Ivo Lučić: Vlast bez Hrvata u BiH neće biti niti vlast nad Hrvatima

Nabrajajući zasluge svoje stranke Bakir Izetbegović je naveo Alijinu apelaciju Ustavnom sudu o konstitutivnim narodima i rekao da je od nje „proizišlo sve ono poslije“. Usprkos tome on tu konstitutivnost sada negira i poništava. Istaknuo je zasluge SDA za „obranu svoje zemlje, svoje vjere i svoga bošnjačkog identiteta“. Izetbegović zamjera Hrvatskoj „nepoštovanje BiH“ što se vidi iz onoga „što Milanović sve izgovori“. Zamjera i međunarodnoj zajednici što ne ispunjava sve njihove želje, kako je to donedavno radila. On ipak zaključuje, „da koliko god mi bili ljuti na njih, međunarodna zajednica je pomagala BiH samo s njima treba raditi“. Naveo je i da se protivi promjeni izbornog zakona na način kako je to najavljeno, jer bi u tom slučaju HDZ imao „tapiju“ da slijedećih sto godina blokira sve što hoće. Iznio je i strategiju odnosa prema susjednim državama: „Srbiju i Hrvatsku ćemo morati umoriti i polako ispuhati njihovu snagu i mi to radimo“.  

 

Hrvatska politika, a i javnost morali bi prepoznati i osvijestiti tu namjeru i ne dati se umoriti od traženja povrata pravednog, ustavnog i zakonitog uređenja BiH i položaja Hrvata u BiH, koliko zbog njih, toliko i zbog sebe. Izetbegović je napomenuo da se odnos snaga među velikim zemljama mijenja te je izrekao ono što je izazvalo najveću pozornost i reakciju javnosti: „Kako do snage i kako do vojne snage i imamo li mi odgovor za ne daj Bože najgore scenarije. Imamo, prebrojali smo se, koliko lovaca imamo i koliko imamo mladih ljudi i koliko instruktora na dronovima i tako dalje i dalje neću, ali evo, samo da znate.“ Našao je i načina kako će zamijeniti mlade ljude koji u sve većem broju odlaze iz BiH, njih će „morati u velikoj mjeri nadoknaditi high tech tehnologijom i robotikom“. Oružane snage će također poduprijeti „prije svega dronovima, odnosno letećim robotima“. Izetbegović je jasno i glasno rekao da se sljedbenici SDA, što znači i veći dio bošnjačkog naroda priprema za rat te da čeka povoljan odnos snaga „među velikim zemljama“. Do sada su se prebojavali, a sada se prebrojavaju. Naivno je pomisliti da ta izjava, kao i čitav niz sličnih, neće potaknuti „prebrojavanje“ i drugih, a sve će na kraju ovisiti o odnosu snaga i stabilnosti međunarodnog poretka.

 

U tom kontekstu, novost je što su sada Bošnjaci/muslimani s pouzdanjem u Tursku, njezinog predsjednika i njegove dronove, prvi put u modernoj povijesti sukobljeni i sa Srbima i s Hrvatima u isto vrijeme. Do sada su se, u slučaju sukoba s jednima (uglavnom Srbima), uvijek mogli osloniti na one druge (Hrvate). Do toga je dovela vrlo agresivna antihrvatska bošnjačka politika koju prati histerična antihrvatska propaganda u bošnjačko-muslimanskim medijima i javnosti. Činjenica je da su reakcije bošnjačko-muslimanske javnosti nemjerljivo žešće na spomen ravnopravnosti Hrvata u BiH nego na prijetnje secesijom Republike Srpske. Donedavni gradonačelnik Bihaća, grada koji je spašen hrvatskom vojnom operacijom, u svojim izjavama izjednačava Antu Gotovinu s Ratkom Mladićem. Ravnatelj memorijalnog centra u Srebrenici ističe se izljevima mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj. Konačno, bošnjačka politika i Bošnjaci izabrali su Željka Komšića u Predsjedništvo BiH zbog njegove radikalne antihrvatske politike i retorike. Umjesto hrvatskog člana Predsjedništva, bošnjačkim glasovima izabran je antihrvatski član Predsjedništva BiH.    

