Marijana Šuvak-Martinović: Mame, budite jedne drugima oslonac i podrška te potražite pomoć na vrijeme

u razgovoru za Dnevni list otkrila je Ljubušanka Marijana Šuvak-Martinović, diplomirana psihologinja i edukantica kognitivno-bihevioralne psihoterapije te majka troje djece koja sa svojom obitelji trenutačno živi u Njemačkoj.

Što podrazumijevamo pod pojmom postporođajna depresija i uslijed čega ona nastaje?

-Postporođajna depresija oblik je depresije koji se javlja nakon porođaja ili čak tijekom trudnoće i to kod otprilike od 12 do 18 posto žena. Ponekad se naziva i peripartalna depresija, zbog toga što može početi još za vrijeme trudnoće i nastaviti se nakon poroda. Važno je da je razlikujemo od takozvanog „baby bluesa“ koji također ima simptome kao što su brze promjene raspoloženja, tuga i napadaji plača, anksioznost, osjećaj preplavljenosti, iritabilnost, problemi s koncentracijom, apetitom i spavanjem.Baby blues, odnosno postporođajna tuga, počinje obično unutar dva-tri dana od samog porođaja i traje obično do desetak dana nakon poroda.Međutim, kod nekih mama su simptomi još izraženiji, brojniji i traju znatno dulje, pa u tim slučajevima govorimo o postporođajnoj depresiji. Uz navedene, ostali simptomi su: povlačenje od obitelji i prijatelja, značajan umor i nedostatak energije, smanjen interes za i manje uživanja u aktivnostima u kojima je žena ranije uživala, intezivna iritabilnost i ljutnja, osjećaj beznadnosti, bezvrijednosti, srama, krivnje ili neadekvatnosti, nemir koji može prijeći u ozbiljnu anksioznost i panične napadaje, a u konačnici i ponavljajuće misli o smrti ili suicidu. Ovi simptomi su zapravo zajednički svim oblicima depresije, a kod postporođajne depresije su još dodatno izražene teškoće u povezivanju s bebom, strah žene da nije dobra majka te misli o ozljeđivanju sebe ili bebe. Simptomi se mogu pojaviti do unutar godine dana od poroda. To kaže stručna literatura.

Ponekad je vrlo teško objasniti to nekome tko nije osjetio na svojoj koži. Većina ljudi očekuje uzbuđenje i pozitivne emocije nakon dolaska bebe i onda ako mama osjeća drukčije, dobiva (često i nenamjernu) poruku iz okoline da se treba jednostavno „trgnuti“, kao da je depresija stvar osobne odluke. „Kako su naše bake rađale po desetero djece…“ i slične beskorisne priče. Najgore je što mame i same počnu vjerovati u to, što onda još potencira krivnju koju i onako osjećaju.

Budući da postporođajna depresija može trajati mjesecima, kada je prijeko potrebno potražiti stručnu pomoć?

-Upravo zbog tako ozbiljnih simptoma preporučila bih mamama da potraže stručnu pomoć u samom početku, čim one ili njihova okolina primjete kako se neki od ovih tipičnih simptoma depresije nastavljaju nakon par tjedna od poroda, a svakako i obvezno ako im se jave misli o suicidu ili ozljeđivanju bebe. Nekada je teško prepoznati ili povezati simptome, u tom slučaju bi bilo dobro da se jave kada im je narušeno svakodnevno obiteljsko i socijalno funkcioniranje. 

Koje su, zapravo, neliječene komplikacije ovog stanja?

-Neliječena depresija, prema istraživanjima, može trajati i do godinu dana. Simptomi mogu značajno ometati adekvatnu brigu za bebu i obavljanje svakodnevnih obveza. Postporođajna depresija može utjecati i na razvoj bebe, na odnos s partnerom (koji i sam može razviti postporođajnu depresiju) i cjelokupnu obiteljsku dinamiku. U najtežim slučajevima može rezultirati time da mama ozlijedi sebe ili bebu, a nažalost i smrću. Stoga je važno potražiti pomoć na vrijeme.

Možete li s našim čitateljima podijeliti neki primjer iz prakse?

-Pa možda je zanimljiv primjer mame koja se požalila na teškoće u postizanju i organizaciji svakodnevnih aktivnosti i bračno nezadovoljstvo. Ispostavilo se kako je mama predškolca i bebe od 9 mjeseci, a problem nije bio organizacija obroka i odlazaka u parkić ili to što je muž povremeno radio prekovremene sate (jedna od stvari na koje se mama žalila), nego su to bili tek neki od simptoma postporođajne depresije.

