Hrvatska svoj ugled nije rasprodala na ovom Euru. Izgubila ga je odavno

Hrvatska je remijem protiv Nizozemske završila svoj put na Euru zauzevši na kraju osmo mjesto.

Nikad čudnije prvenstvo, nikad čudniji nastup Hrvatske. Reprezentacija Hrvoja Horvata je u Mađarskoj pobijedila Ukrajinu, Srbiju i sjajni Island. Remizirala je s Nizozemskom i izgubila od Francuske, Crne Gore i Danske.

Kad gledamo ovako, samo je poraz od Crne Gore bio neočekivan. Francuska je jača i kvalitetnija momčad čak i kad su u sastavu Hrvatske oni najbolji. Na koncu, riječ je o aktualnim olimpijskim prvacima koji su na Euro također stigli s hrpom problema i izostancima ključnih igrača.

Piše: Saša Čobanov | Index.hr

Međutim, ne treba se zavaravati, Francuska je moć, Francuska je sila, rukometna dinastija čiji su temelji sagrađeni prije 30 godina i teško je zamisliti da jedna takva nacija s nepresušnim bazenom igrača ne može nadomjestiti one koji nedostaju. Francuska ne igra najbolje, ali i takva gura na rutinu i iskustvo i poraz protiv njih je besmisleno okarakterizirati minusom Hrvoja Horvata. Poraz od Danske još manje. Protiv jedine momčadi na Euru koja nije imala problem s izostancima i koja je ionako uoči Eura bila apsolutni favorit za zlato, hrvatska mladost je odigrala sjajnu utakmicu. Borila se do samog kraja i tek su u završnici Hansen i Gidsel donijeli teško izborenu pobjedu Skandinavcima.

Osmo mjesto nije podbačaj ni rasprodaja ugleda, ono je hrvatska rukometna realnost

Ponavljamo, samo ono što se dogodilo protiv Crne Gore možemo smatrati podbačajem i ovo osmo mjesto moramo smatrati realnošću.

Hrvatski rukomet je dugi niz godina u ozbiljnom padu. Klupski rukomet praktički ne postoji - bivši dvostruki prvak Zagreb je već jako dugo kanta za napucavanje ostatku Lige prvaka, a Nexe s polovičnim uspjesima igra u Europskoj ligi. Ostatak je katastrofalnom politikom Hrvatskog rukometnog saveza marginaliziran, devastiran i eutanaziran.

Bez jake domaće lige, dobrih klubova i sustava koji zna što radi i što hoće, nema ni moćne reprezentacije. Reprezentacija koja je 2003. u Portugalu postala prvak svijeta bila je satkana uglavnom od igrača iz domaće lige i s tek pokojim legionarom.

HRS je od jake lige koja je stvorila svjetske i olimpijske prvake stvorio platformu za jedan klub na kojem se iživljavaju europski klubovi

To je trebao biti recept, no ljudi koji vode Savez smatrali su drugačije, željeli su da se cijeli hrvatski rukomet bazira na jednom klubu po cijenu da svi ostali nestanu.

To su i dobili, ali po koju cijenu? Zlato, koje papagajski zazivamo iz godine u godinu nismo osvojili 18 godina, a u posljednjih pet godina na sedam odigranih natjecanja Hrvatska je uzela samo jednu medalju. Propustila je nastup na Igrama u Tokiju, a na lanjskom SP-u u Egiptu zauzela je katastrofalno 15. mjesto.

Tako da ovo osmo mjesto, još kad znamo u kakvim se uvjetima igralo te tko je sve i na koji način dolazio u reprezentaciju, teško možemo smatrati podbačajem. Goran Šprem je nakon utakmice s Nizozemskom rekao da je taj remi nedopustiv i da je riječ o rasprodaji ugleda.

Šprem nije u pravu, ugled nam je davno rasprodan

Bojimo se samo da je nekadašnje fenomenalno zlatno lijevo krilo zakasnilo s tim komentarom jer je hrvatski rukometni ugled davno rasprodan. Šprem je, baš kao i svi navijači, naivno vjerovao da je činjenica da je hrvatski rukomet nekad bio moćan i brendiran u svijetu dovoljan da se osvajaju medalje. Nažalost, to tako u svijetu vrhunskog sporta ne ide.

Dok drugi ulažu, stvaraju akademije, uče od boljih i rade s mladima te proizvode talentirane igrače i trenere, u Hrvatskoj se godinama tapka u mraku. Rukomet se kod nas sustavno zanemaruje, prati se samo u siječnju i to samo ako Hrvatska igra dobro. Inače se pravimo da on ne postoji.

Mladi igrači, oni koji ne mogu dobiti šansu u Zagrebu ili Nexeu moraju kao nedokazani i neafirmirani igrači otići vani misle li igrati rukomet. Treće opcije nemaju. Zapravo, imaju, ostaviti se sporta i uhvatiti se škole. Struka je također ozbiljan problem. Umjesto da se ugledamo u Island, čiji treneri rade čuda po Europi i vode ili su vodili reprezentacije poput Njemačke ili Danske (sad i Nizozemske), kod nas je edukacija trenera nepoznat pojam.

Hrvoje Horvat je tu najmanje kriv. Ako ništa, njegove minute odmora odaju dojam da zna što radi i zašto to radi, kao i odluke koje donosi. Stvar je jednostavna. Balićeva generacija nas je razmazila i natjerala nas da vjerujemo da smo i dalje sam europski vrh.

Opravdan strah od ponavljanja scenarija s hrvatskom košarkom

Ovaj Euro, kao i niz natjecanja prije toga, pokazao je da smo daleko od vrha i ako se ne uozbiljimo i nešto drastično ne promijenimo, opravdan je strah od ponavljanja priče s hrvatskom košarkom.

Potencijala imamo, premda je za njega najmanje zaslužan Hrvatski rukometni savez. Tin Lučin, otkriće ovog Eura, je s 18 godina iz Zameta otišao u Španjolsku gdje je u Ademar Leonu, bivšem klubu Pere Metličića učio osnove rukometa. Znakovito je da je Lučin prije odlaska u Leon, iz Zameta došao u PPD Zagreb, ali tamo nije nikad dobio šansu. Zagreb ga je vratio u Zamet, odakle se Duvnjakov nasljednik otisnuo u Španjolsku.

Halil Jaganjac je sa 16 godina iz Kozale otišao u PSG, gdje su ga učili šutirati Karabatić i Hansen, da bi nakon toga došao kod Červara u Metalurg, a tek se onda vratio u Hrvatsku. No, u Nexe, ali ne u Zagreb, što se nekim ljudima u vrhu Saveza nije svidjelo pa je igrač koji je još kao klinac programiran da bude nasljednik Blaža Lackovića godinama bio sustavno marginaliziran u reprezentaciji.

Ili Ivan Martinović, dečko koji je već sad lider ekipe i najbolji hrvatski igrač na ovom Euru, proizvod je germanske škole rukometa. Počeo je u rodnoj Austriji, nastavio u Njemačkoj.

Tako da možemo kazati da nitko od ove trojice, a pričamo o najvećim talentima, nije rukomet naučio igrati zahvaljujući HRS-u, čiji se čelni ljudi dok još nije kasno ozbiljno trebaju zapitati koja je njihova funkcija i što točno rade za hrvatski rukomet. Jer ovo što vidimo sad nije nimalo obećavajuće.