 

Taj izbor, kao i izborni proces u cjelini, neustavan je, a samim time i nezakonit. Prisjetimo se ustavne definicije BiH: „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…“ Konstitutivnost je temeljno i natkrovljujuće načelo Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma. Ono podrazumijeva ravnopravnost i mogućnost svakom narodu birati svoje političke zastupnike. Proteklih dvadesetak godina, intervencijama (visokih) predstavnika međunarodne zajednice došlo je do grubog obespravljenja hrvatskog naroda kao najmalobrojnijeg u BiH. To je ujedno dovelo i do destabilizacije BiH, narušenih međunacionalnih odnosa i blokade vlasti. Iz te se krize ne može izići bez intervencije visokog predstavnika koji ima priliku ispraviti pogreške, ili barem dio pogrešaka, svojih prethodnika, bez obzira na motive i razloge iz kojih su one počinjene.

 

To svakako zna i turski predsjednik Erdogan, koji je nedavno u Sarajevu izjavio da se Turska protivi bilo kakvoj intervenciji visokog predstavnika u vezi izbornog zakona u Bosni i Hercegovini, jer se to „kosi s demokratskim principima“. Gospodar i vlasnik dronova u koje se bošnjačka politička vrhuška uzda rekao je i da Turska „pridaje veliku pažnju miru, prosperitetu i stabilnosti BiH“ te da će Turska „dati sve od sebe da se prevaziđu problemi u BiH“. Dat će sve, pa čak i famozne dronove Vučićevoj Srbiji, sve za mirnu i stabilnu BiH. Drugi dio Erdoganova posjeta bio je u znaku podrške „braći“ u Stranci demokratske akcije i pozivanja na „amanet Alije Izetbegovića“. Na kraju je posjetio i podržao Islamsku zajednicu gdje je uputio najvažniju poruku: „Zapad postoji da bi podijelio muslimane. Želi ih podijeliti, iscijepati, a potom i progutati. Upravo vi ste i vi ćete biti najveća prepreka tome“.  

 

Sve to nije imalo nikakve veze s „demokratskim principima“, „građanskim modelom“ uređenja BiH, a zasigurno ne će dovesti do mira, prosperiteta i stabilnosti BiH. To su trebali znati i oni koji su Erdogana pozvali na zapad u Zagreb (ako je Zagreb još uvijek na zapadu) naivno vjerujući da se s njim mogu o nečemu dogovoriti. Valjda su prije posjeta znali kakva su njegova stajališta ili je diplomacija zakazala. Možda su bili ganuti otvaranjem islamskog centra u Sisku i oduševljeni kurtoaznim isticanjem Hrvatske kao europskog i svjetskog primjera u „pogledu slobode, blagostanja, poštovanja i prava muslimana“? Šteta što se ne može isto reći za slobodu, blagostanje, poštovanje i prava Hrvata-katolika u BiH gdje su autohtoni, konstitutivni narod. Morali bi u Zagrebu, a i drugdje na zapadu znati da ne igra Erdogan onako kako Bakir Izetbegović svira već obrnuto. Ali, za to bi trebalo znati nešto o neoosmanizmu i pročitati barem Stratešku dubinu Ahmeta Davutoglua. Tamo i Hrvatska ima svoje mjesto i ulogu.  

 

