Biskup Palić: Neodgovorni pojedinci neće narušiti zajedništvo u Crkvi

Petar Palić u razgovoru za IKA-u i HKR govorio je o pastoralnom stanju u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji kojom upravlja godinu i pol dana i o aktualnoj situaciji u BiH. S mons. Palićem razgovarala je Ines Grbić u Zadru, gdje je biskup predvodio svečano misno slavlje na svetkovinu sv. Stošije.

Oče biskupe, janjevačka zajednica kojoj i Vi pripadate proslavit će novo biskupsko ustoličenje za dubrovačkog biskupa. Kažete kako malo Janjevo „nipošto nije najmanje među kneževstvima Judinim“. Nedavno mi je jedna osoba rekla kako je mislila da je Janjevo cijela jedna regija, a ne malo mjesto, s obzirom na brojnost i prisutnost Janjevaca u društvu. Kako doživljavate imenovanje don Roka Glasnovića iz vaše janjevačke zajednice dubrovačkim biskupom?

Prvo bih rekao da je to zbilja jedna bogata duhovna baština. Ta duhovna baština je rasla, razvijala se, stasala na prostorima koji su također zaliveni mučeničkom krvlju. Mučeničkom krvlju mnogih ljudi, ne mislim tu samo na povijesne bitke. Mislim na pojam mučeništva kako ga mi razumijemo u našoj kršćanskoj tradiciji, u katoličkoj tradiciji i teologiji. Dakle, da je bilo onih ljudi koji su iz ljubavi prema Kristu, iz svoje pripadnosti Kristu i Katoličkoj Crkvi, doista podnosili nevolje i mučeništva na onom prostoru. Tako da bih rekao da je to zbilja jedna bogata duhovna baština.

Da, mjesto je malo, teško je danas govoriti koliko uopće ima ljudi podrijetlom iz Janjeva. Ima ih u svim dijelovima svijeta, najviše u Zagrebu i okolici. U najboljim godinama zajednica Janjevaca brojala je između 4000 i 5000 ljudi. Dakako da je uvijek u toj zajednici bilo duhovnih zvanja, prije je bilo i biskupa, bilo je i ljudi koji su imali odgovorne službe, mislim na svećenike u tadašnjoj Skopskoj nadbiskupiji, kao što je don Nikola Glasnović čiji je grob u Lurdskoj špilji koja se nalazi pokraj crkve u Janjevu. On je oko 1906. g. bio apostolski administrator Skopske nadbiskupije, tako da je to zbilja bogata duhovna baština.

Naravno da me raduje imenovanje mons. Roka Glasnovića dubrovačkim biskupom. Jedan razlog je što potječemo iz istoga mjesta, baštinimo istu tradiciju. Ali, s druge strane, naravno, baš zato što je dubrovački biskup, jer u Dubrovačkoj biskupiji sam i sâm stasao i s kojom sam i tijekom svojih odgojnih dana, kad sam se opredjeljivao za služenje u nekoj partikularnoj Crkvi, izabrao upravo Dubrovačku biskupiju. Tako da mi je to imenovanje višestruko drago.

Među nekima je prisutna percepcija da su Janjevci, uvjetno rečeno, ‘moćni’ u Crkvi. U kratkom vremenu imenovana su dva hrvatska biskupa janjevačkog podrijetla. Duhovnim očima gledamo, u tome vidimo prst Duha Svetoga. Ali, znate kako netko pomisli, da Janjevci imaju neki utjecaj, mala zajednica, a dolaze i na položaje upravljanja u Crkvi.

Pa ne bih rekao da je to tako. Dakako, možda ljudi mogu komentirati, međutim, svatko tko zna na koji način Crkva pristupa izboru i imenovanju jednog biskupa, zna koji je to proces i postupak. Konkretno, ako govorimo o don Roku, on nije nepoznanica niti biskupima niti svećenicima, s obzirom na sve službe koje je obavljao u Šibenskoj biskupiji, s obzirom na studij i sve kroz što ga je život vodio. To mogu biti komentari, ali, s druge strane, ono što sam rekao na početku – smatram da je to zbilja jedna duhovna baština. Naše janjevačke obitelji su vjerničke obitelji. Mi smo svi stasali iz takvih vjerničkih obitelji i Gospodin negdje to nagrađuje, prepoznaje i svojim Duhom upravlja u Crkvi.

