Ljubušak Rudi Tomić poručio kandidatima za predsjednika RH

Ali, i pored ovih činjenica, Hrvatska je još i danas u ratu, nakon 25 godina od velebne pobjede u Oluji nad stoljetnim neprijateljem: srpskim fašizmom i pravoslavnim šovinizmom.

Srbija više ne vodi rat vatrenim oružjem ”do nestanka našeg ili vašeg” jer su bili smrtno poraženi u dva rata: NDH-a (1941). i domovinskom obrambenom ratu (1991.), sada nasrću verbalno i vizualno, što je u današnjim društvenim informacijskim komunikacijama opasnije od ubojitoga oružja jer nije usredočeno na ruševine nego na državotvornu ideju i suverenitet hrvatskoga naroda. To je novi oblik srpske agresije na Hrvatsku.

Srbokomunisti i hrvatski veleizdajnici imali su dosta vremena i mogućnosti da se organizirano rasporede u sve društvene, kulturne, športske i vladajuće strukture, posebice u promidžbeni aparat u Hrvatskoj, te i nakon raskomadane voljene im Jugoslavije i poraženih četničkih i srpsko-jugoslavenskih oružanih snaga, uspjelo im je zadržati sredstva komunikacija i ključne položaje u poduzećima, školama i sveučilištima kao i vodeće položaje u politici i u Vladi.

Umjesto da hrvatski narod slavi slavnu pobjedu, mora se i danas braniti od srpske agresije, državne vlasti i od pravosuđa u RH zbog isticanja stoljetnih nacionalnih i vjerskih zankovlja i pozdrava u svojoj domovini!

Hrvatskomu je narodu nametnut ”osjećaj krivnje” zbog rušenja četničko-kraljevske i četničko-komunističke Jugoslavije, te stalno iznose neka ”nova istraživanja o počinjenim zločinima nad nevinim srpskim pučanstvom u Hrvatskoj”. Ako bismo sabrali sve ”ubijene Srbe u Hrvatskoj”, prema statistici koja je ”ispečena” u Beogradu i Banjoj Luci, a konstantno se potencira u medijima u RH, došli bismo do zaključka da su Hrvati ”ubili više Srba” nego što su Rusi ubili Ukrajinaca. Po toj logici danas bi bilo manje Srba u Srbiji nego Crnogoraca u Crnoj Gori. U matematici nema nagađanja: 2 + 2 = 4.

Srpsko pravoslavlje u Republici Hrvtaskoj i peta kolona ”ukazuju” hrvatskomu narodu i svjetskoj javnosti da je u Hrvatskoj ”oživjelo ustaštvo” i da se na javnim skupovima čuje poklik ”Za dom spremni” što podsjeća na NDH i ”potiče mržnju i daje povod za nove zločine nevinog srpskog stanovništva u Hrvatskoj”.

Ustaštvo je odgovor velikosrpskomu fašizmu

Nikola Stojanović poznat je kao autor članka ”Srbi i Hrvati”, odnosno po ultimativnom naslovu ”Do istrage naše ili vaše”, odnosno ”do nestanka našeg ili vašeg”, u članku uz ostalo navodi sljedeće teorije:

”Srbi i Hrvati su po mišljenju nekih, dva plemena istog naroda; po mišljenju drugih, dva posebna naroda (narodnosti), po mišljenju trećih, jedan narod, jedno pleme. Pleme nastaje u vremenu pre ustanovljenja drževe, a narod nastaje u državi incijativom jednog plemena. Ta se uloga pripisuje u našoj istoriji plemenu kojim je upravljao Sveti Nemanja, ali i iza toga imamo i suviše primjera koji pokazuju da srpske velmože nisu htele ili nisu mogli shvatiti zajednicu interesa svih krajeva, bez kojih nema govora o trajnom političkom jedinstvu. Politički je Srbe ujedinila zasjednička obrana na Kosovu i kasnije zajednička sudbina robovanja jednoj istoj vlasti. Kulturno jedinstvo, kome je udario temelj Sv. Sava, ogledao se najbolje u toj veličanstvenoj odbrani i u kasnijim stapanju srpske aristokracije sa demokracijom u jednu nerazdvojivu, divnu sastavnu – demokaciju s aristokratskim ponosom. U tome leži važnost kosovskog polja, u tom smislu srpski poraz na Kosovu znači jednu veliku pobjedu…” (1)

