Ljubušak fra Tomislav Hrstić: U zoru odradi trening, pa se hvata motike...

U općoj dosadi dobrovoljnog zatočeništva mnogi građani odlučili su srediti okućnice i – možete vidjeti po društvenim mrežama – oko kuća stvorili prave male rajske vrtliće za jutarnju i popodnevnu razonodu na suncu i zraku.

Rukave habita zavrnuli su i fratri koji su stoljećima uz samostane držali povrtnjake i domaće životinje, koji su nekoć velikim, a danas manjim redovničkim obiteljima značile opstanak.

Braća svetoga Frane živjela su sve do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća većinom od zemlje oko samostana i prošnje od vrata do vrata.

U dane karantene, kad se u župnim uredima vode samo matice umrlih i nema vjenčanja, prvih pričesti, krizme, vjeronauka ni uobičajenih kontakata, a mise služe bez vjernika, njihovi vrtovi koji su bili poprilično zapušteni zelene se kao prava povrtna gospodarstva.

Ono što im je viška, ne prodaju, nego dijele potrebnima. I to je pravilo.

Već kao dijete naučio raditi na zemlji

Posjetili smo ih taman uoči jučerašnjeg blagdana svetoga Josipa Radnika, zaštitnika onih koji u znoju lica svoga kruh jedu ili ako vam je draže, Prvog maja, svetkovine radnih ljudi.

Nije bilo sumnje da će najveći sportaš među dalmatinskim franjevcima postići i najbolje rezultate na aktualnom fratarskom izazovu: fra Tomislav Hrstić (47), župnik Svete Trojice iz samostana sv. Ante na Poljudu, poznat trkačkoj populaciji kao dugogodišnji uspješni i nagrađivani maratonac, svakog dana je osam sati u golemom vrtu uz Hajdukov stadion.

U zoru odradi trening, pretrči tjedno osamdesetak kilometara, pa se hvata motike. Nije ovdje riječ o nekakvom vrtliću – o šest tisuća kvadrata se tu radi, a ako znamo da je površina nogometnog igrališta oko sedam tisuća kvadratnih metara, onda je jasno koliko znoja treba proliti po ovim savršeno preciznim gredicama!

Zatekli smo ga s motornom kopačicom, prevrće zemlju na dijelu vrta gdje uspijevaju, što je raritetan prizor u Dalmaciji, kukuruz i masline. Skupa!

– Moja majka Jaka govori: “Zemlja je mati, uvijek joj se vrati!” Nije meni strana zemlja, u mome rodnom Ljubuškom obrađivali smo i dvadeset tisuća kvadrata poljoprivrednih površina, od toga smo živjeli, a prodavali smo na bancima u Makarskoj i Vrgorcu. Nije bilo odmora, već kao dijete naučio sam raditi na zemlji, a kasnije kad bi sa studija došao doma, znalo se, nema izležavanja nego se presvuci i udri radi. Kad sam prije četiri godine došao na Poljud, od ovog velikog vrta bila je obrađena, recimo, trećina. Već tada sam prionuo poslu, a intenzivno baš od početka ograničenja koje je donijela epidemija. Sav naš redoviti posao koji je bio oslonjen na ljude je stao, a ja nisam mogao biti besposlen i odlučio sam svakodnevno osam sati raditi u vrtu. Da istinu kažem, dobro sam se u početku namučio samo za počupati travu i korov, a među njima je najgori troskot, danima je to trajalo. Ali je ujedno i najveća gnjavaža. Kad počneš saditi pa vidiš plodove svog rada, onda je sve lakše – govori fra Tomislav, kojemu u vrtu pomaže i Joško Miše.

