Billboard i buđenje iz hrvatskog matrixa

Točnije, od utorka 15. veljače 2022. godine, kad je Billboard kroz kategoriju „Hits Of The World“ između ostalih uvrstio i listu od 25 najpopularnijih singlova u Hrvatskoj, sve izmjereno preciznim statističkim alatom nazvanim MRC Data.

„MRC Data uspostavlja novi standard u transparentnosti glazbene industrije kroz uvođenje globalnog proizvoda“, kaže izvršni direktor P-MRC Data, Rob Jonas.

„Liste pojedinih zemalja će omogućiti industriji mjerenje uspjeha na globalnoj razini”, nadovezao se predsjednik Billboarda Julian Holguin i time objasnio čemu MRC Data služi.

Piše: Zoran Stajčić / Ravno do dna

Za početak bi bilo dobro otići kojih stotinjak godina u prošlost i objasniti korijen onoga što je misija Billboarda, jer generacije ga doživljavaju kao ustaljenu top listu prodaje u showbusinessu. U svojoj srži Billboard je definirao pop kulturu i odredio joj dinamiku iz razloga jer prati tu dinamiku na najnemilosrdniji mogući način – hladno kroz statističke brojeve. U tom prvom američkom glazbenom magazinu, čiji je prvi broj izašao davne 1894. godine, uvijek se tražilo što se događa u stvarnosti, a prostora za zanošenje nekim starim slavama nije bilo.

Mnogi će se složiti da je takav pristup nadasve logičan i da jedino služi tome da s jedne strane pomogne konzumentima, a s druge i aktualnim umjetnicima da vide kako kotiraju. Da, u idealnom svijetu i kad ne bi postojale interesne skupine kojima smetaju neki drugi u usponu.

Billboard se negdje prije 100 godina ozbiljno suočio s tim. Tih 1920-ih, njegov utemeljitelj i urednik William Donaldson je praćenjem statističkih brojki utvrdio da vodviljsku, kabaretsku i folk glazbu, te polku ugrožava sve veća popularnost autohtonog novog zvuka iza kojeg stoji crna populacija. Pogađate? Bili su to jazz i blues.

Što potom radi Donaldson? Odgovor možete naslutiti kroz ono što nije učinio. Nije u njemu eventualno proradio rasistički živac i nije počeo namještati brojke ne bi li zatomio dolazak ‘prvog crnog vala’ u glazbenoj povijesti kako bi održao status quo i privid da se ništa značajno ne događa u smislu da nešto prijeti skinuti s trona dotadašnji ‘bijeli zvuk’.

Za Donaldsona je statistika značila samo jedno – da je to jasan znak promjene. Ono što je potom učinio bilo je dotad nezamislivo. Angažirao je afroameričkog novinara Jamesa Alberta Jacksona koji je pisao tjedne kolumne isključivo o afroameričkim glazbenicima. Jackson je tako postao prvi crni glazbeni kritičar koji je pisao za većinski bijelu publiku. Mislite li da tako nešto tada u Americi nije izazivalo skandale? Izazivalo je itekako, ali stari Donaldson je ostao ustrajan i izdržao do kraja u svojoj posljednjoj, možda i najvažnijoj borbi (umro je 1925.), a to je da je uspostavio politiku protiv identificiranja izvođača prema njihovoj rasi, dok je Jacksonova kolumna identificirala diskriminaciju crnih izvođača i pomogla potvrditi njihove karijere.

SAD, a potom i svijet su nakon toga dobili jazz i blues.

Zahvaljujući Donaldsonu i Jacksonu ta glazba je pravovremeno identificirana kao glazba, tako se prema njoj odnosilo, tako se pisalo, tako se slušala i validirala i to pred očima i ušima dobrim dijelom bijele publike.

To je crtica iz povijesti o možda najvažnijoj ulozi Billboarda, puno važnijoj od one epizode iz 1940. kada je magazin prvi put objavio “Chart Line”, koji je pratio najprodavanije ploče, a slijedila ga je ljestvica singl-ploča za džubokse 1944. pod nazivom „Music Box Machine charts“. Naime, tada je Billboard već postao magazin industrije kakvog danas poznajemo.

Stotinu godina kasnije isti taj Billboard (a da vjerojatno njegovo vodstvo nije ni svjesno) uzburkao je duhove u jednoj maloj europskoj državi na brdovitom Balkanu koju je zahvaljujući MRC Data tehnologiji uvrstio u listu praćenja glazbenih zbivanja.