Hrvati dakle nisu ni pleme ni poseban narod. Oni se nalaze na prijelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost, dakle do (identitetskoga) nestanka jednoga od tih dvaju naroda (stranke). Stojanović nije nimalo sumnjao da će u toj beskompromisnoj borbi Hrvati ”podleći”, a da će Srbi biti pobjednici, jer im to garantira i ”proces opšte evolucije”, ”prirodna životna snaga”, te konačno ”nadmoćnost na bojnom polju”. S druge strane, tvrdio je da Hrvati ”nemaju jezika, običaja ni zajedničkog života”, kao ni ”svijesti o zajedničkoj pripadnosti”, te da ”u tuđim slugama gleda ideal pa će i sami postati sluge”. Stojanović je kasnije zdušno sudjelaovao u stavranju jugoslavenske države i nacije, pa s dosta sigurnosti možemo predmnijevati kako je cijeli jugoslavenski pothvat razumijevao kao ”istragu” u ”proširenoj otadžbini”… ”Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše, jedna stranka mora podleći. Da li će to biti Hrvati, garantiraju nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kojoj ideja Srpstva znači napredak..”

Posrbljivanje Hrvata dakle po Stojanoviću, i dosadašnjim vladama srpskočetničke i četničkopravoslavne vrhuške u Beogradu, nije dovoljno, i po njima Hrvati u potpunosti moraju nestati jer je to ”evolucijski neizbježno”. (2)

Svemu je kriva izvršna vlast u Hrvatskoj

Zašto je trebalo prodati hrvatski tisak, hrvatske telekomunikacije, hrvatske banke i mnoga hrvatska poduzeća strancima nakon što smo prvi put u povijesti imali sva ta sredstva u svojim – hrvatskim rukama?

Sada kada nemamo hrvatskoga dnevnoga tiska i hrvatskih TV-kanala u RH ”Jednostavno Beograd a posebice sadašnja vladajuća garnitura hrvatsku politiku vuče za nos, a Zagreb sve to poslušno prihvaća. Zato je u toj eskalaciji popustljivosti mogao i doći do zahtjeva Aleksandar Vučić da od Hrvatska više ne etiketira rat sa Srbijom kao ‘velikosrpsku agresiju’. Gdje to ima u bogatoj svjetskoj ratnoj povijesti da gubitnik nalaže pobjedniku kako će karakterizirati međusobni ratni sukob? Bez obzira što Srbija ustrajava okrenuti budućnost u odnosima s Hrvatskom, za hrvatske političare postoji donja granice koju ne smiju prijeći. Nema budućih dobrih odnosa dok se ne riješe problemi proistekli iz velikosrpske agresije, a u tom pitanju Srbija koja je u toj agresiji poražena diktira na razne načine hrvatskoj pobjedničkoj strani uvjete i ograničenja. S takvom politikom ni Kolinda Grabar Kitarović ne može računati na drugi mandat, a ako ga ona ne dobije na drugi mandat u HDZ-u ne može računati ni sam Andrej Plenković.” (3)

Jutarnji list (politički barometar u RH) objavio je 14. kolovoza članak s naslovom ”Jutarnji u posjedu predsudske odluke koje bi trebali podržavati svi hrvatski prekršajni sudovi ”Za dom spremni” kažnjivi i u pjesmi ”Bojna Čavoglave” koju potpisuje Slavica Lukić, nevjenčana supruga SDSS-ova predsjednika Milorada Pupovca i koalicijskoga partnera HDZ-a u Vladi Andreja Plenkovića.

”Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdrav ‘Za dom spremni’, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u makarskoj zapjevao ‘Čevoglave’, postaviši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja je se godinama valja našim medijima.” (4)

Rado bismo donijeli barem odlomke od svih autora koji su reagirali na presudu Siniše Senjanovića, koji ne skriva svoje četničkopartizanska zastranjenja u hrvatskom pravosuđu, ali s obzirom na veliki broj članaka, iskaza i prikaza trebalo bi objaviti u knjizi, jer je riječ o plebiscitarnoj odluci – Za dom spremni, s kojim se Hrvati stoljećima diče i pozdravljaju. Kako itko može tražiti ili zabraniti hrvatskomu narodu da bude spreman braniti svoj dom i domovinu? Čaša je prelivena!

Važnost ustaštva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj?

Nakon masakra hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini, gdje su 20. lipnja 1918. god. ubijeni Đuro Basariček i Pavao Radić, a smrtno ranjen Stjepan Radić koji je od posljedica atentata umro nekoliko tjedana kasnije. To je bio zločin bez presedana u svjetskoj povijesti.

