Informacije dostupne, osim onda kad nisu

Ipak, sve do danas institucije nemaju ujednačene prakse i načine na koje građani i novinari mogu da zatraže i dobiju informacije. Pristup informacijama se otežava na različite načine, od proglašavanja dokumenata tajnim do prebacivanja nadležnosti.

Piše: Vanja Stokić / eTrafika.net

Tako je u nekim institucijama dovoljno da pošaljete e-mail sa pitanjima, druge traže pitanja na memorandumu i sa pečatom, dok treći inzistiraju na dostavljanju pitanja poštom. Ima i onih koji naplaćuju troškove obrade zahtjeva.

- Prema Zakonu, podnositelj zahtjeva se treba uredno potpisat i dostaviti svoj kontakt. Ukoliko je riječ o pravnom licu, podrazumijeva se da su to pečat i potpis sa memorandumom, međutim traženje ovakvih detalja od novinara je ništa drugo do preopterećivanje i pritisak nepotrebnim formalizmom budući da novinar može samostalno tražiti pitanje, a ne nužno ispred redakcije i medija za koji radi - kaže Damjan Ožegović iz organizacija Transparency international BiH.

Novinarka Adna Serdarević tijekom obavljanja svojih radnih zadataka šalje zahtjeve za slobodan pristup informacijama prema institucijama na svim razinama vlasti u BiH. Primijetila je da je razlika između njih ogromna i da većina ima različite postupke dolaska do traženih informacija.

- Neke institucije u roku odgovaraju na zahtjeve i besplatno šalju podatke, pa čak i u elektronskoj formi kako bi se uštedili troškovi printanja. Druge traže da se zahtjev dostavi faksom sa svim potrebnim potpisima i pečatima ili da se ispuni određeni formular i pošalje poštom. Nekada je potrebno platiti i troškove obrade zahtjeva, iako se ne dobiju uvijek potrebne informacije - govori Adna Serdarević.

Zbog svega toga, prvi korak za osobu koja traži informacije jeste da nazove instituciju i pita kako i kome treba da pošalje zahtjev. Međutim, ni to nije baš jednostavno kao što zvuči.

- Događalo mi se da razgovaram sa četiri osobe kako bih saznala na koju adresu da pošaljem zahtjev. To su uglavnom institucije u manjim mjestima, koje se ne susreću često sa ovim zahtjevima, pa nisu sigurni kako da postupaju. Kod većih institucija je problem dobiti nekoga od zaposlenih. A ponekad kada telefonski dobijete upute da pošaljete zahtjev e-mailom, nakon dan-dva dobijete odgovor da zahtjev trebate dostaviti poštom kako bi se mogao protokolirati. Zanimljivo mi je da se u nekim institucijama zahtjevi poslani e-mailom bez problema protokoliraju. To je poput lutrije, barem na početku, a kasnije naučite kako koja institucija funkcionira, iako bi svi trebalo isto postupati. U svakom slučaju slanje zahjteva uvijek znači da se prvo treba provesti mini istraživanje, a time novinari i građani gube vrijeme - navodi ona.

Događa se i da osobe u istoj instituciji različito pristupaju zahtjevima za dostavljanje informacija, pa sve ovisi od toga kome pošaljete svoja pitanja, piše portal eTrafika.net.

- Jedna od najzanimljivijih situacija dogodila se prije dva mjeseca kada su mi iz jedne institucije, iz koje sam barem 10 puta dobila odgovore e-mailom, da odgovore neću dobiti jer ne mogu da utvde tko sam ja i imam li punomoć za zastupanje pravnog subjekta. Odgovorila sam im na ‘golom’ e-mailu bez potpisa, memoranduma, kao građanka i kao novinarka, te ih upozorila na kršenje Zakona o slobodnom pristupu informacijama i da imam pravo da im pitanja pošaljem i po golubu pismonoši ako želim, ali da odgovoriti moraju. Nakon toga me zvao direktor da me pita šta ja imam protiv njih. I opet su mi odgovorili da mi neće odgovoriti jer nisu nadležni - navodi novinarka Andrijana Pisarević.

