'Dok god granice postoje moramo znati tko nam ulazi u državu'

Najnoviji napad došao je iz njemačkog tjednika ‘Der Spiegel’ u kojem se ponovno prozvalo hrvatsku graničnu policiju na što su reagirali iz MUP-a odbacujući optužbe, pritom uzvrativši kako se “uglavnom propituje pravo Hrvatske da brani svoje granice, dok masovne tučnjave, napadi na građane i međusobni sukobi koji nerijetko završavaju smrtnim ishodom nisu predmet izvještavanja tih organizacija”.

BiH je zemlja u regiji koja trpi najveći priljev migranata sa svih strana što izaziva sve veće nezadovoljstvo lokalnog stanovništva, a koje je i prosvjedovalo nakon ubojstva Jasmina Berovića (36) kojeg su migranti prije nekoliko dana u Sarajevu izboli nožem.

Dok BiH već trpi velike posljedice ove krize, u Hrvatskoj stanje nije toliko loše unatoč tome što u pojedinim krajevima Hrvatske stanovništvo već duže vremena ima velikih problema radi ilegalnih imigranta. Njihov način života se promijenio jer ulicama, šumama i dvorištima lutaju ljudi čiji identitet nitko ne može utvrditi. Stručnjak za obranu i sigurnost Željko Cvrtila smatra kako je ovakva migrantska politika potpuno kriva i poručuje kako je nedopustivo da država dozvoljava neselektivne migracije nauštrb sigurnosti i mira lokalnog stanovništa koje živi u strahu.

„Ukoliko granice postoje onda granice treba i čuvati i kontrolirati. Ako granice u svijetu više ne trebaju postojati onda se nekako političari dogovore i ukinu granice. Dok god granice postoje moramo znati tko nam ulazi u državu. Ne može netko samo tako na uvjetno rečeno nasilan način ulaziti, a da mi to ne znamo. Usporedimo to s privatnom kućom. Ukoliko je nešto moje privatno vlasništvo, onda ja mogu odabrati koga ću pustiti, a koga ne. Zamislite da vam netko ulazi u dvorište, stan ili kuću, ulazi u sobe kako mu se prohtije, kupa se u kupaoni, a ja o toj osobi ne znam apsolutno ništa. Takvo ponašanje nije prihvatljivo“, govori Cvrtila i poručuje kako je građanima u pojedinim dijelovima Hrvatske oduzeta bezbrižnost koju smo kao jedna od najsigurnijih država svijeta uživali.

„Naši građani su definitivno izbačeni iz svojih komfor zona. Ono što je primjerice u Gorskom kotaru bilo normalno i svakodnevno danas više nije. Oni se boje hodati šumom, livadom, putevima kojima su se kretali cijeli život i primjerice brali gljive ili što već, a djeca se igrala. Ali stvar je otišla još dalje. Ljudi se danas boje hodati ulicama svojeg sela ili grada. To je nešto što je nedozvoljivo i u Hrvatskoj donedavno nezamislivo, da netko ne može izaći van i slobodno šetati ulicama ni po čemu ugrožene demokratske države. Država to ne smije dozvoliti jer svojim građanima mora biti garant mira. Ljudi se s pravom toga boje, a dio medija o tome nije sklon izvještavati“, priča Cvrtila i naglašava kako je vrijeme da se rasprava o ovim problemima podigne na jednu višu razinu te da kao društvo moramo shvatiti kako se osjećaju oni kojima horde neidentificiranih ljudi prolaze ispod prozorom.

„Nasilničkog, kriminalnog ponašanja itekako ima. Od provala, krađa automobila do prijetnji. Raspravu o tome treba dići na jednu višu razinu kako bi se o tom problemu dijela našeg građana razgovaralo. Ne dopustivo je da se živi u strahu. Policija dosta toga čini, ali njih nije dosta. Teško je tako veliku granicu pokriti sa svih strana. Posebice ovaj unutrašnji dio. Imamo policiju na granici, ali premalo je policije da to pokrije. Teško je riješiti uopće problem jednog migranta kojeg ste tri, četiri puta prepraćivali, vraćali ga i imali neki problem iznova jer se oni tretiraju kao neka vrsta prekršitelja, međutim očigledno se ovdje koristi sistem upozorenja, vraćanja i odvraćanja tih ljudi te se i ne poduzima ništa konkretno. To je najviše što policija poduzima. Nitko nije kažnjen, nitko nije završio u zatvoru jer je ilegalno ušao i provalio u zemlju. Jednostavno se ne poduzimaju one mjere koje bi se trebale poduzimati. Ukoliko netko uporno krši zakon, a zbog toga ga se ne sankcionira, naprosto ne vidim kako takva politika može biti učinkovita“, kazao je Cvrtila podsjetivši kako Europska unija i dalje ne može odlučiti kako će se postaviti u ovoj situaciji.