Netom nakon dolaska hrvatskih zastupnika s posmrtnim ostatcima iz Beograda u Zagreb dr. Ante Pavelić je izrekao poznatu uzrečicu: ”Na ljutu ranu ljutu travu” što je bio odgovor Srbiji za ubojstva i progone hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i konačno ubojstvo hrvatskih zastupnika u Beogradu.

Dakle, srpski fašisti osnažili su ustaštvo, njegovu važnost i značaj za vrijme NDH-a i općenito za budućnost opstanka hrvatskoga naroda i samostalne i slobodne države Hrvatske.

”Ustaštvo, kao povijesno oličje borbe za državu, dobilo je za vrijeme Nezavisne države Hrvatske svoju konačnu važnost i značenje u borbenim jedinicama, gubeći neprestano svoj stranačko-politički značaj kojeg zapravo nikada nije ni bilo.

Ovakav razvitak imao je svoje unutrašnje i vanjsko-političke razloge kako se država nalazila u ratu koji se odvijao na vlastitom teritoriju, to je bilo prirodno i nužno davati svemu značaj vojničkog jačanja i osiguravanja. Budući da su pak Nijemci u svojoj vanjskoj politici pokazivali namjeru da svaka država ima dobiti doista satelitske i poslušne vlade koje bi bez smetnja izvršavale sve što njemački ratni stroj zahtijeva, to su ocjenjivali ustaše nepogodnim elementom za provođenje svojih ciljeva. S druge strane Talijani su također smatrali ustaše jakom smetnjom u svom polaganom zauzimanju Dalmacije. Pri tome su Nijemci nailazili na povoljan odziv u izvjesnim domobranskim redovima, koljima je lebdjela pred očima mogućnost likvidiranja ustaštva na sličan način kako su to Nijemci izvršili u Rumunjskoj zajedno s generalom Antonescuom i protiv željezne garde.

"Ustaštvo je bilo apsorbirano po cijelom narodu u tolikoj mjeri da organski nije više moglo biti stranačkom organizacijom. Postalo je zauvijek osigurano u živoj svijesti naroda kao stalni djelotvorni čimbenik njegove sadašnjosti i budućnosti. Ideja o državi i pripadnosti na borbu za državu postale su općenarodne vlastitosti, koje ne mogu biti okviri i monopoli za jednu jedinu organizaciju, nego samo temelj svim organizacijama.” (5)

U čem ovdje netko može naći mržnju hrvatskoga naroda, bilo vjerskoga, nacionalnoga ili rasnoga, kao i druge različitosti? Hrvatske vlasti su odgovorne, što su nakon veličanstvene pobjede u Domovinskom obrambenom ratu okuražili srpsku nacionalnu manjinu s privilegijom da tri (3) srpska zastupnika bez izbora sjede u Hrvatskom saboru i odlučuju o budućnosti hrvatskoga naroda. Konkretno, srpska nacionalna manjina u koaliciji drži vladu HDZ-a i premijera Andrija Plenkovića na vlasti. Kako je moguće da srpski zastupnici u Hrvatskom (državnom?) saboru za vrijeme proslave Dana pobjede i Oluje, idu u Bačku Palanku gdje se uspoređuje Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, na što je Plenković reagirao da je Vučić ”malo pretjerao”. A trebalo je protjerati srpsko veleposlanstvo iz Hrvatske i pozvati hrvatsko i Srbije. Točka.

Opet su Srbi ”ucviljenu” u Hrvatskoj!

Prije nekoliko dana došlo je do incidenta u srpskom kafiću u okolici Knina gdje su bili okupljeni tamošnji Srbi koji su navijali za ”Crvenu zvezdu” koja je igrala u Bernu protiv tamošnjega kluba ”Yung Boysa”. Ovaj čin, bez obzira čim je bio izazvan, doveo je do fizičkoga napada i materijalne štete, ali sve je to medijski napumpano kao da su hrvatski gerilci upali u srpski kafić čiji je vlasnik Boris Petko nekada bio pripadnik Martićeve milicije ”SAO Krajine”, te da je sudjelovao u ispitivanju i mučenju zarobljenih hrvatskih redarstvenika.