Osim kod majki, postporođajna depresija može se javiti i kod očeva. Kako je možemo prepoznati i pristupa li se liječenju na isti način kao kod majki?

-Smatra se da negdje oko 8 do 10 posto novih očeva razvija neki oblik poremećaja raspoloženja ili anksioznosti (uključujući panični poremećaj). Iako je rođenje djeteta jedan od najsretnijih događaja u našim života, to ne znači da nije stresan. Osim toga, sa sobom nosi značajne promjene u funkcioniranju para. O poteškoćama mentalnog zdravlja kod očeva se još manje priča i oni daleko manje traže pomoć. Uz tipične simptome depresije, kod očeva su prisutni još i strahovi vezani uz ulogu oca, povećana agresivnost ili povlačenje iz društvenih situacija. Obično se na različite načine nose s tim: neki to čine prekovremenim radom, neki problem rješavaju alkoholom, konzumacijom psihoaktivnih tvari pa sve do potpunog razvoja ovisnosti (ovo je karakteristika suočavanja sa svim oblicima depresije). 

Koliko je važna podrška obitelji i jesmo li kao društvo zakazali po pitanju prevencije, osvještavanja i tretmana ovakvih i sličnih stanja?

-Mislim da svi znamo odgovor na ovo drugo pitanje. Kao društvo zakazali smo u puno toga, a ovo je samo jedan od takvih slučajeva. Osviještenost javnosti, samih mama i njima bliskih osoba pa i zdravstvenih djelatnika o problemima mentalnog zdravlja majki (i trudnica) je jako niska, iako su vidljivi neki pomaci po tom pitanju. O nekim sustavnim programima prevencije i tretmana da i ne govorim, njih nema čak niti većina europskih zemalja daleko razvijenijih od BiH.

Ništa ne utječe toliko i izravno na naše mentalno zdravlje koliko podrška obitelji i bliskih osoba, a to je posebno izraženo u razdoblju nakon poroda. Osim toga, ne možemo odgovornost za traženje pomoći staviti na mamu koja se bori s depresijom. Od osnovne pomoći oko svakodnevnih obveza, preko toga da budete oslonac s kojim mogu iskreno pričati o svojim emocijama, doživljajima i eventualnim poteškoćama do toga da potaknete na traženje pomoći: budite tu za mame! Posebno apeliram na druge mame, da budu jedne drugima oslonac i podrška umjesto besmislena natjecanja u „savršenom majčinstvu“ po društvenim mrežama i suludim komentarima poput: „Moj je s devet mjeseci već sam pospremao krevetić“ po portalima na bilo koju temu vezanu uz majčinstvo.

Smatrate li da je mentalno zdravlje i dalje tabu-tema, odnosno zašto je odlazak psihijatru, psihologu ili psihoterapeutu nešto o čemu se izbjegava govoriti zbog predrasuda okoline?

-Mislim da i na ovo pitanje svi znamo odgovor. Kad dobijemo upalu pluća, bez problema ćemo zatražiti liječničku pomoć. Ne pravimo se da ne postoji, niti se nadamo se da će sama nekako nestati. Uzimamo terapiju, znamo da trebamo neko vrijeme za odmor, ne forsiramo se. Ne smatramo da je upala pluća znak naše osobne velike slabosti, da smo sami za nju krivi ili da nas čini manje vrijednom osobom. Kod upale pluća pokazujemo barem malo empatije s bolesnikom, znamo da se može dogoditi bilo kome. Ali kod problema mentalnog zdravlja radimo točno suprotno od toga.

U konkretnom slučaju, mame obično ne traže pomoć zbog toga što ne prepoznaju simptome, zbog nedovoljne podrške za to u obitelji, zbog stigmatizacije, osjećaja srama, kao i tumačenja postporođajne depresije kao znaka da nisu dovoljno dobre majke. Ovo, naravno, apsolutno nije točno! Osim toga, stručna pomoć nije uvijek i svugdje ni dostupna, iz različitih razloga. Srećom, danas su savjetovanje i psihoterapija dostupni i online, pa svakako preporučujem i tu mogućnost.

Što biste poručili svim ženama koje se bore s postporođajnom depresijom?

-Ukratko: Nisi jedina, nisi kriva! Ne moraš se boriti sama i nije sramota potražiti pomoć. Požuri, beba i čitav život te čekaju!