U Drugom svjetskom ratu ubijen je svaki 10. župljanin Međugorja

Svakoga od nas Bog je stvorio jednoga dana na svoju sliku i priliku. Kaže nam to jasno Sveto pismo na samom početku, a i sami to svjedočimo svojim dolaskom na ovu sv. misu. No, ne ide nam u životu uvijek tako jednostavno. Prvi čovjek je sagriješio i taj grijeh prenio na svoje potomke. Zbog toga ne možemo danas predvidjeti i spriječiti razne događaje s nama. Ponekada su oni tako strašni da to nadilazi našu pamet, kao recimo ratna zbivanja. Ali čovjek može učiniti da u svim tim događajima ostane na Božjoj strani. U tome ga nitko ne može spriječiti ako sam nije s tim suglasan. I bezbroj je primjera kroz povijest da su se ljudi, naši prethodnici, ponijeli kako treba. Danas su nam uzor i svijetle nam kao svjetlo u mraku. Slučaj je to i s bl. kardinalom Alojzijem Stepincem čiji spomendan danas slavimo. Imajući to na pameti prisjetimo se svojih grijeha i pogrješaka. Možemo ih maknuti iz svoga života ako hoćemo i tako, rekosmo, ostati na Božjoj strani. Učinimo to kroz ovih sljedećih nekoliko trenutaka u tišini.
Stupati s Bogom

Sveto pismo Staroga zavjeta puno je primjera hoda s Bogom. Poglavito su to primjeri iz života jednoga naroda, židovskoga, ali i iz života pojedinaca koji su se otvorili Bogu. Trale su ih poteškoće i nisu ih uspjele satrti. Bili su jači od njih jer su imali neslomljiv oslonac, Boga koji ih je stvorio i koji svime mudro upravlja. Ako se prisjetimo svih tih raznih događaja, onda vidimo kako su i narod i pojedinci znali biti nevjerni svome Bogu. U određenom trenutku zaslijepila bi ih neka misao, neki događaj i odlutali bi na stranu. A tamo ih je čekalo teško razočaranje, ako bi uspjeli progledati.

Zbog toga je važno ne dati se prevariti i u svakome trenutku pitati se a što bi Bog učinio na mome mjestu. Odgovori postaju naša snaga u onome što dolazi. Nema te sile koja nas tada može prelomiti i naškoditi nam. Tijelo nam mogu ubiti, jer ono je prah ovozemaljski, a duša se ostaje radovati u Gospodinu.

Naši velikani

Kažu nam ovo svi naši velikani. Svaki ih narod ima. I to ne samo jednoga. Oni su naša starija braća i sestre koji nas upućuju što i kako dalje. Jadan je onaj narod koji nema dovoljno velikana ili koji takvima proglašava one koji to nisu zaslužili. Izgubit će se na ovoj povijesnoj vjetrometini. Može jedno vrijeme izgledati na dobitku, nakon toga shvatit će da je sve bilo samo opsjena i varka. A upravo takve velikane pokušava nam nametnuti uljudba u kojoj živimo. I proizvodi ih na tisuće. Možemo reći, svaki dan neki novi. Pa se ponekada upitamo gdje ih sve nađu.
Temeljna je misao današnje uljudbe da ne postoji Bog. Kad je to onda tako, možemo i trebamo uživati koliko nas je volja, samo je važno da to bude u skladu sa zakonom. Njega, pak, opet mijenjamo prema svojim potrebama i nahođenjima. I začarani krug ide dalje.

Pobijeni puk i pobijeni franjevci

Ovakve misli jamačno ne mogu prodrijet u zdrav narod. On ih smjesta odbacuje prisjećajući se svojih dubinskih vrijednosti. Hrvatski narod, o kojemu ćemo večeras mrvicu više progovoriti nego inače, uvijek je znao slijediti svoga Boga. Bilo je pogrješnih puteva, ali bilo je i kajanja pa je ginuo s krunicom oko svoga vrata. Prisjetimo se da danas obilježavamo spomendan biskupa i mučenika bl. Alojzija Stepinca te ubojstvo u zadnja 3 rata 457 osoba iz župe Međugorje kao i 5 franjevaca rodom iz te župe i 1-oga koji je tu službovao. Najgori je bio Drugi svjetski rat. Tada je u župi Međugorju ubijen svaki 10. njezin član, a tako je bilo i u čitavom ovom hercegovačkom kraju. Većina ubojstava dogodila se završetkom toga rata kada su jugokomunisti došli na vlast i počeli s provođenjem zlosilja. Slično se dogodilo i Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Jugokomunisti su joj ubili 66 članova ili jednu trećinu, jedna trećina se zatekla izvan Provincije i nije se mogla vratiti, jedna trećina nastavilo je život pod jugokomunistima. Naravno da nije bila pažena i mažena. Do ovog zadnjeg, Domovinskog rata, 91 hercegovački franjevac okusio je tamnicu na duže ili kraće vrijeme, neki su tamo jednostavno ubijeni, drugi izišli teško oštećena zdravlja.