Budući da hajka protiv zabrane pozdrava Za dom spremni nije donijela očekivane rezultate, dapače pozdrav je više učvršćen u izričaju nego ikada ranije. Nije li to eventualno dalo povoda da se među Hrvatima nađe netko tko bi izveo ovakvu očevidnu akciju, da se može na osnovi toga pokrenuti novi postupak protiv mržnje, za što je svemu kriv taj ”zloćudni” pozdrav Za dom spremni. Ovo je samo pretpostavka, ali ima vjerojatno valjanih razloga jer je Petkov kafić poznat po okupljanju lokalnih četnika i u kojem se mogu čuti četničke pjesme i vidjeti izložene Dražine fotografije. Petka se čak dovodi u blisku suradnju s osuđenim ratnim zločincem ”kapetanom Draganom”, s optužbama protiv Hrvatske i Hrvata zbog lokalnoga incidenta gdje su se oglasili i državni predstavnici Hrvatske i Srbije.

Predsjednički kandidat Zoran Milanović ocijenio je incident u Uzdolju kako ima obilježje terorizma jer je zastrašivanje, a ne samo fizičko nasilje i pozvao je predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da poduzme ljudski i politički rizik te nešto kaže u traumatičnoj situaciji. Dočim, Milanović nije našao potrebnim da posjeti Gračane na dan posljednih ispraćaja 294 hrvatske osobe ubijene na kraju Drugoga svjetskoga rata. Ali našao je za potrebno reći: ”Zar se opet vraćamo u 45.?”

Pupovac je pak zaključio: ”Nije se tu radilo o obračunu navijača” te je sa srpskim predstavnicima SDSS nabrojio sve napade na Srbe u posljednje vrijeme i zaključio: ”Nama je dosta.” Dosta je i Hrvatima Pupovca i SDSS-ovaca koji dobivaju upute iz Beogrda kako treba držati nacionalnu napetost zbog navodne ”diskriminacije srpske nacionalne manjine” u Republici Hrvatskoj.

Srpski predsjednik četnik Aleksandar Vučić napad na srpski kafić ocijenio je strašnim i obećao da će svomu narodu koji živi u Hrvatskoj pomoći kako najbolje može: ”Danas ih love po kafićima i gledaju tko navija za Zvezdu, a to su strašne stvari. Mi ćemo gladati što sve možemo učiniti kako bi pomogli svome narodu…” Vučić je obećao ”pomoć” Srbima u okupiranoj Glini koja im nije ništa dobroga donijela. Vučić je objavio i novu strategiju te nabavlja oružje u slučaju da netko od susjeda izvrši agresiju na Srbiju!

Žestoka je, najžešća dosad, reakcija dr. Mate Palića na ponašanje Hrvatske i odgovor na izjavu srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića da ”razumije oružanu pobunu 1991.” i pokušaj realizacije projekta Velike Srbije. Oglasio se i četnik Aleksandar Vulin, ministar obrane RS, s izjavom: ”grešili su komunisti posle rata, a posebno srpski komunisti, što sve ustaše nisu kažnjene bar istom sudbinom kao ostali zločinci u Bleiburgu. Da su tako kumunisti uradili, ne bi bilo pokušaja pravdanja ustaša i ubijanja srpske dece u izbjegličkim kolonama u građanskom ratu u Hrvatskoj”, rekao je Vulin.

”Jedina ispravna reakcija na takve izjave srpskoga predsjednika (i ministra obrane) je povlačenje veleposlanika iz Beograda i blokada njihova ulaska u EU. Međutim, za takav potez trebamo državnika, a ne poltrone”, komentirao je dr. Palić, profesor ustavnoga prava na Pravnom fakultetu u Osijeku. (6)

Zaključna misao

”Očito, nekima je stalo do očuvanja Titova mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali ne i Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe ”nesvrstanih” i špijuni iz cijeloga svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i mjesto. BiH muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao im je naciju. Isto tako i Makedonci. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima velikim ”zaslugama” koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje progoni i dijeli.” (7)

Neznanje je samoubojstvo jer u današnjim prilikama nitko ne može reći da nema mogućnosti pročitati i naučiti barem ono najosnovije iz povijesti hrvatskoga naroda koja ujedno određuje sudbinu hrvatske države i naroda.

”Često slušamo priču da se u školama ne uči dovoljno o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, pa smo stoga pogledali udžbenik povijesti za četvrti razred gimnazije ‘Koraci kroz vrijeme’, (Školska knjiga, 2018.., 4. izdanje), kojeg su sastavili Krešimir Erdelja i Igor Stojaković, a na čijoj naslovnoj stranici dominira ‘svemirac’ umjesto recimo ‘hrvatskog branitelja’.