Oče biskupe, imate iskustvo življenja kao pripadnik hrvatskog naroda u manjinskoj sredini, nekad u Janjevu na Kosovu. Sada ste kao biskup poslani u državu gdje su Hrvati najmanje brojni. Ali konkretno, Vaša Mostarsko-duvanjska biskupija je najbrojnija katolicima među biskupijama u BiH.

Tako je. Prema statistikama koje redovito naša crkvena strana čini u siječnju, kako je to uobičajeno, Mostarsko – duvanjska biskupija skupa s Trebinjsko-mrkanskom biskupijom čiji sam apostolski upravitelj, ima oko 190 000 vjernika katolika. S obzirom na iseljavanje, ratna događanja i osobito na protjerivanja Hrvata u Banjolučkoj biskupiji, s obzirom na ratna događanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, u ovom trenutku smo prema tim statističkim podacima najbrojnija Biskupija. Naravno, i mi se suočavamo s istim problemom s kojim se suočava cijela BiH, i to ne samo Hrvati katolici, nego i pripadnici drugih naroda, a to je iseljavanje, odlazak mladih ljudi, djelomično trbuhom za kruhom, a i radi opće nesigurnosti koja, nažalost, u posljednje vrijeme ponovno vlada u BiH.

Spominjete iseljavanje. Kako komentirate zadnji popis stanovništva u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je 400 000 ljudi manje.

Tužno, u prvom redu i zabrinjavajuće. Političari će gledati na tome ubrati neke poene, međutim, valjalo bi sjesti za stol i promisliti koja bi to stvarno demografska strategija bila da se posvijesti ljudima i svima koji su odgovorni za društveni život, kako bi se to stanje popravilo. Vjerujem i nadam se da u svima postoji dobra volja, da će se pronaći neki mehanizmi i da će nas ovaj popis malo više osvijestiti kako bismo se pozabavili važnim pitanjima za opstanak hrvatskog naroda.

Za Vama je godina i pol dana upravljanja Mostarsko-duvanjskom biskupijom. Kakva bi bila dijagnoza nakon godinu i pol dana? Bili ste rekli, treba najprije snimiti stanje na terenu. Što ste detektirali, s kojim izazovima se suočavate?

Ono što je Drugi vatikanski sabor napisao u pastoralnoj konstituciji Radost i nada, dakle, postoje radosti i nade, postoje žalosti i tjeskobe, to je sastavni dio života. Radosti i nade su da su nam župne zajednice žive zajednice, da se veliki broj vjernika okuplja na euharistijskim slavljima. Tu zaista ne radim razliku između dijecezanskih i redovničkih župa, odnosno, župa koje su povjerene franjevcima na upravu. Tako da se u svim župama vidi živost i životnost župnih zajednica.

Ono što su žalosti i tjeskobe jest, nažalost, situacija u pojedinim župama gdje djeluju svećenici koji su bez kanonskog dekreta, kanonskog poslanja i gdje se na taj način taj razdor koji je nekada nastao, još uvijek širi i potiče. To, naravno, ne doprinosi zajedništvu i lijepoj slici Crkve.

Unatoč iseljavanjima, imamo dosta angažiranih mladih ljudi, u župnim zajednicama koje vode dijecezanski svećenici i u župama koje vode franjevački svećenici, osobito kroz FRAMA-u i različite skupine mladih, ministrante. U tom segmentu život u Biskupiji je doista bogat. Ne treba zaboraviti još jednu važnu dimenziju koja je važna slika koja se daje u društvu i koju Biskupija pruža, a to je djelovanje Caritasa Mostarsko – duvanjske biskupije. Taj Caritas kroz različite institucije doista nastoji doprinijeti i boljoj situaciji društva, jer kad Caritas djeluje, nije svrha i smisao djelovanja Caritasa da bi sebe promovirao, nego da bi u različitim područjima ljudskog života ublažavao potrebe i situacije ljudi, obitelji i različitih zajednica.

