Ivo Lučić je ispravan Hrvat, a oni koji ga napadaju to najbolje potvrđuju

Ne samo iz promatračke, nego iz njegove perspektive. Njegov angažman na listi nije angažman radi sebe, nije sam sebi svrha kao što je to slučaj kod nekih drugih političara. Mjesto na listi, kao i ulazak u Hrvatski sabor, Lučić je, da se poslužimo jednim u politici nepopularnim izrazom, naprosto zaslužio.

Devedesetih, na početku, kako se to danas kaže, demokratskih promjena, Lučić je stvarao taj isti HDZ. Prije gotovo 30 godina bio je zastupnik te stranke u tadašnjem državnom parlamentu, a kasnije i u Zastupničkom domu Herceg Bosne.

Jedan od najvjernijih Tuđmanovih suradnika

Nema ustaški niti udbaški ili komunistički background, a i široj javnosti je poznato da je bio jedan od najvjernijih Tuđmanovih suradnika. O tomu najbolje danas može posvjedočiti odnos Lučića i sina Franje Tuđmana, Miroslava.

Kada je kandidatura najavljena, na Lučića su napadi stizali iz raznih smjerova. Kako je i sam objavio na svom Facebook profilu, od takozvane desnice do takozvane ljevice.

Svim tim napadima jedan je zajednički nazivnik. To je detuđmanizam kao takav. Jednima Tuđman ne valja jer je bio Titov general, drugima jer je stvorio državu, a trećima jer je se okruživao, uglavnom, sposobnim ljudima. Lučić za to vrijeme jest bio takav. Da nije, ne bi dospio toliko blizu Tuđmanu.

Lučićevu kandidaturu osudili su ili propitivali i Boris Vlašić i Velimir Bujanec. Što, recimo, njima dvoma uopće može biti zajedničko? Osim visine. Zajednička im je mržnja prema Tuđmanovim ljudima i, donekle, hrvatskoj državi.

To što je Lučić bio Tuđmanov čovjek od povjerenja ne čini ga sposobnim samo po sebi. Bili su i neki drugi Tuđmanu od povjerenja pa su 'zglajzali'. I danas ih nema u javnom prostoru. Kod Lučića je nešto drugo u pitanju. To je kontinuitet politike od koje se nije odmakao od devedesetih.

Neki njegovi suvremenici će mu s pravom zamjeriti neke stvari. Reći će da je mogao drukčije. Da nije trebao ovako ili onako. Iz nekih neformalnih razgovora sam čuo da dijelu vojne strukture u BiH smeta Lučić. Slušao ih je. Presjekao im neke kriminalne poslove. Kada su mu to problematizirali, nisu poricali kriminal. Pitali su ga 'zašto nas'?

Kontinuitet spram hrvatske politike u BiH

Lučić dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu odakle je, ponavljam, u jednom stalnom kontinuitetu spram hrvatske politike u BiH. Nije odstupao od temeljnih načela i mijenjao dres. Kao neki drugi. Danas Bujancu odani i veliki prijatelji.

Lučić je iz Zagreba djelovao kao javna osoba i artikulirao stavove većine Hrvata. Bez obzira gdje taj Hrvat živio i koje mu teme bile bliske. Nije iskakao iz paštete i nije se sam nametao.

Jedan moj osobni primjer u kojemu se vidi da je ta ljudina i gromada od čovjeka (visok je više od dva metra) - zapravo čovjek.

Zvao sam ga u emisiju koju sam vodio na jednoj lokalnoj postaji. Druga emisija bila je ta s Lučićem. Iako je par dana prije tog nastupio na HRT-u, došao je u emisiju najnormalnije.

Neopterećeno, uz opasku kako "valja studentima pomagati". Neki drugi to nisu radili tako nego su komplicirali i vagali hoće li ili neće doći. Lučić nije vagao ni komplicirao. Ni devedesetih, ni nakon 2000., kada je itekako mogao, ni danas.

Njegov angažman na listi jedan je od, zapravo, najlogičnijih, čovjek je odlučio da će u Saboru pokušati artikulirati sve ono što, zapravo, radi već 30 godina.

Jesu li s tim suglasni tipovi poput Velimira Bujanca, Borisa Vlašića ili Rade Borić, nije ni važno. Takve, naime, nikada ne treba uzimati kao opću normu. Kad god se to radilo, nije bilo dobro. Lučić možda to najbolje zna.