Testovi koji otkrivaju mračnu stranu rukometa u Hrvata

Započet ćemo s poprilično fascinantnim podatkom koji, samo isprva, pobija našu tezu, ali na koncu je i, pomalo paradoksalno i potvrđuje. Vjerovali ili ne, objavljeno je kako je meč za europski naslov u rukometu gledalo u prosjeku milijun i 415 tisuća ljudi, što je gledanost od 36.4 posto u ukupnoj populaciji, dok je udio u gledanosti iznosio golemih 75 posto.

Kraj utakmice pratilo je čak milijun i 635 tisuća gledatelja, a u ciljnoj dobnoj skupini od 18 do 49 godina, sraz Hrvatske i Španjolske gledalo je čak 80 posto populacije. Čisto da dobijete cross-usporedbu, finale Svjetskog prvesntva u nogometu 2018. godine kada je Hrvatska igrala protiv Francuske za naslov, gledalo je milijun i 844 tisuće ljudi, dok je polufinale s Engleskom gledalo nešto više od dva milijuna ljudi. Dakle, rukomet ispada drugi najgledaniji sport u Hrvatskoj. A je li to baš tako? Pa ne baš.

Test prvi

Rukomet, za razliku od nogometa u Hrvatskoj, ima svoju mračnu, vrlo mračnu stranu. Kako to najlakše predočiti? Evo probat ćemo s vama napraviti brzi test i pokušajte ga odraditi bez korištenja Googlea. Kada ga odradite bit će vam malo jasnije o čemu pričamo. U kojim klubovima igraju Luka Modrić, Ivan Rakitić, Mateo Kovačić, Dejan Lovren i Marcelo Brozović? A sada ćemo pitati ovako, u kojim klubovima igraju Marin Šego, Igor Karačić, Marino Marić, Domagoj Duvnjak, Luka Cindrić, Ilija Brozović ili možda heroj Željko Musa? Svaka čast onima koji znaju, ali usudit ćemo se reći da je takvih jako malo. Baš jako malo.

Na “vatrenom valu” iz “Rusije naših snova” jahali smo mjesecima, da ne kažemo i da dan danas neki na njemu uspješno surfaju i ubiru plodove uspjeha i slave. Njima se svjetla pozornice još nisu ugasila, a niti će tako skoro. A što je s rukometašima? Njima se svjetla pozornice ugase one sekunde kada završi njihova posljednja utakmica na prvenstvu, bilo Europskom ili Svjetskom ili čak Olimpijskim igrama.

Reći ćemo to ovako pa makar se i nesložili s nama. Porazom od Španjolske u finalu i osvajanjem srebra na Euru rukometaši su se oprostili s navijačima na godinu dana. Sjećate li se kakva je atmosfera vladala u Hrvatskoj i na SP-u u Rusiji uoči gotovo svih utakmica, a posebice onih u nokaut fazi? Trube, fanfare, vuvuzele, sve puno kvadratića, potoci piva na sniženjima u lokalnim kafićima, pjesma na svakom uglu, roštiljanje nasred ceste, a nakon pobjeda vatrometi, bakljade, urlikanje i emotivna pražnjenja do tri ujutro.

‘Last minute euforija’

S rukometašima je nešto drugačije, bit ćemo bezobrazni i reći licemjernije, pa tako sve do polufinala malo tko je uopće imao osjećaj da traje prvenstvo, barem ovdje u Hrvatskoj, a onda kreće “last minute euforija”. Naglo se vješaju zastave, naglo se kite prozori automobila, naglo se pune kafići par minuta prije utakmice, naglo se svi kunu u Kauboje i nabrijavaju okolinu. Naglo su svi analitičari i rukometni eksperti koji bez problema kažu da je Igor Karačić loš igrač i da je kriv za poraz od Španjolske, naglo je Željko Musa jedan dan heroj, a drugi dan papak jer ne može zaustaviti tamo neke ostarjele i blijede Španjolce, naglo je Lino Červar institucija, ali opet “kako on to drži timeoute, ne zna igračima imena i djeluje smotano i izgubljeno. On je kriv, kriv je Červar što nismo zlatni”!

To vam je Hrvatska i to vam je rukomet u Hrvatskoj. Hrvatski rukometaši imaju najnezahvalniji posao na svijetu jednom kada navuku dres s kvadratićima. Moraju udoboljiti najrazmaženijoj publici koja ih gleda samo u siječnju i to vjerojatno samo u drugoj polovici turnira, ako tamo i dospiju. Kasnije moraju slušati, ovisno o rezultatu, da su oni njima “sve na svijetu” ili da su “ispodprosječni igrači koji nikada neće biti do koljena Baliću i ovima”. Kažemo, ovisno o rezultatu.

Jedan doček, par pjesmica i tapšanje po leđima pa spremamo Kauboje u kutiju i guramo ih ispod kreveta sve do sljedećeg velikog natjecanja. Srećom po rukometaše navijat će se opet za njih na Olimpijskim igrama ovoga ljeta, ali inače, načekali bi se do siječnja. A vi dečki morate zbog toga biti presretni, no ne zaboravite, nemojte slučajno doći iz Tokija bez medalje. Zlatne po mogućnosti.