Oče biskupe, spomenuli ste tzv. hercegovački slučaj, dakle, župe u kojima je neregularno kanonsko stanje upravljanja. Imate li teret obveze da Vi to stanje morate riješiti? Kada Papa imenuje pojedinog biskupa tamo gdje su neki problemi, u tom imenovanju iščitavamo posredno Papine odluke i u kontekstu da taj čovjek, novoimenovani biskup, ima kapacitet i poslanje razriješiti određenu stvar. Osjećate li Vi teret te obveze? I s druge strane, kako je moguće da se takvo jedno ‘bezvlašće’ može nametnuti Crkvi koja je takva institucija i da to može toliko dugo trajati? Crkva nema vojsku i policiju za prisilu, ali, kako Crkva svojim autoritetom ne može učiniti da se poštuju regularne crkvene odredbe?

Osjećam teret jedino u smislu što se to nalazi na području moje Biskupije. U smislu nekakvog ‘proročkog’ rješavanja ili djelovanja, teško je o tome govoriti niti sebe i svoje poslanje osjećam u tom smislu. Dakako da sam svjestan poslanja jednog biskupa koje on ima na određenom području. I ukoliko je do mene, spreman sam doista učiniti sve da se riješi ta situacija, tih župa. Imao sam razgovore s različitim, ‘običnim’ vjernicima iz tih župa i onda doživljavam koliko je ta situacija i za pojedine same obitelji doista teška, u kojima je to cijelo stanje prouzročilo i podjele unutar obitelji.

Što se tiče drugog dijela Vašeg pitanja, kako Crkva nema mehanizam i na koji način bi Crkva to trebala riješiti, Crkva je to jednostavno pokušala. Uvijek se nastoji ići načinom razumijevanja i razgovora. To je već unazad nekoliko desetaka, da ne kažem možda i stotinu godina otkad se ta situacija pojavila, da to postoji. Crkva je pokušavala razgovorima, pokušavala je načinima koji su njoj kanonski u rukama, prisutni pomoću zakona.

Onda je išla korak dalje. Znate da su svi ti svećenici koji su tamo, otpušteni najprije iz Franjevačkog reda. Znači, oni nisu franjevci bez obzira što oni nose i dalje franjevačku odjeću, odnosno habit i što se ispred svojeg imena potpisuju fra. To je naravno, i u posljednjem razgovoru kojeg sam imao s novim Generalom Franjevačkog reda, to je za franjevačku zajednicu jasno.

S druge strane, imamo i tu kanonsku situaciju gdje su njima zabranjeni nekakvi čini reda, što znači da su pojedini sakramenti nevaljani i nedopušteni. Tako da Crkva koristi one mehanizme koji su joj u rukama i koje ona ima, ali naravno – uvijek se tu poziva na razum, na otvorenost, na razgovor.

Ali, s druge strane, ne možete utjecati na neodgovornost pojedinaca. I ovdje je u konačnici jednostavno detektirati stanje. U prvom redu tu je prisutna neodgovornost, a onda što je puno važnije za vjernike, uopće poimanje Crkve kao zajednice Kristove, kao hijerarhijskog ustrojstva Crkve i kao onoga što mi u ekleziologiji, na našim teološkim fakultetima uopće učimo o organizmu koji se zove Crkva Kristova.

Lijepi Vam je dar, oče biskupe bio i ono Oprostite franjevačkog provincijala u njegovom prigodnom obraćanju Vama, kada ste uvedeni u službu mostarsko – duvanjskog biskupa. Ipak je to svijest iz te franjevačke obitelji da je nanesena šteta tijelu Crkve. To Oprosti zacjeljujuće zvuči.

Nažalost, da. Ta situacija je prisutna. Meni je drago da su franjevci, barem ove generacije sada i one koje dolaze, da su svjesni, da se sve više vraćaju toj bîti franjevačke karizme i duhovnosti – ne samo siromaštva, poslušnosti i čistoće koji su njihovi evanđeoski zavjeti, nego i bitnog obilježja uopće redovništva i franjevačkog reda, a to je njihovo zajedništvo. Zajedništvo u smislu njihovog zajedničkog života, a župa, puno puta su i oni izloženi danas, poslani u župu gdje žive kao pojedinci, što u ovom trenutku ali i uopće ne odgovara bîti franjevačke karizme i franjevačkog života.