A u čijoj je nadležnosti?

Upravo je nadležnost jedna od spornih elemenata u procesu dobijaju odgovora na pitanja. Zakon o slobodi pristupa informacijama kaže da „ako javno tijelo koji primi zahtjev nije nadležno, ono će, u roku od 15 dana od dana prijama zahtjeva, proslijediti zahtjev nadležnom javnom tijelu i dopisom o tome obavijestiti podnositelja zahtjeva“. To zapravo znači da osoba koja traži informacije ne treba da se brine da li je poslala svoj zahjev na pravu adresu. Međutim, u praksi se pokazuje da institucije često jednostavno ignoriraju zahtjeve za koje nisu nadležni, umjesto da ih proslijede instituciji koja jeste nadležna.

- Takvih situacija je bilo, ali se češće događalo da institucije u odgovoru napišu da ne raspolažu tim informacijama, odnosno, da to nije u njihovoj nadležnosti. Onda je na meni da pošaljem novi zahtjev ili da pokušavam objasniti službenicima da je to njihov posao. Ali neke institucije proslijede zahtjev nadležnom odjeljenju ili osobi kako i nalaže Zakon. Prema mom iskustvu je to 50:50 - navodi Serdarević.

Uvođenje kaznenih odredbi za ove propuste je jedino što bi moglo da regulira nerad nenadležne institucije po ovom pitanju, smatra Damjan Ožegović.

- Entitetski zakoni uopće nemaju kaznene odredbe, dok zakon na državnoj razini koji ih ima — nema kaznene odredbe za ovaj slučaj - pojašnjava on.

Proaktivnost nije zaživjela

Bosna i Hercegovina ima zakonsku obvezu proaktivne transparentnosti, odnosno objavljivanja informacija o radu institucija na svojim stranicama. Ipak, kako to piše u publikaciji "Otvorenost izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini i regiji“, proaktivnost je mrtvo slovo na papiru.

- Samo nepoštovanje ove obveze uz kombinaciju slabih nadzornih mehanizama, obesmišljavaju cilj i svrhu tih zakonskih odredbi. Tako postoje tijela vlasti koji čak nemaju ni svoje internet stranice ili se iste ne koriste dovoljno u namjeri upoznavanja javnosti sa informacijama iz djelokruga institucija - navode u ovoj publikaciji autorke Milena Gvozdenović i Amina Izmirlić Ćatović.

Kako je dalje navedeno, pojedine institucije mjesecima, pa čak i godinama ne ažuriraju svoje stranice vijestima o svojim aktivnostima. Kada se to i dogodi, informacije su vrlo šture.

- Posebne probleme godinama bilježimo u odnosu na financijsku transparentnost, počevši od objavljivanja osnovnih informacija o godišnjem proračunu i planovima javnih nabavki. Još nepovoljnija situacija je u odnosu na objavljivanja izvještaja o utrošenim sredstvima – npr. skoro dvije trećine ministarstava iz regije a ne objavljuje završne račune. Pitanja upravljanja sredstavima iz proračunske rezerve i socijalnim davanjima su i dalje pod velom tajni u zemljama regije - navedeno je u publikaciji.

Napredak u slobodnom pristupu informacijama bila bi digitalizacija, smatra Adna Serdarević. Međutim, to podrazumijeva redovno objavljivanje na službenim stranicama institucija, za koje je već utvrđeno da većinom ne služe svojoj svrsi.

- Time bi se smanjio broj zahtjeva, a službenici se često žale da nemaju vremena da se bave samo zahtjevima novinara. Zakon o slobodi pristupa informacijama nije tu samo za novinare, on omogućava svima da pristupe informacijama i potrebno je osvjestiti građane i službenike o ovome - govori ona.

Ministarstvo pravde BiH je u veljači 2021. godine objavilo prednacrt Zakona o slobodi pristupa informacijama, ali se novi prijedlozi ocjenjuju kao lošiji od trenutačnog zakona.

