Fra Iko Skoko: Kako sam nakon 21 godinu doživio ponovni odlazak na mjesto gdje su bili “Blizanci”

Kako sam proživio posjet

 

Koriste posljednje tople i sunčane jesenske dane pred zimu. Šetali smo lagano. Izmolili smo radosna otajstva krunice. Razgledali smo pristaništa koja su kao molovi u rijeci. Došli smo do pristaništa broj 25. Zamolio sam fra Lovru da odemo do mjesta Svjetskog trgovačkog centra, gdje su srušeni “Blizanci” 11. rujna 2001. Inače, bili su otvoreni 4. travnja 1973., a visoki 417 m. Fotografirali smo izdaleka neboder One World Trade Center koji je građen od 2006. do 2013. To je najveća zgrada u New Yorku. A neki kažu i na Zapadu. Visoka je 541 m. Počeo sam pričati  fra Lovri pričati detalje od 11. rujna 2001. bio na jednoj od srušenih zgrada. Tog datuma na 103. katu bio sam s tadašnjim hrvatskim newyorškim župnikom fra Slavenom Mijatovićem, fra Stipanom Šarićem i Dariom Fofićem. Popili smo po pivo. Nakon što smo otišli s tog mjesta, nismo mogli ni slutiti da će se za samo nekoliko sati baš tu početi mijenjati povijest Amerike, ali na neki način i cijeloga svijeta. Gledali smo kako gore i ruše se najveće zgrade New Yorka. S 41. ulice mogli smo vidjeti kako se ljudi bacaju sa zgrada. Nakon što su zgrade srušene, nastali su muk, plač i strah u jednom od najvećih gradova na svijetu. Ljudi su bili ukočeni. Čule su se samo sirene vatrogasnih, policijskih i bolničkih vozila. Prolaze mi kroz glavu ti teški trenuci i dani toga rujna.

Došli smo do mjesta gdje su bili “Blizanci”. Dvije velike fontane napravljene na mjestima gdje su se nalazile te zgrade. Oko fontana na zidu ispisana su imena stradalih kobnog jutra 11. rujna 2001. Oko fontana je nekoliko skupina ljudi. Pale se svjetla u fontanama. Mogu se pročitati imena stradalih. Neka od njih čitamo. Zastali smo kod imena jedne žene. Piše da je bila trudna. Suze se same spuštaju niz obraze. Pomolili smo se tiho za sve stradale toga dana. U blizini fontana mnogo je policajaca. Jedan stražar pokazuje nam kako će se ubrzo zatvarati prostor oko fontana. Htjeli smo se u One World Trade Centeru popeti na vidikovac koji se proteže od 100. do 102. kata, na kojem se nalaze izložbeni prostori i restorani. Čovjek koji je radio u predvorju reče nam kako je zatvoreno u 7.30. Zahvalili smo mu i izišli iz zgrade. Nastavio sam fra Lovri pričati detalje od 11. rujna 2001.

 

 

Htjeli smo popiti pivo. On je našao na ap TVlikaciji da je u blizini restoran-bar O’ Hara’s. Na putu do njega naišli smo na spomenik podignut svim vatrogascima, policajcima i drugima koji su stradali spašavajući ranjene i zatrpane. Među prvima poginulima bio je i svećenik o. Mychal Judge, kapelan vatrogasaca. I tu smo zastali. Pogledali smo njihove slike koje su postavljene uz spomenik. I za pokoj njihovih duša izrekli smo molitvu Gospodinu. Posebno su dirljive molitve za pokojne uoči svetkovine Svi sveti i blagdana Dušni dan. Ušli smo u bar. Bio je pun. U njemu su na zidovima postavljeni znakovi svih policijskih i vatrogasnih postrojbi SAD-a. Pronašli su nam dva mjesta blizu šanka. Konobar je bio krupan i vrlo ljubazan. Ima gotovo pedeset godina. Podrijetlom je Irac. Fra Lovro mu reče kako sam tu nakon 21 godinu te da sam bio s prijateljima na jednoj od srušenih zgrada nekoliko sati prije napada. Konobar je zastao i pogledao me. Došao je pozdraviti me. S dubokim poštovanje više se puta rukovao. Donio mi je veliki album fotografija koje prikazuju situaciju tog dijela New Yorka nakon stradanja. Rekao je najbližima do nas da sam bio tu 11. rujna 2001. Potom su dolazili i ti kojima je rekao pozdraviti me s poštovanjem. Ostao sam iznenađen koliko duboko ljudi još proživljavaju sjećanja na stradale osobe toga dan i njihov grad. Kad smo izlazili iz bara konobar nam je darovao majicu za sjećanje na dolazak. Htjeli su se još jednom rukovati i pozdraviti. Kad smo izišli, rekoh fra Lovri: “Sjećam se vozača koji je vozio dizalo u kojem smo bili 11. rujna 2001. Zvao se Diego!”