Taj „Hits Of The World“ potez probudio je javnost iz dugog sna ‘hrvatskog glazbenog matrixa’ i upalio kulturne alarme. Jedine koje nije iznenadio su brojni konzumenti 25 hitova s liste „Croatia Songs“, kao i par puno prije probuđenih duša iz ‘glazbenog pokreta otpora’ koji prate što se zbivalo i koji su Billboardovim potezom samo dobili potvrdu onoga što su više-manje znali ili predosjećali.

Što je uopće ‘hrvatski glazbeni matrix’ ili ‘hrvatska glazbena matrica’? To je ništa drugo, već umjetno stvarano stanje izoliranosti od strane interesnih skupina, kojem god segmentu pripadale. Nešto poput formatirane radijske stanice koja iz dana u dan, iz godine u godinu vrti iste stare hitove i ista imena u igri što dužeg prolongiranja popularnosti starih slava ili pukog izmišljanja novih u tom okviru osakaćenom za značajne doticaje s vrlim glazbenim svijetom oko nas. U tom umjetno stvorenom obrascu održavanja na životu svega onoga što se u realnom svijetu ne događa stvoren je narativ svojevrsne „spomeničke glazbene kulture“. To je mračno mjesto s kojeg su se stalno odašiljale poruke da novo u nekom smislu značajnosti više ne postoji, ili se to novo sotonizira kroz političke i nacionalne obrasce. Pa sad treba postaviti pitanja: Brani li se od mraka takvim stavom, ili se njime brani bivstvo u mraku?“

Posljedice toga su nakon 15. veljače 2022. bjelodane, dapače to je bljesak koji izaziva vrtoglavicu mnogima koji su se naviknuli na mrak. Jer sad ispada da su Jala Brat i Buba Corelli za Hrvate u 2022. nešto što su bili Lennon i McCartney za Britance tamo negdje 1968., kao što im je i jedna Senidah ono što je danas Englezima Adele. Prisustvo trapa ili trap folka (kako mu neki ‘tepaju’) jasno upućuje da je to u ovom trenutku dominantni glazbeni stil, a da je famozna hrvatska estrada spala na dvije od 25 najslušanijih pjesama (Eni Jurišić & Matija Cvek i Saša Matić & Jelena Rozga), dok dominira uvozna produkcija i to glazba s istoka, tj. Srbije i Bosne i Hercegovine.

Od zapadne glazbe jesno se ocrtava udio rock publike u Hrvatskoj kroz podatak da su Red Hot Chili Peppers s povratničkim singlom „Black Summer“ na 20. mjestu. To je ono stabilno ‘rock pleme’ od 30-40 tisuća ljudi na koje se uvijek može računati na open air festivalima i dvoranskim okupljanjima kad nam u goste na pozornice dolaze zapadnjački rock teškaši. Grupacija koju zanimaju moderna pop stremljenja sadržana je u 19. mjestu gdje se nalaze Glass Animals s pjesmom „Heat Waves“ koja trenutno hara po cijelom globusu.

Kao netko tko se cijeli život bavi profesionalnim praćenjem glazbe, scenama i trendovima mogu samo zaključiti da je Billboardova ljestvica realna. I to je značajan podatak iz razloga što nam donosi ‘crno na bijelo’ da su se promjene već dogodile i da su sve pogrešne politike umjetnog očuvanja scene pale u vodu. To je William Donaldson znao prije stotinu godina, red je da sada naučimo i mi, kao i da ljudi iz našeg shobusinessa nauče razmišljati kompetitivno, a ne protekcijski – i to na svim nivoima.

Za početak bilo bi dobro da i mi iz medijskog segmenta uspostavio politiku protiv identificiranja izvođača prema njihovom porijeklu, nacionalnosti, vjeroispovijesti i dakako rasi. U smislu da se unaprijed osude sumanute i pogrešne kvalifikacije poput: ‘najezda cajki i turbofolka s istoka’ u smislu stvaranja nekakve panike kao da je u pitanju vojna invazija, a ne nešto što se tiče osobnog glazbenog izbora.

Takvim svađalačkim kafanskim tonom gubi se iz vida puno nijansi u kojima se skrivaju odgovori, gubi se i istraživački poriv, a on je bitan za shvaćanje situacije, za početak, jer ako se ne shvati, ne može se ni kvalitetno djelovati.

U tom smislu treba napraviti i osnovne razlike u onome što se u Hrvatskoj kolokvijalno zove ‘cajke’. Zabluda je da je trap tj. trap folk nešto što pripada turbofolku. To je potpuno krivo. Trap je i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji progutao, tj. porazio turbofolk. Naime, čak je i jedna tamošnja turbofolk zvijezda tu glazbu nedavno nazvala „smećem“, ali to nije bilo na osnovu validiranja samog stila, koliko na osnovu ugrožene osobne popularnosti i odljeva mlade publike.