Hrvatska politička ranjivost u BiH nije rezultat rata, loših pregovarača ili mirovnih sporazuma. Ona je posljedica odluka i nasilnih radnji međunarodne zajednice, prije svega dosadašnjih američkih administracija i birokrata u njihovu veleposlanstvu s kojima se, kako reče Izetbegović, i te kako „radilo“. Odjednom su „šokirani i zgroženi“. Trebalo im je više od četvrt stoljeća da shvate kako se građanska država ne može izgraditi korupcijom, nepotizmom, terorizmom, islamizacijom, radikalnim unitarističkim nacionalizmom i mržnjom. Građanska država, a posebno ona u multikonfesionalnom, multikulturalnom i višenacionalnom društvu, ne gradi se tekbirima ili zakletvama komunističkim diktatorima, već eventualno i na duge staze građanskom suzdržanošću, poštivanjem identiteta drugih, poštivanjem ljudskih i građanskih prava, gradnjom povjerenja i dobrosusjedskih odnosa, poštivanjem ustavnih i zakonskih normi te procedura. Umjesto toga, u Bosni i Hercegovini vlada bezakonje, nepoštivanje Ustava i presuda ustavnih sudova te institucionalno nasilje. Na sve to dolaze i zapaljive ratnohuškačke izjave i politike koje dobivaju podršku Islamske zajednice i velikog dijela javnosti.

 

U obranu Bakiru Izetbegoviću od kritike sa zapada (koji nas hoće progutati) spremno je stao reisu-l-ulema Husein Kavazović koji je 30. srpnja 2022. na Danima bosanske duhovnosti u selu Karići kraj Vareša uz ostalo rekao: „Hoću da vam kažem, jašta nego ćemo se prebrojavati. Želimo to uraditi radi naše djece. Moramo znati da su dolazili po našu djecu, mnoga od naše djece više nisu među nama, naših očeva, majki, sestara, braće, djece. Tamo gdje se nismo prebrojavali, njih više ne brojim, ne možemo ih brojati, nema ih više. Zato, pamet u glavu. Oni imaju svoju priču, a mi našu priču, našu bosansku priču, našu muslimansku priču.“ Sve je jasno, samo gdje je tu „građanska“ priča na koju se Kavazović, Izetbegović i ostali rado i često pozivaju, pogotovo pred dužnosnicima zapadnih zemalja. Nema tu ni traga ničem građanskom. To je tipična nacionalistička, islamistička i unitaristička priča koja isključuje drugoga i drugačijega. Jer oni imaju „svoju“ priču koja nema veze s građanskom.

 

Ne radi se tu o uobičajenom predizbornom pretjerivanju, već se radi o sustavnom i temeljitom obespravljenju i brisanju Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda u BiH. U tome su, uz bošnjačko-muslimanske unitariste i islamiste, sudjelovali i još uvijek sudjeluju i predstavnici „međunarodne zajednice“, što god da to značilo. To se prije svega odnosi na američku administraciju koja ima najveći utjecaj i moć, ali i na veći dio njemačke politike koja zbog svojih partikularnih interesa i raznih islamističkih lobističkih utjecaja već duže vrijeme vodi kampanju protiv Hrvata u BiH. Posljedica takve politike je iseljavanje, odnosno etničko čišćenje Hrvata iz BiH koji najčešće završavaju u istoj toj Njemačkoj kao jeftina, kvalificirana radna snaga. Još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća stariji je Izetbegović tvrdio da su Hrvati skloni iseljavanju i svakako je u provođenju svoje politike na to računao. Poslije rata potrudio se, uz pomoć terorističkih islamističkih skupina, spriječiti povratak Hrvata u dijelove Federacije BiH, odakle su ih njegove vojne snage tijekom rata protjerale. Lobiranjem, uz pomoć islamskih zemalja, uspio je velikim dijelom onemogućiti procesuiranje muslimanskih ratnih zločina nad Hrvatima pred haškim tribunalom, kao i pred domaćim sudovima. Uz pomoć bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića s njim povezanih dijelova hrvatskih vlasti, institucija i medija uspio je ozloglasiti i oslabiti Hrvate u BiH do te mjere da su jedva opstali kao politički narod. Medijski su ocrnjivani, sudski proganjani, gospodarski uništavani, politički obespravljivani. Jedva su opstali, ali su opstali. Puno ih se odselilo, ali nisu iselili. Indikativan je podatak da danas zapadno-hercegovačke općine bilježe pozitivan prirodni priraštaj te da je najveće iseljavanje zabilježeno u bihaćko-cazinskoj krajini koja je naseljena gotovo isključivo Bošnjacima-muslimanima. Hrvati neće iseliti iz BiH, neće nestati, ali će njihov raspored u BiH biti promijenjen. Ostat će kompaktni u Posavini, uz hrvatsku granicu od Livna do Ravnoga, odnosno od Kupresa i Uskoplja do Mostara, Stoca i Neuma te u (srednjo)bosanskim enklavama.