 

Od artičoka do jagoda

A kad je fra Tomislav počeo nabrajati čega tu sve ima, činilo se da nema kraja:

– Započet ćemo s krumpirom, nema vrta bez krumpira, je li tako? On zauzima petinu vrta, a bit će ga jedno osamsto kila. Do njega su pome, sada ih je 150, a danas ćemo posaditi još sto, na redu su jabučarke. Onda ide šezdeset balancana, šezdeset paprika, a u pripremi je još 150 paprika i stotinu balancana, već smo ih upikirali. Slijede rašćika i rotkvice, pet-šest vrsta salate, oko četiri stotine komada, pa cikorija, na pet mjesta je posađena blitva, onda idu špinat i kapulica. Ovo po sredini je bob i artičoke, pa kupus. Uz rub su peršin, selen i mrkva, rikula, nešto čili-paprika i feferoni... Brzo ćemo sijati tikvice, lubenice, posebno vijetnamske lubenice dobro uspijevaju, ali i razne druge tikve. Ne zaboravimo i kukumare. Dobre budu i jagode. Na dva mjesta su masline, na njih stotinu imali smo lani četiri stotine litara ulja, rodilo je pošteno, a to je nama za dvije godine – ponosan je fra Tomislav, ali nije gotov. Još voćnjak.

– Imamo šljive, smokve, barakokule, trešnje, višnje, kruške, kivi, grejp, murvu, šipak, lozu za stolno grožđe, divlju naranču za marmeladu i sok, limune i mandarine koje su jedine nekako slabe....

A kako ste uspjeli pobratimiti kukuruz i masline?

– Eto bilo je mjesta, pa je bilo zgodno. Izgleda da pašu jedno drugom. Kad sam početkom devedesetih dolazio na Poljud, s fratrima sam se okladio da ću ovdje posaditi duhan i da će uspjeti. I bilo ga je, pedeset kila – prisjetio se poljudski župnik, a u samostanu je sedam fratara, pa uz goste, jasno je da se poprilično uštedi na verduri i voću.

– Najveća je radost biti svjestan da jedeš nešto zdravo, a i kad ljudima oko tebe to nešto znači, onda zaboraviš na sav trud. Treba proliti dosta znoja, u vrtu moraš biti svaki dan, makar da čistiš od nametnika i puževa. Dio plodova je za naš samostan, dio podijelimo – kaže.

– Kako je Poljud na močvarnom terenu, tako ova zemlja i nije baš čudo plodna, treba dosta gnoja, manje je kvalitetna od moje doma, a što se tiče zalijevanja imamo desalinizator, ali ne i navodnjavanje kap na kap, pa ljeti po vrućinama treba najmanje tri sata svakog dana da se sve zalije. Ove zime i proljeća gotovo da nije bilo kiše pa već treba puno vode. U vrtu treba osigurati i rasad, zimi dignemo plastenik, a mogu i jedan praktični savjet podijeliti: sjeme poma i balancana stavi se u mokru čarapu kraj radijatora, na toplo, pa proklija sigurno i onda se pikira. Nema greške – preporučuje fra Tomislav, koji također ima savjetnike: svoju majku Jaku i oklajskog iskusnog poljoprivrednika Mira Barišića.

– Što se tiče vrta, najteže je prošlo, a to je priprema, čišćenje od korova. Iskoristio sam ovaj mjesec i po za nešto kreativno, umjesto da samujem i tugujem, a gdje ćeš bolje nego raditi pa gledati biljčice kako rastu. Od sada će održavanje vrta tražiti oko tri sata dnevno i toliko ću se sigurno moći posvetiti. Svakome tko ima komadić zemlje preporučujem ovo isto, rad je najbolji odmor za mozak i rekreacija za organizam. O zdravoj hrani ne treba ni govoriti – zaključuje fra Tomislav, kojem se u poljudskom vrtu često priključi i kolega s Pojišana, župnik fra Žarko Lučić (41), još jedan naš splitski agro-fratar koji obožava motiku i mašklin.

