Doc. dr. sc. Ivica Granić: Zašto su pojedinci i političke stranke zainteresirani za pljuvanje po SUM-u?

Gospodin Dalibor Milas u osvrtu objavljenom na jednom portalu navodi kako je jednog sumornog zimskog jutra, baš prijepodne, baš na prvi dan ljetnog semestra, krenuo na Fakultet vidjeti ‘kakvi ga studenti’ čekaju ovaj put. Sreo je, kako stoji, kolegu Austrijanca, te se pohvalio uspjehom mostarskog sveučilišta, te mu ponosno pokazao i link. Ali, ne lezi vraže, na pauzi između predavanja dolazi Austrijanac do Dalibora, i s očitim podsmijehom sugerira ‘da malo bolje provjerim o čemu se točno radi’. Milas je, kako se navodi, malo zagrebao ispod površine, i imao je što vidjeti: riječ je o lukavo osmišljenoj prevari!

 

Nadalje, u osvrtu gospodina Milasa zatim slijede moralistički traktati o, na primjer, o tome kako ‘International Achievements Research Center (IARC)’, to jest institucija koja je na svojim stranicama objavila informaciju kako mostarskom sveučilištu i rektoru Tomiću dodjeljuje stanovito priznanje koje se tiče izvrsnosti, koje suštinski nešto specijalno i ne znači, a informacija o tome bi ostala izvan pažnje javnosti da nije u orbitu lansirana od strane Dalibora Milasa, dakle kako ta institucija, osim što ništa ne valja, privatna je i s njima možete tržiti što god hoćete.

 

Potom cijenjeni ex franjevac insinuira i to kako, nakon uplate određenog iznosa, a riječ je o vrtoglavih čak 395 dolara, što je, dakako, za jednu dobro osmišljenu prevaru izdašno, svatko može dobiti kakav god hoće certifikat. I tako dalje. Zaključno, u osvrtu se sve vrti oko nekoliko teza, prije svega kako nije riječ o znanstvenoj instituciji nego privatnoj tvrtki, konstantno se, doduše neizravno, plasira teza da je nagrada zapravo plod muljanja, to jest: kupljena je.

 

Pod habitom koncilijantnosti i beskrajne uzajamne tolerancije bez sumnje se između Milasa i pitaj Boga koga sve ne u Hercegovini vode bitke. Potpisnik ovih redaka nije posebno upoznat sa likom i djelom uvaženog gospodina Milasa, pažnju je privukao tek činjenicom kako je u pitanju omiljeni komentator više zagrebačkih umjereno ili radikalno lijevih medija, što bivšeg franjevca čini krajnje zanimljivim scenskim likom. To po sebi i ne mora biti ništa suspektno, naš narod bi kazao ‘svatko svoju kapu nosi’, pa tako i gospodin Milas.

 

No, bez sumnje u ovu se ‘bitku’ ili ‘rat’ gospodin Milas pouzdano nije priključio zato da izgubi i dokaže svoju veličinu u porazu. Naprotiv, nastoji ostati vjerodostojan, dojam je kako želi dodatno nahraniti svoje trijumfalističke porive, proširiti utjecaj izvan hercegovačke ‘žlibine’, i s položaja demisioniranog franjevca, što u Hercegovini nikada nije popularno, evoluirati do položaja intelektualnog lidera, ili što već. Milas, kako se čini, opisanu ambiciju zasniva na prilično nesuvislim procjenama situacije kakve su mu ponudili njegovi google – istraživački dosezi, kao i ugledni kolega profesor sa Katoličkog sveučilišta u Grazu.

 

Zbog čega stalno koristimo pojam bitka, ili rat, kada pišemo o navedenom? Naime, u pitanju je stilska figura kojom se pokušava dočarati sve ono što je uslijedilo nakon objave gospodina Milasa, bilo da je riječ o napadima iz Zagreba, Tomislavgrada ili Mostara, bez obzira radi li se o atacima iz kolegijalnih, to jest znanstvenih, ili o novinarskim krugovima. A objava je bilo napretek, u rasponu od lažnog ograđivanja jednog recenzenta u Enciklopedijskom PR rječniku, preko članaka o Tomićevoj jednokatnici koja je vještom fotografijom pretvorena u ‘dvore Matanove’, također se spominje i supruga, koja je nelegalno zaposlena u Elektroprivredi, i tako dalje.

 

Namjera ovog osvrta svakako nije polemiziranje s gospodinom Daliborom Milasom. Svatko ima pravo pisati što god hoće, osim ako je utuživo, a sud javnosti ionako donese pravorijek o svemu, pa će i o ovom isforsiranom slučaju tzv. kupovine akademske izvrsnosti. Mi ćemo ovdje iznijet razne argumente, kao kontraargumente, kojima ćemo pokušati pobiti izrečeno u objavi gospodina Milasa.