Tako da se i tu osjeća način promišljanja kako da oni ostanu vjerni svojoj karizmi, svom načinu življenja franjevačke duhovnosti, ali s druge strane, naravno, da budu i na pomoć dijecezanskom biskupu tamo gdje jesu. Dok nije bilo redovite hijerarhije u BiH, naravno da se situacija mogla promatrati na jedan ili drugi način. Tamo gdje Crkva uspostavi redovitu hijerarhiju, onda se naravno zna koji je način točnog funkcioniranja.

Ja mogu reći da je za svaku partikularnu Crkvu redovništvo bogatstvo, i njihov način života. Ne mislim samo na angažman u pastoralu, nego na konkretno življenje njihove karizme tamo gdje jesu. Osobno smatram da je i život franjevaca, bez obzira na njihove povijesne zasluge, ali govorim o sadašnjosti, njihov angažman i ono što oni čine je bogatstvo za partikularnu Crkvu. Nadam se da ćemo u tom smislu zajednički djelovati, a sve za dobro Crkve i naroda kojemu smo poslani služiti.

Međugorje, novi apostolski vizitator. Ističete, Međugorje je još uvijek župa Mostarsko-duvanjske biskupije. Kako ide korelacija između posebnog praćenja odlukom Pape i župe?

Ja sam s pokojnim nadbiskupom Henrykom Hoserom imao dobre odnose. Svatko je imao svoju zadaću i svatko je tu svoju zadaću nastojao izvršiti kako najbolje zna i umije. Vjerujem i nadam se da će tako biti i s novim vizitatorom, mons. Aldom Cavallijem kojega sam imao prigodu kratko susresti. Oni bi sredinom veljače trebao doći u Međugorje, jer tu su još njegovi poslovi oko njegove službe apostolskog nuncija u Nizozemskoj. Čim privede kraju službu u Nizozemskoj, on će doći u Međugorje i nastaviti ono što je zapravo i želja Svete Stolice, to je kontinuitet pastoralnog praćenja. To se uvijek naglašava i u dekretu i u imenovanju – pastoralno praćenje situacije u Međugorju. Ostaje zadaća dijecezanskog biskupa ona koja je bila, da je Međugorje župa Mostarsko – duvanjske biskupije i da dijecezanski biskup u toj župi ima ovlasti koje mu daje Zakonik, naravno, ne ulazeći u ovlasti apostolskog vizitatora koje on ima za župu Međugorje.

Spomenimo i ulogu Crkve u društvu koja je u BiH od osobite važnosti. Dolaze informacije o vrlo napetom stanju u BiH. Kako Vi osjećate atmosferu na terenu?

Pa osjeća se napetost. Osjeća se napetost i nesigurnost među ljudima. Međutim, ja sam uvjeren da će svi oni koji su odgovorni, bilo da se radi o našem hrvatskom narodu, bilo da se radi o Bošnjacima ili Srbima, da će imati toliko političke mudrosti, sjesti i dogovoriti se, osobito što se tiče Izbornog zakona.

Ne bi tu trebalo također zaboraviti niti inertnost međunarodne zajednice, bez obzira koliko se mislilo da je Daytonskim sporazumom situacija riješena. Sve ovo pokazuje kako je, nažalost, samo u jednom segmentu, a to je u prestanku rata, situacija u BiH riješena. Međutim, u uređenosti i funkcioniranju društva, daleko smo još od uređenosti.

Oče biskupe, Vas žele kao sugovornika, iako ste rekli da se političari Crkvi u BiH obično obrate kada situacija dođe do zida. Kažete, Crkva nije aktivni politički sudionik, ali daje doprinos društvu po svom javnom djelovanju. Imali ste susrete i s Draganom Čovićem.

S obzirom na lokalne političare, mi smo nužno upućeni jedni na druge jer radimo za isti narod i radimo za interese istog naroda. Tu ne vidim bilo čega spornog, upitnog, pa niti nečeg posebnog, da tako kažem. Naravno, meni je drago da su ljudi koji su politički angažirani i vjernici. To je njima možda otežavajuća okolnost jer se na njih gleda ne samo kao na političare, nego i kao vjernike, a iz vjere proizlaze i neke obveze.