Bl. Alojzije Stepinac

Slična sudbina pogodila je i bl. Alojzija Stepinca. Premlad je postao biskupom i činilo se da ne će moći odgovoriti ozbiljnim i teškim vremenima koja su se približavala. Ali on je kao biskupsko geslo stavio riječi »U tebe se, Gospodine, uzdam« i toga se držao čitavog života. Kada je u nemirnim vremenima Drugoga svjetskoga rata stvorena hrvatska država, on ju je pozdravio. Bio je domoljub. Međutim, ustajao je protiv svega onoga što tada nije bilo po Božjim i ljudskim zakonima. Stoga je prigovarao i optuživao nacionalsocijaliste, fašiste, ustaše, ali i jugokomuniste koji su bili u šumama. Njima se to nije nimalo sviđalo i svi su ga imali na zubu. Kada je tzv. međunarodna zajednica ovim krajevima, kao i Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj, Mađarskoj... nametnula komunizam, Stepinac se nije libio i dalje ostati na spomenutom putu. Tako je, zajedno s mjesnim biskupom Petrom Čulom, najzaslužniji da je ubojstvo hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu, ušlo u ono glasovito Pastirsko pismo iz rujna 1945. gdje tadašnji hrvatski biskupi jasno kažu koje je sve rane komunizam dotle nanio Katoličkoj Crkvi. Sve bi mu oni to ipak oprostili da je htio Katoličku Crkvu u Hrvata odvojiti od Rima. Nije pristao pa su ga uhitili, tamo trovali i na kraju je od svega toga i umro na današnji dan 1960. Papa ga uskoro iz zahvalnosti vjernosti Katoličkoj Crkvi proglašava kardinalom.

Polako se bližio izlazak iz tamnice. U uhićeniku se sve više budio strah pred susretom s ukućanima. Hoće li me primiti? Ili će me prezreti i odbaciti? Plašio se pravoga odgovora. Stoga odluči: Zaboravit ću dom i svoje! No, potajno se ipak nadao da će ga toplo prihvatiti pa je napisao pismo: »Na jabuku pred kućom objesite mi znak – bijeli rubac – koji ću moći vidjeti iz vlaka.« Jedva je odlučio ukrcati se na vlak. Putovanje ga je iscrpljivalo. Plašio se svakoga zavoja. Kadli – na jabuci pred svojom kućom ugleda tisuće rubaca! Jabuka je cvala rupcima oproštenja i radosne dobrodošlice!

Ne odnosi se ova priča na bl. Stepinca niti na druge naše koje smo spominjali. Ova se priča odnosi na njihove mučitelje, na njihove tamničare. Oni su zapravo uhićenici. Njih je uhitilo zlo kojemu su dopustili da zavlada njihovim srcima. Mogu se osloboditi, ako to žele. Druga strana je spremna, već su rupci izvješeni. Pitanje je samo, žele li oni to znati?

Hrvatska pomirdba

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman dobro je osjećao da bez Bog i pomirdbe nema napredka. Na tim temeljima obnovio je hrvatsku državu. I ona danas stoji uz bok svim drugim slobodnim državama na ovom svijetu. Nije u njegovu životu ispočetka sve tako izgledalo bajno. Bio je i sam pripadnik zloglasnog jugokomunističkog pokreta. Ali što je više ulazio u njegovu bit, to se sve više i više od njega udaljavao. Shvaćao je da to nije ono što je tražio, da je to varka zloga. I došao je pod udar toga režima. Nije ovo naravno političko predavanje pa ne ćemo razglabati o biti komunizma. No, navest ćemo samo nekoliko misli njegova utemeljitelja Karla Marksa da bismo jasno vidjeli o čemu se tu radi. Spomenimo kratko neke njegove stihove koje kriju kao zmija noge. Prezirno ću baciti svoju rukavicu/ u lice svijetu/ i gledat ću kako se ruši/ ovaj gigantski pigmejac/ a njegov pad/ ne će pogasiti mojega žara./ Zatim ću kao neki pobjednički bog/ poći nasumce/ kroz ruševine svijeta/ i davajući svojim riječima snagu djela,/ osjetit ću se jednak stvoritelju Znamo da stvoritelj nije postao, ali jest veliki ubojica.