 

Tek ćemo biti slobodni i iskoristiti priliku, dok traje vrijeme ove ‘konfuzije’, kako bi sugerirali gospodinu Daliboru Milasu da pametnije poradi na promjeni svoga imagea, i u vremenu koje dolazi uoči svoj trenutak, ako se on ukaže. A ne ovako, ‘ćolovraje’ preko tuđih leđa. Nije gospodin Tomić, koliko je poznato, niti bi bio to što jest, osoba koja se s instinktom aligatora baca baš na prvi ‘plijen’ koji je uočio. Obično je taj plijen i klopka.

 

A sad ozbiljno. Maloprije smo spomenuli (protu)argumentaciju kojom ćemo pokušati osporiti osnovne premise iznesene od strane uvaženog gospodina Milasa, a tiču se ‘istina’ i ‘argumentacije’ u kojima se navodi kako je, naime, spomenuta Kanadska institucija zapravo džuboks aparat, koji pjeva točno onoliko koliko ubacite sitniša, te kako je nagrada za izvrsnost SUM-a i rektora Tomića, zapravo kupljena.

 

Prvo, nije jasno, kada je već riječ o znanstveniku, a Dalibor Milas je profesor doktor na Katoličkom sveučilištu u Grazu, nije jasno čemu onoliki zlonamjerni i sarkastični komentari, koji nesumnjivo čitatelja navode na zaključak kako autor posjeduje određeni animozitet prema SUM-u i Mostaru, te kako pokušava naštetiti na određene načine upravo SUM-u.

 

Poštovani kolega Milas, visokoobrazovani ljudi na taj način ne razgovaraju! Možda je to praksa na vašem Katoličkom sveučilištu u Grazu, ali je krajnje neobično u akademskim krugovima. Nebitno je pritom imate li za to osobne razloge? Govorite o narušavanju ugleda Sveučilišta, no dojam je kako ga upravo Vi narušavate.

 

Nažalost, u današnjem svijetu mediji toliko jure za senzacijama, pokušavajući povećati prodaju svojih izdanja, povećati čitanost i sl. da su spremni objavljivati i distribuirati neutemeljene izjave samo kako bi skrenuli pozornost na svoje objave. Prilično je očito kako ste i Vi i mediji iskoristili stanovite fraze, koje su izvučene iz konteksta, iskrivljujući samu bit spomenutog ‘natječaja’ i svrhu njegova održavanja.

 

Gospodine Milas, površnim pregledom web stranica spomenute institucije jasno je kako ona ne dodjeljuje nikakve nagrade! Niti je Sveučilište u Mostaru uopće moglo niti platili ili kupiti nagradu, a niti je SUM ili Rektor dobili takvo nešto. Priznanje, dakle, nije nikakva ‘nagradna’ diploma. Ta institucija, za razliku od takvih organizacija diljem svijeta, koje uzimaju velike novce i ‘nagrađuju’ sve koji plate, a ne objavljuju ni imena ni dobitnike, ova institucija ne dodjeljuje nikakve nagrade ili trofeje. Površnom analizom njihovih web stranica stječe se dojam upravo suprotan onome o čemu ste vi pisali! Osim što im nije cilj dodjeljivanje nagrada, cilj njihovog djelovanja je odabrati, prepoznati i javno odati priznanje najboljim sveučilištima koja su pokazala veliki potencijal i kreativnost na putu da postanu ustanove visoke razine bilo to na lokalnoj, regionalnoj ili međunarodnoj razini. A kako bi bili što transparentniji, njihovo prepoznavanje postignuća određene visokoobrazovne institucije, u cilju povećanja vidljivosti iste, objavljuju ‘tuđe’ članke na svojoj web stranici, i baš uvijek objasne zašto ovaj ili onaj natjecatelj zaslužuje biti prepoznat i dobiti njihovo Priznanje. Treba samo biti uporan i čitati što piše.

 

Kako bi sve navedeno potvrdili implementirali su i ‘Certificate of Recognition’ (Potvrdu o priznanju) koje s razlogom sadrži QR kod(!), što Potvrdu o priznanju čini u biti fizičkom poveznicom na web stranicu dobitnika na web stranici IARC-a, gdje se objavljuju svi podaci o dobitniku, njegovim postignućima i zaslugama. Nadalje, njihova Potvrda o priznanju ne naziva se Diplomom! Već upravo – Potvrdom, budući da je njena svrha potvrditi(!) i pokazati da je dobitnik izabran zbog konkretnih postignuća ili ostvarenja, detaljno opisanih na njihovoj web stranici. Svatko može lako pronaći ove informacije skeniranjem QR koda kako bi pročitao više o dobitniku, i zašto je baš isti odabran. Umjesto toga Vi, kako bi Mostarci kazali, bacate nekakve sarkastične fore, igrokaze i doskočice, nakon kojih, nemojte se ljutiti, ono dr.sc. pored vašeg imena djeluje kao šala, da ne kažemo nešto ružnije.