- Posebno je zabrinjavajuća poduža lista izuzetaka ili mogućih ograničenja kod pristupa informacijama u posjedu javnih vlasti, ali i mogućnost da se sadašnji rok od 15 dana za postupanje po zahtjevima za pristup informacijama produži na još 15 dana. Problematično je i to, što se u ovom prednacrtu, između ostalog, navodi da drugostupanjsko tijelo u postupcima za ostvarivanje prava na pristup informacijama, vrši Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara BiH, umjesto Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH kao jedina neovisna institucija koja je do sada pratila primjenu ovog zakona - navodi se u publikaciji „Otvorenost izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini i regiji“.

Institucije izbjegavaju odgovore na pitanja i tako što određene dokumente proglašavaju tajnim. To u praksi znači da su određeni dokumenti nedostupni javnosti, koja ne može da procijeni da je takvo kvalificiranje opravdano niti ima informaciju o razdoblju kada predstaje tajnost dokumenta.

- Zakonima je predviđeno da tajnost podataka može biti razlog za nedostavljanje informacija, ali to ne znači da je pristup tajnim podacima u potpunosti onemogućen. Zakoni na različite načine predviđaju načine postupanja ukoliko se zahtjev za pristup informacijama odnosi na tajne podatke, međutim svi imaju za cilj preispitivanje odluke o tajnosti, odnosno upućuju na to da je neophodno u konkretnom slučaju procijeniti postoji li interes koji dominira nad pravom na pristup informacijama. Razlike u našim zakonodavstvima se odnose na to koje tijelo treba preispitati i omogućiti pristup podacima - navode Milena Gvozdenović i Amina Izmirlić Ćatović u svojoj publikaciji.

Svi građani imaju pravo na informacije

Slobodan pristup informacijama imaju, ili bi barem po zakonu trebali da imaju, svi građani, a ne samo novinari i nositelji funkcija. Novinarka Adna Serdarević susrela se sa problemom pristupa informacijama još na studiju i to zato što je studentkinja, a ne diplomirana novinarka.

- Za vrijeme studija sam radila prezentaciju o RTV servisu Bosne i Hercegovine, pa sam ih odlučila kontaktirati i tražiti određene izvještaje. Službenica me je napala jer sam ja obična studentica i nemam pravo na pristup tim informacijama. Kasnije su moj pismeni zahtjev odbili - prisjeća se ona.

Institucije u praksi često ograničavaju pristup informacijama, tražeći da se zahtjevi dostave na memorandumu, sa potpisom i pečatom. Ta praksa nije propisana zakonom i vrlo je sporna kada informacije traže građani.

- Za vrijeme prakse u jednom mediju tražila sam podatke od Centra za socijalni rad u Tuzli. Pitanja sam napisala u e-mailu, a u odgovoru me je službenica pitala za broj telefona. Nazvala me je i rekla da pošaljem zahtjev sa memorandumom, što sam i učinila. Potom sam dobila novi e-mail u kojem traže potpis i pečat. Sve je to bilo izvodljivo, jer je redakcija imala sve što traže, ali šta da sam ja kao građanka tražila podatke? Otkud meni pečat? Upravo je to spomenula i moja tadašnja urednica u e-mailu koji je poslala služebenici iz Centra za socijalni rad. Nakon toga sam dobila odgovor kako nije bilo potrebe za iskazivanjem nezadovoljstva, te da su podaci kojim Centar raspolaže osjetljivi, iako ja nisam tražila ništa što bi ugrozilo štićenike Centra. Iako sam postupila u skladu sa onim što Zakon nalaže, opet je netko drugačije protumačio taj isti Zakon. Podatke sam dobila nakon pet dana, i previše e-mailova - prisjeća se Serdarević.

Slično iskustvo ima i Arijana Memić, sestra ubijenog Dženana Memića i zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo. Ona ističe da su zahtjevi za pristup informacijama više puta ignorirani od strane policije i nadležnih tužiteljstava. Situacija se promijenila tek kada je Arijana Memić počela da se bavi politikom i postala zastupnica u županijskoj Skupštini.