„Tu je i problem Europske unije koja ni sama ne zna kako se postaviti prema migrantima. S jedne strane ih se praktički pozivalo da dođu, a onda je građanima dozlogrdilo zbog problema koji su nastali u državama poput Njemačke i Francuske, pa se od takve politike odustalo i zauzeo se jedan čvršći stav, međutim još uvijek ne možemo govoriti o politici koja bi imala težnju za uspostavom apsolutne kontrole nad granicom gdje nikome bez papira ne bi bio dozvoljen ulazak u zemlju. Unutar toga pliva i Hrvatska. S jedne strane bismo željeli vraćati ljude, a s druge strane ne bismo htjeli biti pre tvrdi. Tako nekako izgleda današnja migrantska politika“. Ipak, koliko god priječili nekome da prijeđe granicu, to ne znači da će migracije nestati. Migracijski motor se pokrenuo i on se ne može samo tako zaustaviti.

Neke od zemalja Bliskog istoka vraćene su praktički u kameno doba i politika bi trebala shvatiti da problem treba rješavati na njegovom izvoru.

Cvrtila kaže kako se takva politika nije vodila jer je Europa željela jeftinu radnu snagu što se sada svima obilo o glavu.

„Ti ljudi uglavnom dolaze iz bivših ratnih zona, zemalja koje su uništene, ali koje više nisu poprište rata i više se ovdje ne radi o izbjeglicama već ekonomskim migrantima. Ta je politika povezana naravno i idejom da će ti migranti ući u korpus jeftine radne snage u Europi zbog čega bi određene strukture profitirale. Na kraju se ispostavilo da velik broj njih nema nikakve kompetencije niti volje da sudjeluje u takvom načinu života. Europski političari su svjesni kako je taj bazen radne snage bio krivi izbor i da bi pravi izbor bio dovoditi jeftinu radnu snagu s istoka Europe, osobito Balkana. Zato se tako velik broj ljudi i povlači iz ovih krajeva tamo. Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora i ostale zemlje postaju svojevrsno odlagalište za izbjeglice što za Hrvatsku nikako nije dobro. Ukoliko bi se takvo stanje zadržalo, promijenila bi se u značajnoj mjeri i demografska struktura na ovim prostorima. Za sada, takvih problema nemamo zato što se većina migranata i dalje pokušava dokopati zapadnih zemalja. U daljoj perspektivi, mogli bi imati problema. Moj prijedlog je i prije bio, a i sada je da se postave tehničko-fizičke prepreke na granicu tamo gdje je to moguće i gdje ima smisla. Naravno, nećete staviti prepreku tamo gdje je duboka rijeka ili visoka planina. Tamo će imati smisla ophodnja, a pregrade treba postaviti tamo gdje su kritične točke. Mi smo od 2015. godine imali dovoljno vremena da to učinimo unatoč tome što imamo zahtjevnu i dugu granicu“, upozorava Cvrtila i podsjeća nas da unatoč očiglednim problemima do kojih su dovele masovne neselektivne migracije ne treba prestati biti human.

„Kada je u pitanju humani aspekt ove priče, predlagao sam i prije da zemlje Europe vrše selekciju ljudi u izbjegličkim kampovima izvan naših granica i da se onima kojima zaista treba humanitarna pomoć ona i pruži. Ovako se sve svodi na to tko je jači, uporniji i drskiji da prođe granicu. Na taj način dobivamo ljude koji su od samog početka skloni ne poštivati zakone ovog društva, a pritom ne bježe od rata“, zaključuje Cvrtila.