 

Ukratko, bez sumnje je ‘zadatak’ koji su ljudi u IARC-u sebi postavili ne samo izdati tzv. diplomu kao nagradu, već predstaviti pobjednika i učiniti vidljivim njegova postignuća svijetu. Stoga je njihova web stranica zapravo veliki bonus, samo treba ispravno i uporno čitati.

 

E sad, što se tiče velikog kriminala o kojem pišete kada navodite kako je SUM sebi kupio Certifikat, a riječ je o 395(!) dolara ukupno, koji su tobože uplaćeni IARC-u, gospodine Milas, morate znati kako je normalno(!), dakle normalno da se izdavačka djelatnost – plaća! To je tako svugdje u svijetu! Stoga je sasvim normalno da se od prijavljenih naplaćuje određena svota, to se najčešće naziva kotizacija, čiji glavni dio pokriva izdavačku djelatnost, jer članak na web stranici zahtijeva rad više ljudi, uključujući urednika/administratora, grafičkog dizajnera i web programere. Osim toga, članak će zauvijek ostati na toj web stranici, stoga se web stranica mora održavati. A i tko bi normalan za 395 dolara od sebe pravio budalu, i to međunarodnu budalu.

 

Što se tiče dobitnika u kategoriji Znanstvenik, spominje se zlonamjerno, na njihovim stranicama stoji da nastoje podržati mlade znanstvenike (između ostalog) tako da ih uključuju u Natječaj i objavljuju podatke o njima. A ako se radi o mladom znanstveniku sa recimo 30 godina, pa i manje, rijetko će on ili ona imati veliki broj publikacija? Takvi znanstvenici su uglavnom na početku svog znanstvenog puta. Možda nisu imali toliko vremena za objavljivanje kao profesori.

 

A određeni mladi znanstvenici, je li tako, još uvijek i nisu profesori. Štoviše, u prvom stupcu na web stranici gdje su objavljeni članci o znanstvenicima koji su dobili njihovo Priznanje naznačena je razina razvoja karijere s kategorijom (junior, experienced or senior). I ne može se očekivati isti broj publikacija od mladih znanstvenika kao i od starijih. Osim toga, ti mladi znanstvenici uglavnom su s područja IT-a . U ovom području, posebno s obzirom na njihovu starost, nije toliko važan broj publikacija koliko razvoj i iskoraci u njihovim uskim područjima, poput umjetne inteligencije, analitike velikih podataka ili računalnog vida. Zato nominacije znanstvenika, jasno je, vrednuju ne samo ili uglavnom prema broju publikacija, već i prema drugim kriterijima, kao što su značajan i originalan doprinos temeljnim i/ili primijenjenim istraživanjima u njihovom području stručnosti, broj izdanih patenata, mentorstvo studentima diplomskih studija, doktorandima i gostujućim znanstvenicima itd. Osim toga, za svakog mladog znanstvenika zahtijevaju, kako stoji, najmanje tri pisma preporuke u kojima njegovi stariji kolege daju preporuke za postignuća i obrazlažu zašto prijavljeni zaslužuju priznanje.

 

Još jedna napomena gospodine Milas. Albert Einstein je objavio niz radova dok je radio kao trećerazredni službenik u Švicarskom uredu za patente, sa svojih 26 godina, koji u to vrijeme nisu bili prepoznati, a kasnije su postali osnova teorije relativnosti. U to vrijeme nije imao značajnijih znanstvenih titula niti puno objavljenih znanstvenih radova. Ne može se tvrditi, razumije se, kako bi netko od dobitnika navedenih na web stranici ove institucije mogao postati novi Einstein, ali zar nije velika stvar podržati znanstvenike koji su se iskazali na putu svojih karijera, a tko zna što će biti kasnije.

 

Zaključno, gospodine Milas, val negativnih objava će splasnuti, ali će članci o Sveučilištu u Mostaru zauvijek ostati na web stranicama kao i na stranici ove međunarodne institucije. Štoviše, mislimo kako će ljudi koji su čitali Vaš i druge provokativne članke pronaći i tu stranicu na Web-u posvećenu SUM-u, a nakon čitanja iste bit će jasnije zašto su Sveučilište u Mostaru i Rektor dobili priznanje.