,,To sam mogla biti ja”! [Piše Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja, PEAT trenerica...]

Samoubojstvo!

Toliko strašna riječ, vijest, tragedija i događaj koji sigurno postoji samo u djelima ruskog realizma. Priča se, strašna vijest… Jadna obitelj! Jadni roditelji.

Što ako vam kažem kako su to danas mogli biti moji roditelji? Što ako vam kažem kako su danas zvona mogla zvoniti za mene? Što ako vam kažem da sam umjesto posla i fakulteta koje sam danas odrađivala mogla davno već biti sahranjena?

Moje biće gori od potrebe, želje i poziva sa spasim živote. Moram progovoriti! Želim reći svima da su problemi psihe i emocija svuda oko nas. Želim reći ljudima da se iza lica prekrasne djevojke kriju suicidalne misli. Želim reći svima da se ispod površine vitkih nogu kriju vene koje žele biti prerezane. Postoji jedno srce koje ne može više. Postoje grudi koje bol više ne prihvaćaju. Postoji glava u kojoj više nema mjesta za misli i traženje rješenja u nerazumnim situacijama. Postoje ruke koje ne znaju, ne mogu i u boli su. Postoje ruke koje se bijesno lupaju po glavi. Ruke koje idu nauditi same svojem biću. Postoji jedna glava koja ti govori: ‘’Ne možeš ovako više. Još par sekundi i sve će biti gotovo. Nećeš im nedostajati. Ne mogu za sebe baš reći da sam ‘’omiljena u društvu’’. To je jedan od klišeja kako počinje tipičan članak ovakvog karaktera. Omiljena nisam, ali da sam ljudima simpatična jesam. Možda nisam svima na brzom biranju za subotnji izlazak, ali oni s kojima popijem popodnevnu kavu kažu da sam uvijek pozitivna. Govore mi: ‘’Ti si tako otvorena. Baš si komunikativna. Rekao mi je moj dečko kad te upoznao da si mu cijela simpa i slatka’’.

Nemaju pojma. Ja plačem. Antidepresivi, kutija Normabela na TJEDNOJ BAZI, ponekad tri dana bez konkretnog obroka, zamjena za ručak: kava i cigarete. Tijelo ne prihvaća, ne može i neće. Tijelo je toliko slabo da mi ni hranu ne želi. Najgori dio dana: otvaranje očiju. Buđenje iz sna. Realnost da se dan mora odraditi. Imaš fakultet, sutra je ispit, zvala te Marinela na kavu, a u srijedu je Antonelin rođendan. Međutim, unatoč svim događanjima ispred tebe već znaš kako ćeš ih izbjeći. Nema šanse, ne možeš. Tijelu je previše. Ruke bole, želudac se grči, misli lude. ‘’Zar stvarno idem na tu kavu slušat sat vremena kako joj je život savršen, a ja se jučer s 21 godinu akljokala Normabelom da mogu zaspati? Nema šanse. Kavu moram odbiti. Kako da glumim? Idem radije spavati.’’

Tako prolaze dani i godine. Živiš u oblaku. Ne djeluješ.

Međutim, ne znaš da izlaz postoji! Živiš u zabludi! Misliš da si jedini i da se na svijetu nitko tako ne osjeća. Navodno, s tobom nešto nije u redu jer ne čuješ inače slična iskustva.

S tobom je vjeruj mi sve u najboljem redu! Savršeno si biće, taman sazrelo za svoju transformaciju i napredak. Ne vjeruješ mi sad možda, ali doći ćeš do trenutka kad ćeš shvatiti kako možda nikad u tebi i nije bio problem. Otkrit ćeš svoju istinu, svoju snagu, put, smisao i život. Više te neće boljeti i nećeš misliti kako si nemoćan. Moći ćeš reći samome sebi: ‘’Vjerujem u tebe. Hvala ti što postojiš. Voljeno si biće!’’

Možda mislite: ‘’Lako je ovoj govoriti! Nema ona pojma kako je meni…’’

Pa i nemam pojma, ne moram znati, a iskreno i ne želim znati. Zašto? Ja nisam terapeut. Nisam dužna znati sve o tvome životu. Ne moraš u meni tražiti pomoć. Ja ti nisam osoba od povjerenja i na sat i pol kave sa mnom nećeš pronaći mir.

Mir ćeš pronaći na mjestu gdje se mir traži. Tamo gdje si s osobom kojoj vjeruješ. Tamo gdje si s terapeutom. Uistinu postoji mjesto gdje na svakodnevnoj bazi možeš govoriti otvoreno o sebi, svojim dubinama. Zašto? Pa jer i drugi ljudi tamo odlaze. Nisi jedini. Nisi dilema samome sebi i enigma. Možeš si pomoći. Misliš u sebi: ‘’Baš. Ko da je lako doći nepoznatoj osobi i vjerovat joj?’’

Možemo li se dogovoriti nešto? Pošalji mail, poruku, nazovi…

Molim te dogovori termin da ne bi drugi termin tvoje sahrane dogovarali. Pošalji ti poruku da ne bi drugi međusobno slali poruke o tragičnom činu kojeg si samom sebi napravio ili napravila. Napiši sam članak ovakvog tipa nakon rada na sebi. Dozvoli sebi da budeš glavna vijest portala šireći svoju istinu na istinit, pozitivan i ispravan način. Nemoj da o tebi govore: ‘’Joj da… Uvijek je bila problematična!’’ ili ‘’S njim su uvijek bile drame!’’

Budi poslanik višeg cilja i spasi živote.

Volim vas sve, vjerujem u vas. Vjerujem u svaku anksiozno-depresivnu osobu s dijagnozom F41.2 na kartonu kod psihijatra. Niste sami! Vaša priča tek počinje…