Uz 80. obljetnicu obilježen ''Dan sjećanja pobijenih hercegovačkih franjevaca''

Škola kod časni sestara na Humcu, gdje sam išao, nije se više nikad otvorila, mi smo morali ići u gradsku školu u Ljubuški da završimo osnovno školovanje..

Nakon završetka osnovne škole otišao sam na Široki Brijeg, gdje su otvorili gimnazija, u čijem sastavu je bila i Učiteljska škola, koju sam završio. U to vrijem bilo je ''Križara'', odnosno ustaša koji nisu htjeli otići u Austriju, već su se skrivali po selima i ubijali partizane, pa smo mi učenici u Domu imali ''svoju stražu'', u slučaju potrebe nazvati miliciju u Lištici. Kad bi partizani ubili kojeg ''križara'' , odnosno ustašu, onda smo mi iz Doma morali ići da vidimo mrtvo iznakaženo tijelo(a).

Partizanka Vera ima prijatelja na Pantovčaku

Za ovaj uvod dala mi je povod partizanka Vera, koja je bila na inauguraciji predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića i pohvalila se kako su poklali fratare na Širokom Brjegu: ''Da nismo pobili pratre ne bi mogli osloboditi Široki Briojeg.'', rekla je Vera.

Pitam se, kako je uopće moglo doći do toga, da ta partizanka, ljudski zlotvor, bude nazočna na inauguraciji predsjednika Republike Hrvatske? To nije slučajno. Zoran i Vera su ptice istog perja.

Sjećam se jednog događaja iz tog vremena. Kad su partizani iz Vrgorca (Dalmacije) došli u Ljubuški (Hercegovinu), gdje je vjerojatno bili i drugarica Vera, razmješteni su u privatnim kućama u Ljubuškom i okolinim selima, tako je i kod nas došla u kuću jedna partizaka koja se zvala Bonina, visoka i mršava, pitala je moju majku za sirćet/ocat. Nisam siguran da je dodala vodu ili onako iz cuga popila. Nakon nekoliko dana krenuli su za Široki Brijeg. Čulo se u cijeloj Hercegovini kakve su zločine počinili pripadnici tog zloglasnog 11. dalmatinskog korpusa, osnovanog u selu Kozica pokraj Vrgorca.  Iz samostana su izveli 12 zatočeni fratra i nekoliko učenika koji su se skrivali, potom ih žicom vezali i odveli u ratno sklonište i tamo mučki ubili, a neke i žive spalili. Od 1942, do1944. ubijeno je 66 franjevaca. Od 31. siječnja do 7. veljače traju tužni ''Dani pobijenih hercegovačkih fanjvaca'' i spomen na stradanje širokobriješkog puka.

Godine 1948. bio sam u Širokom Brijegu, u skloništu/bunkeru gdje su spaljeni franjevci, ali to je bilo kriomice i u strahu, jer nismo smili ni blizu bunkera da nas netko vidio i prijavi upravi u Domu ili školi. Tugu koju sam osjetio u srcu bila je tegobna, jer sam u viziji vidio sliku ispečenih fratara . Ja vjerujem da će Crkva u Hrvata uz ovu 80. obljetnicu proglasi pobijene i spaljene franjevce mučenicima, blaženima ili svetima? Aleluja!