Test drugi

Hoćemo još jedan test, sada kada smo vam možda već digli tlak s ovim ocrnjivanjem euforičnih navijača-analitičara? Probajte iz prve reći, znate li koliko je medalja osvojila hrvatska rukometna reprezentacija? “Googlajte” ako ne ide, ovo je vrlo važno za znati, a ako vam se ne da, što je lako moguće, skratit ćemo vam muke. Samo na europskim, svjetskim i OI imaju ukupno 14 medalja. Da, 14 medalja.

Znate li koliko je Lino Červar stvorio generacija u hrvatskom rukometu i koliko je velikih natjecanja igrao s Hrvatskom? Znate li koliko klubova i dalje koristi njegove metode rada i na njima profitira? Znate li da Hrvatska daje svijetu najbolje rukometaše, a ima, realno, samo dva kluba, ma koga lažemo ima jedan klub, koji ima kakve-takve uvjete? Biste li prepoznali Mandića, Šipića, Šegu, Ašanina, Karačića, Cindrića, Musu, Stepančića, Brozovića, da ih vidite na ulici? Teško, pa još uvijek većina gledatelja ne razlikuje Mandića i Cindrića jer si malo nalikuju.

Sada već bivši izbornik Francuske, Didier Dinart je jednom prilikom rekao kako ga nimalo ne brine ako njegova reprezentacija ne osvoji medalje, kako ga ne brine budućnost reprezentacije jer je u Francuskoj rukomet vrlo dobro organiziran jer su sustav gradili godinama i jer imaju ogroman bazen s kvalitetnim igračima.

Može li isto reći i Lino Červar ili koji njegov prethodnik ili nasljednik? Ne, ne može. Hrvatska je zapravo svjetsko čudo, zato što u zemlji od jedva četiri milijuna ljudi, uspijeva skupiti 20-ak vrhunskih rukometaša koji se uspiju plasirati na Svjetsko i Europsko prvenstvo, odnosno, Olimpijske igre i tamo igrati visoke stadije turnira. Ti su rukometaši stvarani u jako lošim uvjetima, igrali su u klubovima koji im ne mogu garantirati egzistenciju i budućnost i bivali su prisiljeni ići iznad svojih mogućnosti kako bi se kao mladići probili u neku od jačih liga svijeta, a tamo što bude – bude.

Hrvatska publika to ne zna, niti ju zanima. Zanima ju samo medalja. I to ona zlatna, srebro je već “onako”, poluprihvatljivo, a bronca… Dajte, uozbiljite se.

Distopija

Červar je uoči prvenstva rekao da je glavni cilj izboriti kvalifikacije za Olimpijske igre. Červar je jako dobro znao s kojim snagama raspolaže, koliko je vremena imao za uigravanje igrača od kojih većina nikada nije igrala zajedno, dobro je znao da je većina tih igrača već do pola sezone bila jako izraubana u svojim klubovima, što je rezultiralo ozljedama jednih i odmaranjem drugih. A da ne pričamo što se sve o njemu pisalo još otkako je prošle godine Hrvatska doživjela “nezapamćenu katastrofu” na Svjetskom prvenstvu.

Červara se unaprijed proglasilo neambicioznim, ostarjelim, zazivala se smjena, baš kao što se nakon Babićeva posrtaja prije dvije godine zazivao njegov povratak. Červara je danas heroj i Bog rukometa, a vratite se na Google i pronađite što su pisali o njemu nakon lanjskog ispadanja sa SP-a. Bolje da ne prepičavamo. Sada je Červar naglo opet idol, opet Mago di Umago, opet je lider i preklinje ga se da ostane voditi Hrvatsku još koju godinu. Zna Červar da je to vjerojatno nemoguće, barem u ovakvim uvjetima i logično je da će se povući sa svoje funkcije. A što onda? Tko će onda zabavljati navijače u siječnju?

Tko je kriv?

Do kada će se rukomet u Hrvatskoj pratiti paušalno i površno, ne znamo, ali možda postoji solucija. Da bi Hrvatska ponovo osvajala zlata, srebra i bronce u kontinuitetu, prvo treba urediti rukomet u ovoj zemlji i stvoriti uvjete u kojime će trenerima i igračima biti lakše djelovati, razvijati se i stvarati rezultate te samim time graditi jednu zdravu reprezentaciju. Uh, kako utopijski ovo zvuči, a mi smo, ono, u teškoj distopiji. No, samim time možda bi se i mnijenje publike promijenilo, možda bi se rukomet gledao malo više od tek dva tjedna ili tjedan dana na godinu.

Kako do toga doći, kako stvoriti takav rukomet, kako privoliti navijače da prate, realno, drugi po jačini sport u Hrvatskoj? Pitanje je to na koje je gotovo nemoguće dati odgovor jer problematika se vuče sve do krovnih organizacija IHF-a i EHF-a koji premalo ulažu u promociju i razvoj ovog sporta i gotovo maćehinski tretiraju sve pokušaje probitka i revolucije. A kako onda rješiti problem na lokalnoj razini gdje imamo jedan, do dva kluba, a čak i oni jedva preživljavaju? Na to pitanje, nažalost, odgovora nemamo. Bilo bi prelako okriviti HRS, jer kako Nijemci, Španjolci, pa čak i neki tamo Brazilci, ulagati u rukomet više od nas, ali onda treba vidjeti i koliko te države općenito ulažu u gotovo sve svoje sportove, infrastrukturu i kako se uopće kod njih gradi sportski brend. U Hrvatskoj tih uvjeta nema, a, kad smo već rekli da se nećemo lagati, neće ih niti biti.

Stoga, dečki, vidimo se na Igrama i dajte, uzmite to zlato…