Austrijom i zemljama Europske unije.''

Otvoreno se slažem s izjavama profesorice Slavice Juka, jer sam u par navrata održao nekoliko predavanja tamošnjim studentima novinarstva, koji su me oduševili svojim poznavanjem, ne samo europskih standarda žurnalistike, nego i naših američko-kanadskih metoda i načina informiranja i korištenje sredstava u priopćavanju.

S ovakvim postupcima dužnosnika u državnim institucijama i bošnjačkim medijima (uz izazove u Stocu, na Starom mostu, Zenici, Bugojnu, Sarajevu i drugim žarištima, te zabrani koncerta Thomsonu) hrvatski narod mora prihvatiti činjenicu da je ''kocka pala'' (alea iacta est), i da trebaju zauzeti odgovarajući stav. Ovdje ne mislimo da doslovce treba prihvate Cezarevu odluku, nego da koriste zakonske dozvoljenosti i da pogubno stanje predoče svjetskim čimbenicima i hrvatskoj Vladi u Zagrebu.

Ima mnogo toga što se može učiniti, kako bi se moglo provokatore urazumiti da prestanu s ugrožavanjima hrvatskih nacionalnih i vjerskih svetinja, ljudske dostojnosti i osobne slobode.

Treba, naime, naglasiti da nekoliko stotina tisuća (više od 400.000) pripadnika bošnjačkog naroda, odnosno pripadnika Islamske zajednice u BiH, su građani Države Hrvatske i imaju hrvatske putovnice. Mnogima, izgleda nam, ne smeta zločinačko ponašanje njihovih sunarodnjaka. Dapače, među najgrlatijim huškačima na hrvatske posebnosti, veliki broj tih kavgadžija u svojim džepovima nose hrvatske putovnice!

Većina Bošnjaka također odlaze u Hrvatsku, bilo poslovno ili na odmore, bez da uzimaju u obzir svoje odnose u ponašaju naspram hrvatskom narodu, pa se i u Hrvatskoj ponašaju kao ''kod kuće''. Tako su u Splitu vlasnici apartmana, trojica Sarajlija zaprijetili: ''Ustaška kučko, zapalit ćemo tebe i kuću i sve ustaše''. I to su učinili nakon što im je dala konak pod svojim krovom. Skinuli raspelo i bacili na pod, kao i druge svetinje u sobi, uz udarac čašom u glavu, ''zaprijetili da će doći ponovo za tjedan dana i zapaliti nju i njezinu kuću, govoreći kako treba pobiti sve ustaše koji je puna Hrvatska.'' (Bljesak, 17. o6. 2007.)

Očekuje se od čestitih Bošnjak, odnosno Muslimana, da ne prijeđu šutke preko ovakvih i ovolikih uvreda i mržnje naspram svojih sugrađana - Hrvata od strane svojih sunarodnjaka – Bošnjaka. Na smije se zaboraviti da mržnja rađa mržnju, stoga treba zaustaviti zlobnike da ne siju mržnju među komšijama u BiH i susjedima u Hrvatskoj.

Napade Bošnjaka na Hrvate u BiH nisu glušci Srbi iz RS, nego odmjeravaju prilike, pa se u nekim slučajevima priključuju bošnjačkim huškačima kao bi još više razbuktali mržnju među Hrvatima i Bošnjacima. U drugim prigodama uzimaju ovakve incidente za učvršćenje u svojoj ''Republici'', te ukazuju Hrvatima da se i oni moraju uokviriti u svoju ''Republiku'' radi opstanka na ovdašnjim prostorima. Međunarodna zajednica nema čistu predodžbu, a nisu toliko ni zabrinuti, jer po njihovom mišljenju daytonski sporazum je još na snazi.

Kao završnu misao prenijeti ću misli jednog hrvatskog očajnika, koje mi je priopći prijatelj u ovom međuvremenu, dok bio u razmišljanjima o tamošnjim problemima i dok sam u potrazi za nekim razboritim rješenjem.

''S Tvojim pogledima … nažalost, jako se slažem. Divim Ti se, kada snalaziš snage da se oglašavaš i potičeš, ali,…problemi su tako veliki i tako teško rješivi, da čovjeku dobronamjerniku jednostavno ponestane ne samo snage, nego i – nade. Ne dijelim mišljenje koje ću Ti iznijeti, a koje sam neki dan čuo od jednog ''očajnika'' da bi se BiH moglo spasiti samo ako bi se ''pobilo'' sve što je starije od 5 godina, kako bi mogla nastati nova, nepokvarena generacija. Strašno mišljenje, ali i strašan odraz stanja! Jer, kao da sve, ama baš sve, kreće na krivo! A jedan od razloga za takvo stanje leži sigurno u odbačenim i pogaženim - vrijednostima! Od onih osobnih i u najužim sredinama do onih svjetskih, globalnih.'' Nakon ovih izrečenih misli ostao sam bez riječ. Zanima me hoće li čitateljima ovih redaka riječi očajnika otvoriti srce i prosvijetliti razum?