Zapadno društvo protiv komunizma

Današnje zapadno društvo, ovakvo kakvo je, ipak je smoglo snage osuditi ovakve stvari pa je Europski parlament izdao više rezolucija koje otvoreno i jasno govore o čemu se tu radi. Treba priznati da su u tomu ipak prednjačile zemlje nepravedno pogođene tom pošasti. Najjasnija je rezolucija iz rujna prošle godine. Bez bilo kakvih dvojbi ona komunizam stavlja uz bok nacionalsocijalizma i fašizma. Poziva i države članice Europske unije da to ozbiljno uzmu u zadaću te da ga konačno udalje iz svoje sredine. Nije teško zaključiti da je to jedini put. No, nije samo dovoljno nešto osuditi, potrebno je i da se dotični pokaje. Tek tada na pozornicu stupa iscjeljujuća snaga ljudskoga i Božjeg praštanja. Moliti nam je se da zavedeni konačno shvate kako se na krivim temeljima ne može graditi čvrsta životna kuća. Srušit će se, odnijet će je povijesni vjetar.
Isus iscjelitelj

Isus nam o tomu neprestano govori u Svetom pismu. Želi nas sačuvati, pokazati nam pravi put. Brine se za nas, hoće da uspijemo. Pitanje je sada koliko zapravo slušamo svoga Boga. Možda kažemo da on to govori nekome drugome, da smo mi dobri. Pa molimo se, idemo na sv. misu, pričešćujemo se, što nam još treba? Ma puno nam treba! Nije dovoljno samo usredotočiti se na same sebe i biti zadovoljan svojim životom. Mi trebamo svjedočiti svoju vjeru. Isus nas na to tjera, Isus nam pokazuje u tome put. Mogao je on biti po strani, okaniti se naroda, prosipati mudrost i dopustiti da ga drugi zbog toga slave. Ali nije to učinio. Čovjeku kraj sebe progovorio je njegovim jezikom primajući ga kao takva. Cijenio je jednostavno njegovo dostojanstvo. Možemo li biti takvi? Možemo li kao kršćani ukvasati ovaj svijet i učiniti da on bude puno manje zahvaćen zlom?

Kraljica Mira

Trebali bismo sve ovo moći. Mnogo toga nam kaže da se nemamo čega bojati, da samo trebamo zavrnuti rukave. Kada su počeli ovi događaji u župi Međugorje, onda je puno toga bilo protiv. Uz ostalo, komunizam je bio u cvatu. I nije mu se vidio kraj. Ali on je ubrzo došao, jer je Bog djelovao preko svoje Majke Marije. Prisjetimo se Sv. pape Ivana Pavla II. Svi su se čudili kada je postao papom. Bio je sav marijanski i uz njezinu pomoć rušio je komunizam. I to se na kraju i dogodilo. Bog je imao naum s njim, on ga je prihvatio i sada je puno toga drukčije. I s nama, sa svakim posebno, Bog ima naum. Na nama je prihvatiti ga ako želimo da se dogode nove stvari. Ne trebamo grčevito pitati a koji je to naum. Važno je se samo staviti u Božje ruke i sve će nam se otkriti. Neprestano nas na to upozorava Kraljica Mira, naša Gospa, koja je takvo svoje ime objavila u ovim krajevima, kako kažu vidioci. Ujedno je to i poziv da širimo mir. Ne samo ovdje, nego po čitavom svijetu. Početi nam je od obitelji, od zajednice, od mjesta u kojem živimo i neprestano to činiti.

Suvremena uljudba nas uči da smo jaki ako imamo neko veliko bogatstvo, ako imamo neku veliku vlast. Potpuno pogrješno. Jaki smo ako smo u Bogu, ako neprestano hodimo njegovim putem. Budimo stoga mudri odupirući se svemu zlu i prianjajući samo uz ono što je dobro. Amen!