S druge strane, naravno da smo svi svjesni da mora postojati suradnja i da ono što Crkva konkretno radi, ako govorim o socijalnom području, to ne radi zbog same sebe, nego upravo zbog tih ljudi kojima je poslana služiti. Svima je nama u cilju i ja kao biskup to osobito dobro znam što se od mene kao biskupa očekuje. I zahtjevi koje pred biskupa stavlja ne samo situacija, nego i Evanđelje, tradicija Crkve i crkveni dokumenti, da nismo aktivni politički akteri na političkoj sceni, ali jesmo dio jednoga društva u kojem živimo i gdje smo odgovorni i pozvani doprinijeti u okvirima u kojima to kao Crkva možemo učiniti. U tom smislu smatram da je komunikacija nužna, da je suradnja nužna, a sve za dobrobit i društva tamo gdje jesmo, i osobito hrvatskog naroda.

Oče biskupe, boli li Vas kad se Hrvatima pripisuje tendencija da su i oni dio struje koji bi podijelili BiH? I Vi ste rekli, Hrvati su zaslužni za opstanak BiH. Uostalom, ističete, Mostar je jedina multikulturalna sredina u BiH. U Banja Luci i Sarajevu živi apsolutna većina jednog naroda, Srba i Bošnjaka, u Mostaru je relativna većina Hrvata, ispod 50 %. Što biste rekli onima koji Hrvate smatraju rušiteljima BiH, a s druge strane, u Mostaru je na djelu multikulturalnost.

Svatko tko pročita Daytonski ugovor vidi da je taj Ugovor, koliko god on težio jedinstvu BiH, da je zapravo BiH podijeljena na dva entiteta. I to je tako. S druge strane, dakako da je svima nama stalo očuvati integritet BiH i ono još važnije, dati svakom narodu prava i ono što svaki narod kao konstitutivni narod te države treba imati.

Ne smijemo zaboraviti činjenicu da su biskupi, kad je bilo pitanje referenduma o neovisnosti BiH, biskupi su tada jasno pozvali Hrvate u BiH da se na referendumu izjasne za neovisnost BiH.

Prema tome, ako krenemo od nastanka države, vidi se zapravo koliki je doprinos Hrvata u nastanku BiH kao samostalne države, ali i koliki je doprinos po pitanju opstanka BiH, bez obzira na sve poteškoće koje su se tijekom povijesti javljale.

Tako da mislim da ne vodi svijetloj budućnosti nametanje bilo kakve krivnje bilo kojem narodu. Smatram da bi svi narodi trebali kao konstitutivni narodi promišljati zajednički o budućnosti BiH.

U nedostatku legitimiteta političkog predstavnika Hrvata u BiH, Crkva ostaje jedino utočište hrvatskom narodu u BiH. Izgleda da je Hrvatima Katolička Crkva u BiH zaklon i jedina sigurnost u nesređenoj zemlji gdje je, i Vi kažete, stanje konfuzno.

U svim tim povijesnim mijenama, Katolička Crkva je na prostorima BiH, ali i ne samo tamo, ali osobito na prostorima BiH, bila jedini kontinuitet i jedina sigurnost. Crkva je također prolazila sve ono što je i njen narod prolazio. Prema tome, dakako, svjestan sam uloge Katoličke Crkve, svjestan sam uloge pastira i to nas zapravo sve više obvezuje da uvijek kada je potrebno, dignemo glas u obrani i zaštiti obespravljenih na bilo kojoj strani i bilo o kojoj vrsti obespravljenosti se radi. Naravno da treba priznati da u ovome trenutku situacija naših Hrvata u BiH nije nimalo zavidna.

Vaša poruka, oče biskupe, hrvatskom narodu u BiH.

Moja poruka je da smo kao narod unatoč svemu i svim povijesnim izazovima opstali. Garancija te opstojnosti su zajedništvo, međusobno poštovanje, garancija te opstojnosti jest da svoje volimo a druge prihvatimo i s drugima nastojimo graditi miran suživot.