Gojko Šušak i Josip Broz Tito za života se sigurno nisu mogli susresti.
Provalija koja ih je dijelila bila je prevelika i preduboka i uz to puna mrtvih. Gojko Šušak rođen je u ožujku 1945. godine, iste godine kada mu je umro otac Ante i “nestao” brat Ivan s nepunih osamnaest godina, tek što je mobiliziran u domobranstvo. Iste te godine na vlast u obnovljenoj jugoslavenskoj državi došao je Josip Broz Tito. Razlika između moćnog revolucionarnog komunističkog vođe, predsjednika Partije i države, i tek rođenog djeteta obilježenog tragedijom, porazom i nametnutom krivnjom, izgledala je kao razlika između Boga i čovjeka. Šušak nije zapamtio očev lik niti je imao njegovu sliku. Umjesto nje, kada je pošao u školu, u bukvaru i na školskom zidu, zatekao je sliku Josipa Broza Tita – ne oca, nego “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”. Početkom 1962. godine, u trećem razredu Gimnazije, prije nego što je napunio sedamnaest godina, Šušak se našao u Titovu zatvoru (sve je tada bilo Titovo) kao neprijatelj Partije i države. Nakon niza brutalnih saslušanja u prostorijama SUP-a u Lištici (kako je pedesetih godina preimenovan Široki Brijeg) službenici milicije pročitali su mu 2. lipnja 1962. pod Titovom slikom “službeno upozorenje”. U njemu navode da je tijekom te i prethodne godine “permanentno i sistematski vršio neprijateljsku propagandu i obavljao takve radnje koje su izazivale nacionalnu netrpeljivost, mržnju i razdor među građanima – kroz propagiranje nacionalne neravnopravnosti Hrvata u FNRJ, šovinizam protiv Srba i ‘srbokomunizma’, stvaranje slobodne hrvatske države…”
Doista, čitajući taj zapisnik ne može se kazati da su Hrvati bili neravnopravni u FNRJ, barem ne u Širokom Brijegu, odnosno Lištici, gdje su činili oko 99 posto stanovništva. Milicijski istražitelj Spasoje Dursum bio je Srbin iz Trebinja, zapisničarka Duda Žugor bila je Muslimanka iz Nevesinja, a optuženi i upozoreni Gojko Šušak bio je (domaći) Hrvat iz Širokog Brijega – tako da su sva tri konstitutivna naroda sudjelovala u procesu “službenog upozoravanja”. Sedamnaestogodišnji srednjoškolac, kao i skupina njegovih školskih kolega, našao se na udaru surovog jugoslavenskog komunističkog represivnog aparata koji je razarao i tijelo i dušu onih koji mu nisu pripadali.
Mnogo puta smo mogli čuti, a i danas često čujemo da je Šuškov Široki Brijeg ustaško mjesto, dapače “ustaško leglo”, “centar ustaštva”? No, po čemu je on to “ustaškiji” od Mostara, Sarajeva, Đakova ili Zagreba? Ako ćemo po ustašama, iz Širokog Brijega nije bilo ni jednoga istaknutog ustaškog dužnosnika. Ako ćemo po ustaškim zločinima, opet su veći i strašniji bili oni u Čapljini, Gacku, Gospiću ili u Bjelovaru, da ne govorimo o Jasenovcu. Pavelić je stolovao u Zagrebu, a ne na Širokom Brijegu! U Širokom Brijegu ustaše nisu počinili nikakav veći zločin, a broj pripadnik ustaške vojnice iz Širokog Brijega nije manji od onih iz Karlovca ili Bihaća. Jedini mogući odgovor na tu apsurdnu zagonetku leži u činjenici da su tamo komunisti počinili strahoviti zločin. Sa šireg prostora Hercegovine, od Livna do Ravnoga u Drugome svjetskom ratu i poraću poginule su oko 24.000 Hrvata, od toga iz Širokog Brijega oko 2200. Dvije trećine – njih oko 16.000 ubijeno je poslije rata, nakon što su se predali odnosno bili zarobljeni. Jugoslavenski su komunistički partizani pri ulasku u Mostar poubijali gotovo čitavu upravu Hercegovačke franjevačke provincije. Samo u veljači 1945., nakon zauzimanja Širokog Brijega i Mostara, ubili su 46 franjevaca, među kojima i 12 profesora širokobriješke gimnazije. Ubili su ukupno 66 hercegovačkih franjevaca i 13 svjetovnih svećenika. Da bi taj veliki zločin opravdali, žrtve su proglasili zločincima, fašistima i koljačima. Što je komunistički zločin u nekom mjestu bio veći, to su mjesto i žrtvu naknadno više demonizirali. Zbog svega navedenog taj svijet velikim dijelom nikada nije prihvatio jugoslavensku državu niti komunistički režim, a manji dio mu se i otvoreno opirao, u početku i oružjem, a kasnije političkim radom. Zato je Široki Brijeg, uz ostala zapadnohercegovačka mjesta, u percepciji režima postao sinonim ustaštva, a Gojko Šušak kao i većina njegovih stanovnika od rođenja je obilježen tom etiketom.