Usprkos napadima, negiranju te pokušajima bezobzirne i primitivne otimačine hrvatskog kulturnog i povijesnog nasljeđa, hrvatski identitet u BiH je neupitan, kao i biološki opstanak. Redikulozno zvuče zahtjevi za izbacivanjem Hercegovine iz imena države, kao i sumanuto povezivanje i svojatanje kraljice Katarine, kralja Tvrtka, Osmanlija i partizana (kome ostadoše SS handžar divizije), a sve u isto vrijeme i po mjeri SDA. Danas je u pitanje doveden hrvatski politički subjektivitet, koji je ugrožen nasilnim protuustavnim akcijama bošnjačko-muslimanskih nacionalista, islamista i unitarista, uz podršku dijela „međunarodne zajednice“. Antihrvatska histerija u bošnjačko-muslimanskom dijelu javnosti samo je (zvučna) kulisa nasilnim promjenama Ustava FBiH, sustavnom kršenju Ustava BiH, zakona i obespravljenju Hrvata. Sve to u pokušaju izbacivanja Hrvata (skupa s Hercegovinom) iz Ustava i vlasti, radi ovladavanja hrvatskim mjestima u Predsjedništvu BiH, Domu naroda, ustavnim sudovima, Vijeću ministara, Vladi FBiH i drugim državnim i entitetskim institucijama.  

 

Ako bi se poslije slijedećih izbora, aktivnošću unitarista te pristankom i neaktivnošću visokog predstavnika i „međunarodne zajednice“ to i dogodilo, Federacija BiH postala bi bošnjački, muslimanski entitet. Tada bi BiH prestala u ustavnom i političkom smislu biti država dva entiteta i tri naroda i postala bi država dva entiteta i dva naroda. Hrvati bi bili izgurani na periferiju, u županije i općine koje kontroliraju. Sarajevo više ne bi bilo glavni grad nego neprijateljska čaršija (kao nekada Beograd) koja bi efektivno kontrolirala najviše trećinu BiH. Time bi se Hrvati po prvi put u suvremenoj povijesti posljedično i definitivno okrenuli protiv Bosne i Hercegovine, baš kao i nekada protiv Jugoslavije. Povijesno iskustvo nas uči da nijedna hrvatska stranka koja bi računala na hrvatske glasove ne bi više, kao do sada, spominjala BiH kao „našu domovinu“, nego bi je označavala kao „tamnicu naroda“ ili nekako slično.

Svatko bi trebao znati da vlast bez Hrvata u BiH neće biti i vlast nad Hrvatima! Ako ne dođe do povrata ustavnog stanja, onda Ustav neće vrijediti ni za koga. Onima koji imaju presudan utjecaj na budućnost BiH trebalo bi biti jasno da je dosta. Nastavak dosadašnjeg dugogodišnjeg protuustavnog djelovanja dramatično produbljuje ustavno političku krizu i potiče nove vrste prebrojavanja, pa ne bi smjeli biti „šokirani i zgroženi“. Zato bi gospoda iz američkog i drugih veleposlanstava, a posebno gospodin visoki predstavnik, morali promijeniti silom nametnuti neustavni izborni zakon i vratiti stanje ustavnosti. Za dobrobit Bosne i Hercegovine, svih njezinih naroda i građana. Ako to visoki predstavnik i ostala gospoda i ne učine, Hrvati neće biti šokirani niti će biti zgroženi, znat će da su Izetbegović, njegova braća i saveznici s njima „radili“.

 

Neće Hrvati ni otići tamo gdje ih Bakir Izetbegović u svojim govorima šalje, ostat će u svome zavičaju, bez obzira na neprijateljsku državu, nije im prva. Bit će prisiljeni, po uzoru na Bošnjake, prebrojavati se i čekati promjenu odnosa snaga na međunarodnoj sceni.