Za mog ditinjstva u junačkom Ljubuškom…

Pere Tutavac, Bilić (Dančanje 9. srpnja 1913. – Buenos Aires, 9. listopada 1985.)

“Napridkov” napor je zaista pohvalan i vridan dobre sudbine. Ikavština je jezik naših didova, pa kad i ne bi bilo drugih razloga, sentimentalni bi bili dovoljni, da nas potiču da se žrtvujemo za očuvanje tog našeg čistog hrvatskog narodnog govora. Međutim, i bez ulaženja u meritum jezičnog problema kao takvoga, postoji politički razlog koji nas upravo sili, da se sa našom ikavicom i u pismu služimo. Ona je samosvojni jezik Hrvatskog Naroda, jezik, koji nikada nije bio ničiji drugi, a najmanje srpski, kao što ni danas nije ničiji nego hrvatski. Odatle i nužda da našu ikavicu spašavamo, pa da se tako i sa njom razlikujemo od Srba i Srbijanaca. To je odsudno u političkim zbivanjima!
Ima i kulturnih razloga, koji proizlaze iz činjenice, što je najstarije, najsigurnije i najhrvatskije hrvatsko kulturno stvaranje na ikavštini. Pa kako bismo se onda mogli odreći našega za volju nekakvog “jezika”, koji nam je postavljen skupa s ostalim produktima “slavomanije”?! Priko tih podvala zacrtan je put Bleiburgu, gdi je južnoslavjanska krlatica “jedan narod jedan jezik treba da imade”, dosegla svoj vrhunac. Sve je to plod jednog davno djavolski pripravljenog plana, kojem smo mi nasili. Pitanje je sada, kako se spasiti iz tog vrtloga?

Eto, govorilo se je i o “ustaškom pravopisu” i odbijalo se “koriensko pisanje” iz strančarskih razloga, a kad tamo i Maček mu pristaša… Tako je nekako i s ikavštinom. Srdce i razum govori u njezin prilog. Zato se i “Napredak” mora održati, kao luč, koja osvitluje put. Prid hrvatskim intelektualcima je strahovita odgovornost!

Za mog ditinjstva u junačkom Ljubuškom, nisam nikad ni pomišljao, da bi nešto drugo moglo biti hrvatski osim ikavice. Tek kasnije, kad su veze sa selom popustile, i škole (s kojima su upravljala tuđinska ministarstva) učinile svoje, dogodilo se ono što se dogodilo i ostalima. Zatim je došla emigracija, pa borba na život i smrt, gdi se nisam mogao baviti s tim problemom – a, iskreno govoreći, nije me stvar ni zanimala. Tek kad sam posli rata bio ranjen u šumi, u borbi za našu Hrvatsku imao sam vrimena razmišljati o svačemu – pa i o tome.

Posebno kad su mi čobanice donosile mlika… One nisu govorile ni “mlijeka”, ni “mlieka”, a još manje “mleka”… Kad čovik trpi, a k tome osuđen na nekretanje, postaje filozofom.

Misli. Tako je i meni sinulo prid očima, ovo što se zbilo jednom narodu s tisućgodišnjom kulturom!… Velika je zasluga Hrvata muslimana i u tome, što su se za vrime tuđinskih haranja po našem području, izolirali i tako spasili mnogo autohtonog hrvatskog kulturnog blaga, među kojim svakako prvo misto zauzimlje hrvatski jezik: ikavica, po njihovim mahalama i kućama. Kad sam, dakle, počeo čitati Tvoje (radi se o osnivaču i glavnom uredniku “Napredka” Peri Tutavcu, moja opaska, Otporaš) stvari, od srdca sam se veselio. Izdrži!!!

Virujem da žrtva oko “Napridka” neće biti uzaludna. Osigurat će svom rodu i svom imenu čestito misto u povisti Hrvatske, tim više što je u teškim emigrantskim prilikama znao nositi jedan borbeni stieg; stieg narodnog govora i narodnog pisma.

Čvrsto sam uviren, da će se jednom morat poći “Napredkovim” putem, pa to neka služi na čast njegovu uredniku, suradnicima i prijateljima, koji omogućuju izlaženje i širenje “Napridka” i s tim razplamsuju baklju zapaljenu.

Mnogo sreće, Pero, jer to je kao da stojiš u borbi na čelu divizije. “Ikavska” je postala udarnom. Stani na biljegu dok i drugi stignu. Divizija “Drine” će svoje isto učiniti. MAKS.