Ona je kasnije učvršćivana i pojačavana različitim konstrukcijama poput slučaja dvadesetogodišnjeg tesara, Širokobriježanina Miljenka Hrkaća, koji je u srpnju 1968. u loše montiranom policijsko-sudskom procesu optužen za podmetanje eksplozivne naprave u jedno beogradsko kino. Krenula je orkestrirana medijska kampanja u čijem se središtu ponovno našao Široki Brijeg (Lištica) i čitava zapadna Hercegovina. Važan doprinos toj je kampanji dala nekolicina službenika Udbe odnosno Službe državne sigurnosti iz Širokog Brijega, od kojih su dvojica s vremenom dogurala sve do Beograda, odnosno do savezne razine. Takva atmosfera, kao i pojačana represija, sigurno je bila dodatni poticaj Gojku Šušku da već idući mjesec, u kolovozu 1968. napusti studij u Rijeci i pobjegne u Austriju, a zatim ode u Kanadu. Tamo se uključio u rad hrvatskih organizacija, čiji je veliki uspjeh bilo osnivanje Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo 1985. godine. Šušak je u Ottawi utemeljio i Hrvatski nogometni klub Jadran, čiji je bio predsjednik. Njegovi osobni neprijatelji i politički protivnici, kakvih u Hrvatskoj nije (bilo) malo, od svega ističu da je imao pizzeriju i da je sudjelovao u propagandno-političkoj akciji hrvatske emigracije kada je na autohtonoj kanadskoj svinji ispisano ime jugoslavenskog diktatora, koji je usput budi rečeno od formalnog obrazovanja imao samo bravarski zanat.
Nakon desetogodišnje sudske farse i medijske kampanje, kada je još malo tko vjerovao u njegovu krivnju, u Beogradu je 1978. godine strijeljan Hrkać, i to prije nego što je sudska presuda postala pravomoćna. Dvije godine kasnije, u svibnju 1980. godine, umro je i Josip Broz Tito nakon čega je dugotrajna jugoslavenska kriza ušla u svoju završnu fazu. Pokopan je uz najveće državne počasti na beogradskom Dedinju u “Kući cvijeća”, gdje i danas, uz turiste iz nekadašnjih zemalja trećega svijeta, hodočaste njegovi sljedbenici i poštovatelji. Josip Broz rođen je još neutvrđenog dana u svibnju 1892. u hrvatsko-slovenskoj obitelji u Kumrovcu, gdje je pohađao osnovnu školu, a kasnije u Sisku i bravarski zanat. Kao dočasnik austrougarske vojske zarobljen je u Rusiji i tamo je vrbovan za komunističkog agenta. Brzo je napredovao u komunističkoj revolucionarnoj hijerarhiji te je od 1937. pa sve do smrti bio na čelu KPJ/SKJ. Njegov je životopis prepun kontroverzija kojima ovdje nije mjesto, pa ćemo se osvrnuti tek na njegov odnos prema ljudskim pravima, demokraciji i slobodnoj, samostalnoj hrvatskoj državi ili, jednostavnije, prema vrijednostima koje štiti naš Ustav.
Suvišno je govoriti o ljudskim pravima u kontekstu analize i ocjene komunističke revolucionarne organizacije ili vladavine komunističkog totalitarnog režima. Dovoljno je sjetiti se stotina tisuća ubijenih stvarnih i potencijalnih neprijatelja, montiranih političkih sudskih procesa, desetaka tisuća političkih zatvorenika, otimanja imovine, kontrole tiska i cezure i sl. Karakter režima jako dobro ilustrira situacija u kojoj je J. B. Tito zaprijetio sucima koji se “drže zakona kao pijani plota” pa nisu dovoljno angažirani u progonu “hrvatskih nacionalista”, nakon što je krajem 1971. silom ugušio Hrvatsko proljeće. Da ne bi bilo kakve dvojbe oko Hrvatske, Tito je 22. prosinca 1971., tri tjedna nakon čuvene sjednice u Karađorđevu, na proslavi godišnjice osnivanja Prve proleterske brigade (osnovana na Staljinov rođendan 21. prosinca) u Rudom, rekao: “Svi smo vidjeli da se u jednoj republici, tako reći, kao kula od karata, srušilo sve o čemu su sanjali oni koji su od Matice hrvatske stvarali nekakvu partiju. Oni su već propovijedali da će jednog dana ući u Ujedinjene nacije, da će, malo-pomalo, i Armiju u Hrvatskoj uzeti u svoje ruke. E dugo će čekati da to uzmu! Ja mislim da će prije Sava okrenuti natrag i poteći prema Triglavu.” Dvadeset godina kasnije Jugoslavije više nije bilo, raspala se i komunistička partija, kao i sve o čemu je Tito sanjao i na čemu je radio. Jugoslavenska narodna armija ispaljivala je posljednje granate na demokratsku, slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku prije njezina međunarodnog priznanja. Sava je nastavila teći svojim prirodnim tokom suprotno od Triglava prema Dunavu, do Beograda.
Nakon svega pogledajmo što je ostalo iza dvojice ljudi koji ni po čemu nisu usporedivi. J. B. Tito bio je profesionalni revolucionar i hedonist koji je stvorio i vodio jugoslavensku državu koja je propala. Šušak je bio asket i idealist koji je imao važnu ulogu u stvaranju hrvatske države koja je članica Europske unije i NATO-saveza. Šušak je ustrojio i opremio Hrvatsku vojsku koja je porazila “Titovu armiju”. Tito je izgubio trg, a Šušak je dobio ulicu u Zagrebu. Godišnjicu Titove smrti obilježava tek šačica sljedbenika uz pokojeg oporbenog političara, dok Šuškovu smrt obilježavaju hrvatske državne institucije, državni dužnosnici i masa poštovatelja. Josipa Broza Tita i Gojka Šuška povezuju jedino datumi smrti koji su se igrom sudbine i nepredvidivosti smrtnoga časa poredali dan za danom – četvrti i peti svibnja. To je bio i jedini povod za ovaj tekst.