Odmah sam primijetio da je u tom udžbeniku prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman samo na dvije fotografije, dok su recimo Titovi portreti daleko brojniji… Ima neka slika četnika, ali ni jedna nekog hrvatskog branitelja. (Jedino je posebno izdvojena fotografija i kraći životopis novinara Siniše Glavaševića).

"Kako predajem na Sveučilištu, primijetio sam da studenti ne znaju esencijalne stvari iz hrvatske povijesti. Očito je da su u srednjim školama premalo izučavali Domovinski rat i procese stvaranja hrvatske države te da treba povećati satnicu. Još je lošija situacija kad ih pitate o lokalnim sukobima u ratu. Manje-više svima je poznata bitka za Vukovar, ali gotovo ništa ne znaju o borbama za Osijek, Vinkovce, Zadar..’, rezultat je provedene ankete koju je proveo znanstvenik Miljenko Brekalo.” (8)

Zaključit ću ovaj osvrt mislima jednoga od najvećih hrvatskih intelektualaca, ideologa i političar dvadesetoga stoljeća – prof. Ivana Oršanića, kojega smo u hrvatskoj političkoj emigraciji doživljavali kao modernoga Starčevića jer je novim elementima hrvatski nacionalizam i državljanstvo osnažio ideološko bogatstvo Oca Domovine dr. Ante Starčevića.

”Dok mi za sve naše politike, političare, ideje i stavove intelektualaca nalazimo samo hvalospjeve i isprike, a za sve narode svijeta samo napadaje i optužbe, dotle mi ne možemo govoriti da smo definitivno ušli u fazu hrvatske političke apsolutnosti iz faze hrvatskog idejno-političkog relativizma i indiferentizma. Dok bilo koji slobodni hrvatski intelektualac može biti, na primjer, djelatni Jugoslaven, bez obzira na to da li je političar, stručnjak ili umjetnik, a da pri tome ne biva označen i osuđen, dotle naša politika ne zna što je to odgovornost prema apsolutnoj ideji naroda.” (9)

Ovdje iznesene misli i činjenice su poruka dijaspore kandidatima za predsjednika Republike Hrvatske, po čemu će biti vrednovani kandidati i njihova predizborna obećanja hrvatskomu narodu. Nužno treba u Republici Hrvatskoj mijenjati Ustav i donijeti nove zakonske odredbe u odnosu na neprijateljsku Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj, oduzeti joj sve ono što su dobili za vrijeme Jugoslavije, Karađorđeve i Titove, i vratiti Katoličkoj crkvi u Hrvata. Treba također ukinuti status ”nacionalnih manjina”, jer Hrvatska je država hrvatskoga naroda i njenih državljana koji mogu biti po nacionalnosti: Turci ili Grci, Srbi ili Romi, Bošnjaci i drugi, te po vjeri: katolici, pravoslavci, muslimani, protestanti ili ateisti. Dakle, u Hrvatskoj svi koji imaju hrvatsko državljnstvo imaju pravo birati i biti birani u sve državne ustanove i institucije. Ako su jedni građani privilegirani, onda su drugi diskrimirani, a u današnjim okolnostima hrvatski je narod diskriminiran u svojoj domovini, dok vladajuća vrhuška uporno radi na ostvarenju asocijacije Zapadnoga Balkana.

Ako potencijalni kandidati za predsjedničko prijestolje nemaju nakanu putem referenduma izmijeniti ustavne propuste i zakonske odredbe koje su na štetu hrvatskoga naroda, onda ne trebaju očekivati da će ih narod izabrati za svoje predstavnike. Treba također naglasiti važnost Katoličke crkve u Hrvata i služiti Bogu po uzoru blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, a ne oponašati bezbožnost europskoga socijalizma. Hrvatsko je geslo: Bog i Hrvati!

Izvori:

(1) Srbobran, 23.08.1902.

(2) hr.wikipedia.org.

(3) Vjekoslav Krsnik, komentar 22.08.2019.

(4) Josip Jović, hrsvijet.hr, 21.08.2019.

(5) Ivan Oršanić, Vizija slobode 1979., str. 258. – 259.

(6) maxpotral.hr, 25.08.2019.

(7) Ante Čuvalo, nedjelja.ba, 25.08.2019

(8) Mladen pavković, Braniteljski portal, 15.08.2019.

(9) Ivan Oršanić, Vizija slobode, str. 378.