Obožava motiku i mašklin

Franjevac kapucin fra Žarko župnik je svetišta Gospe od Pojišana, splitskog simboličnog mjesta u danima straha od zaraze, jer je drevna Bogorodičina ikona u srebrnom prijestolju od pamtivijeka na ramenima građana silazila u katedralu, gdje bi se pred njom kler i vjernici bez prestanka moliti za zaštitu baš od strašnih epidemija, ratova i gladi.

I pomagala je, pišu kronike, a Splićani bi joj svaki put nadogradili svetište.

 

Pojišanska Gospa još bdije nad svojim gradom, tijekom jutro su vrata otvorena za privatnu molitvu, pa iako je nekoć u nevoljama išla među puk, danas puk dolazi njoj. Pojedinačno i uz razmak, molim!

Kapucinski vrt na Pojišanu bio je tri puta prostraniji nego danas, oduzet im je u jugoslavenskoj nacionalizaciji i sada se rasprostire na površini oko 400 kvadrata. Fra Žarko, Papin misionar milosrđa – jedan od samo četvorice hrvatskih svećenika s tom službom, zemlju je također zavolio u djetinjstvu, njegova obitelj je iz Jajca, više se i ne sjeća koliko su polja obrađivali, a držali su i krave, svinje, ovce, kokoši, zečeve...

– Ej, ali fra Tomislavov vrt je pravi, jeste ga vidjeli?! Otiđem mu svako malo dati ruke, a skupim i koji savjet za ovaj naš vrt. Iskreno, ubi me trava, to je stalna borba. Počupaš je i dok se okreneš već je duplo viša. A izbjegavam polijevati kemijom, dovozim stajski gnoj, iako sam svjestan da iz njega niče ta travurina, nastojim naći domaće sjeme iako sve teže, imamo staru gustirnu u vrtu jer Pojišan je cijeli na vodi, iza crkve je čak i potočić. Tako da je sve što ovdje vidiš zdravo. Nema puno, ali je eko – zadovoljan je fra Žarko dok mu se oko nogu i motičice plete Mero, mali mješanac rodom iz Žute Lokve kojeg je, svačijeg i ničijeg, udomio prije nekoliko godina. Prizor prave franjevačke idile, jer sveti je Frane Asiški, ne zaboravimo, zaštitnik prirode i ekologije.

Već napreduju fažol, salata, pome...

U vrtu već napreduju fažol, salata, pome, paprike, balancane, kukumari, cikle, a od voćaka trešnja, jabuka, mandarina, kaki i šipak.

– Naš vrt je nevelik, ali ono što urodi nama je i previše, tri smo fratra i jedan student, pa dio dijelimo drugima. Sve slobodno vrijeme, a sada ga zbog žalosnih okolnosti, nažalost, imam i previše, provodim u vrtu. I mijenjam se s fra Tomislavom, on meni dade blitve, ja njemu cikle i tako... Naši su kapucini, kako nije bilo drugih prihoda, živjeli od prošnje i ovakvih vrtova, pa mislim da je dobro da nastavimo tu tradiciju iako su neka druga vremena. Posebno sada, kad je cijeli svijet u panici i strahu, podsjetio bih ljude da su naši stari i od vjere živjeli. Možda nisu znali za sve što se zbiva u svijetu, pa su lakše prihvaćali dobro i loše koje život nosi, za razliku od nas koji smo paralizirani strahom. I nama fratrima je teško, nemoguće je naše poslanje živjeti bez ljudi, eto nekako se utješim radeći u vrtu pa zaboravim... To je spas, a na koncu kad sve ovo prođe i ljepše će izgledati nego da je zarastao u korov – smatra fra Žarko.

– Kršćanska Europa se podigla iz benediktinskog pravila: “Moli i radi”. Uz samostane su bila velika gospodarstva, a redovnici su puk učili poljoprivredi i obrtničkim vještinama, pa su zajedno napredovali u novim saznanjima. Uz katedrale su nicala sveučilišta i tako je Katolička crkva davala svoj doprinos društvu, ne treba to zaboraviti – zaključuje fra Žarko.