Trap nema harmoniku – taj ‘mrski’ instrument po kojem se prije lako mogla napraviti distinkcija između istoka i zapada u Hrvatskoj. Trap je i kod naših istočnih susjeda izgurao taj tradicionalni instrument, tako da treba uzeti u obzir da su njihovi puritanski tradicionalistički krugovi zbog toga uzdrmani znatno više nego što se to u Hrvatskoj može pojmiti. Za njih je trap pak „najezda sa zapada“. I tu su u pravu. U Hrvatskoj je samo prigrljen istočni derivat te glazbe, pa to unosi dodatnu konfuziju.

Taj ritam i taj stav je krenuo iz karipske oblasti i preko Floride kapilarno osvojio SAD, potom i svijet. To je gotovo pa unificirani zvuk današnjeg globalnog geta. Konkretno, slušate li neku trap pjesmu, dok ne čujete glas (obično propušten kroz auto-tune) nemate pojma je li riječ o glazbi iz Los Angelesa, Kolumbije, Kosova, Izraela, Malte, Alžira, Francuske, Švedske ili Srbije, dakako i Hrvatske (a bome i Slovenija ima svoje trap folk pulene).

Ako ne vjerujete, evo konkretan primjer s prvim mjestima. Senidah i njena pjesma „Behute“ (koja je najslušanija u Hrvatskoj, po Billboardu) ima latino štih sudeći po aranžmanima akustičnih gitara i pronaći će se više sličnosti u izvedbu i stavu tekstova s pjesmom „Jefe“ koju izvodi pjevač koji se odaziva na ime Ninho, i koja je u istom tjednu najslušaniji singl u Francuskoj, također po Billboardu).

Pa sad, možemo li reći da je trenutno najslušanija pjesma u Hrvatskoj iz segmenta cajki, ili je pak riječ o pjesmi koja prati svjetske produkcijske i pop trendove i koja je otpjevana na razumljivom jeziku hrvatskoj publici?

Sasvim je drugi par rukava što hrvatska estrada nije u toj globalnoj utrci, koliko su recimo domaći treperi Kuku$, 30zona i Grše (svi su na listi) koje hrvatska publika nigdje ne može čuti u ‘dobro branjenim eterima’, ali zato svaki organizator koncerata zna da je dovoljna objavica na Instagramu pa da spomenuta imena nakrcaju dvoranu. Jedino se treba zapitati kolike prostore bi nakrcali da se za njih otvore i ‘medijske pipe’ i da tu uđe ozbiljna produkcija i marketing.

Ako se netko pita bi li takav rasplet stvari ugrozio primjerice rock. Odgovor je: zasigurno ne. Rock je tu specifičan. Dugo je na sceni i on ima oscilacije u padu i rastu popularnosti, ali ono što je bitno je da će uvijek imati svoju bazu slušatelja. Na koncu, dugo je i bio dominantan, pa može imati i taj, nazovimo ga luksuz, da ima perioda bez izuzetno jakih imena i albuma u smislu jačeg privlačenja nove publike.

U biti, uvijek se najviše štete napravi ako se nešto počne protežirati u izuzetno fluidnom i promjenjivom glazbenom kozmosu. Stoga za kraj mogu samo zažaliti što nam Billboardov tržišni alat nije došao ranije, jer bi nam ranije i otvorio oči i zasigurno bi dao doprinos tome da hrvatska glazba bude konkurentnija, a ne da se većina ‘popularnih’ glazbenika pokušava ugurati u balon nerealnosti. Taj balon je konačno pukao. Što samo dokazuje koliko je William Donalson još prije 100 godina bio u pravu – jer ne može se ništa kvalitetno graditi ako se ne zna gdje će se položiti temelji.

Mi smo na brdovitom Balkanu, daleko je od nas granitna ploča Manhatana i njene zakonitosti, koje razumijemo daleko manje, nego naše domicilne. Što prije ih shvatimo, bit će bolje za sve nas.

Uz sve, besmisleno je i optuživati klince zbog glazbe koja ih privlači. Nije se ni starim partizanima sviđalo što su im djeca prije 40 godina slušala novi val. Svaka generacija trese kavez na svoj način. Stoga bi odraslima bilo pametnije promisliti o tome zašto im se djeca osjećaju kao pripadnici globalnog geta. Svi odgovori na to leže ovdje u Hrvatskoj.

Uz to, vrlo lako je shvatiti da mlade u Bosni i Hercegovini i Srbiji muče iste brige. Za sve njih trap folk nije ništa drugo već ekspresno ublažavanje muka distopije geta. To su zakonitosti pop kulture – nju uvijek ponovno izmisli neki geto.