- Ulaskom u skupštinu, na svaki moj upit vezano i za moj slučaj i za druge slučajeve obespravljenih ljudi koji su se meni obratili da im pomognem, ja sam svaki put dobila odgovor na to pitanje. I to je žalosno, što mi kao oštećene strane nemamo nikakav pristup informacijama, a ja kao zastupnica mogu da dobijem - kaže ona.

Ovisi i što pitate

Iako to ne bi smjelo da se događa, na odluku o dostavljanju informacija uveliko utječe i to koje informacije su vam potrebne. Iskustvo novinarke Andrijane Pisarević govori da sve ovisi od toga koga i što je pitala.

- Ako tekst nije usmjeren direktno na nerad institucija i kada mogu da pošalju neki generični odgovor, ne traže ništa. Postoje službenici koji bez razlike odgovaraju svima, ma kakva pitanja bila i vrlo se profesionalno odnose prema svom poslu. Dovoljno je da pošaljem e-mail sa pitanjima ili čak samo da kažem preko telefona šta mi treba. Međutim, kod nekih drugih, kada pišem nešto što ih pogađa, a mnogi to doživljavaju osobno, spremni su na svakojake dosjetke. Traže pitanja e-mailom, a kada ih dobiju, odluče da bi ipak trebalo da ih pošaljem poštom, da treba memorandum ili potpis, pečat, da se pozovete na zakon. Onda nema šefa da odgovori ili potpiše, boluje ili odmara, na sastanku je ili tako nešto. Danima odugovlače - govori ona.

Tako joj je odbijen intervju sa jednom od ministrica, jer se u zahtjevu nije pozvala na Zakon o slobodi pristupa informacijama. S druge strane, kada bi se pozvala na Zakon, dobijala je odgovore da to ne bi trebalo da radi jer su službenici svjesni svojih zakonskih obaveza.

Kako ističe, potpuno je drugi pristup kada od institucija tražite informacije koje im idu u prilog. U tim slučajevima su većinom susretljivi i efikasni. Ukoliko tražite informacije koje žele da sakriju, nastaje problem.

- Druga situacija bila je kada sam pokušala da dobijem izjavu od direktora javnog poduzeća. Rekli su mi da ne može, jer na šta bi to ličilo kada bi svatko mogao da ga pozove i pita što god hoće - navodi ona.

Sve ovo je jako zamorno za novinare i otežava njihov rad, ali i budi bunt za istrajavanjem u pisanju priče i objavljivanjem svih neregularnosti koje otkriju.

- Ništa ne mogu sakriti i njihovo vrdanje im samo napravi još problema. Nikada mi neće biti jasno zašto misle da će nešto sakriti, kad mi uglavnom znamo sve i prije nego što im se obratimo. Osim toga, uvijek napišem u tekstu kako je izgledao moj put do odgovora i navedem sve načine na koje su izbjegavali moja pitanja. Pa ako njih nije sramota, nije ni mene - naglašava Andrijana Pisarević za eTrafika.net.

Tužbe kao posljednji korak

Osobe koje ne dobiju tražene informacije imaju pravo da tuže instituciju koja im je te informacije uskratila. Međutim, Damjan Ožegović ističe da tužbe treba promatrati kao ograničen resurs, prvenstveno zbog trajanja sudskih procesa.

- Naše iskustvo je da se na sudsku odluku čeka u prosjeku dvije godine, a drugi činitelj je što upravni sporovi koštaju. Sudovi u BiH su u većini imali iskustva sa Zakonima o slobodi pristupa informacijama i presude koje ne idu u korist tražitelja informacija su rijetkost. Međutim iscrpljivanje sudskim postupcima i iscprljivanje tražitelja inforamcija koji nastupa kao tužitelj protiv institucije i svaki put iznova mora detaljno obrazlagati svoje stajalište je veliki nedostatak cjelokupnog sustava - ističe Ožegović.

Također, u najvećem broju slučajeva tražene informacije su potrebne odmah i one su bezvrijedne ukoliko ih dobijete sa nekoliko godina kašnjenja, posebno kada su u pitanju mediji.